Prije i nakon pada Nezavisne Države Hrvatske postojale su dvije vrste hrvatskih iseljeničkih poštanskih maraka: službena izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u egzilu i privatna izdanja hrvatskih patriota ili hrvatskih organizacija u iseljeništvu.
Pišu: Stefan Creuzburg i Stefan Rukavina
Izdanja su služila promicanju hrvatske neovisnosti i prikupljanju sredstava za potporu hrvatskim organizacijama koje su širile istinu o zločinima jugosrpske i komunističke vlasti protiv Hrvata, borile se protiv okupacijske jugo-srpske tiranije i ustrajale u osiguravanju hrvatske državnosti do njezina konačnog osnivanja 1991. godine.
Sve marke su tiskane tajno i u vrlo malim količinama. Oni koji bi tiskali marke riskirali su da budu otkriveni od jugoslavenskih agenata te su se time dovodili u životnu opasnost. Iz tog razloga, one su vrlo poželjne među sakupljačima i neka izdanja su izrazito skupa.
Nezavisna Država Hrvatska postala je članica UPU-a (Union Postal Universelle) 23. svibnja 1941., a njezino članstvo nikada nije bilo ugašeno, tako da postoji do sada. Jedino se moglo ugasiti ako bi vlada ili predstavnici NDH kapitulirali pred partizanima i s time ukinuli svoju NDH, ali to se nije dogodilo.
Zbog toga se u nekim svjetskim katalozima spominju vladine publikacije NDH, ali nažalost često bez potrebnih detalja. Jedini katalog koji sadrži sve podatke o tim službenim markama je “Katalog cjenika hrvatskih poštanskih žigova” u izdanju hrvatske izdavačke kuće “Domovina” iz Madrida, Španjolska. Prvi broj ovog kataloga napisao je dr. ing. Branko Marić 1964. godine, drugo izdanje predstavila je gospođa Višnja Pavelić, kći hrvatskog poglavnika dr. Ante Pavelića, 1975. godine.
Zašto se službene marke hrvatske vlade u egzilu ignoriraju u Michelovom katalogu ili ih se naziva “donacijskim markama” ili kao u slučaju marke “500 Kuna – Mostar” kao “privatni proizvod”, potpuno je nerazumljivo.
Istodobno se u Michel katalogu mogu naći marke “jugoslavenskog egzila “Vlada u Londonu””, države koja više nije postojala nakon jugoslavenske kapitulacije od travnja 1941. godine. Ili još gore, kako je moguće da se u Michel katalogu nalaze marke od nepriznate četničke tvorevine SAO Krajine, a ne od egzila Nezavisne Države Hrvatske, koja nije nikad kapitulirala i pravno još i danas postoji? Niti jedan član hrvatske vlade nije kapitulirao u ime Nezavisne Države Hrvatske, a dio hrvatske vojske u Bleiburgu se predao Englezima a nikad jugo-srpskim partizanima.
Niti njemački III. Reich nije prestao postojati samo zato što se je dio jedinica predao Stalingradu! Tako niti NDH samo zato što se dio jedinica predao Englezima u Bleiburgu! Njemački III. Reich je prestao postojati sa kapitulacijom Wehrmachta s potpisom kapitulacije generala Alfeda Jodla, koji je bio autoriziran od strane Hitlerovog nasljednika admirala Karl Dönitza 7. svibnja 1945 i dan kasnije od strane Generalfeldmarschala Wilhelma Keitela.
Nezavisna Država Hrvatska, tj. njezini predstavnici i vojni opunomoćenici se nisu nikom predali niti potpisali kapitulaciju.
Zašto se onda od strane Michel kataloga marke mitomanske jugoslavenske vlade u egzilu drugačije tretiraju nego marke egzila Nezavisne Države Hrvatske?
1. EGZIL 1929 – 1941
Ustaše su već u prvom egzilu izdale dvije poštanske marke te srebrenu kovanicu od 5 Kuna godine 1934.
1934, 50 Banica. “Za Nezavisnu Državu Hrvatsku”.
Izdana od : “Ustaški štab – Hrvatski oslobodilački pokret” u Bergamu, Italija.
Dizajner : Jesenski. Veličina : 30 x 38 mm.
Tiskano u arcima od 165×95 mm s 10 maraka (5 x 2).
1934, 1 Kuna. “Za Nezavisnu Državu Hrvatsku”.
Izdana od : “Ustaški štab – Hrvatski oslobodilački pokret” u Bergamu, Italija.
Dizajner : Jesenski. Veličina : 38 x 30 mm.
Tiskano u arcima od 165×95 mm s 10 maraka (5 x 2).
2. EGZIL 1945 – 1991 :
Vlada Nezavisne Države Hrvatske je izdala do sada 19 poznati poštanski maraka (zadnja 10.4.1972 godine). Za dva seta, jedan iz 1949 godine (UPU-izdanja) i jedan iz 1952 godine (trokutaske marke sa motivima flore i faune) se ne zna se točno jesu li to isto službena izdanja vlade Nezavisne Države Hrvatske u egzilu ili ne.
Između 1964 i 1975 godine se je pojavila i poštanska marka 500 Kuna, Mostar, tiskana u zelenoj i ljubičastoj bojom koje je izdana zupčana i nezupčana.
Od 1979 do 1985 godine je Hrvatsko Filatelističko Društvo u Sydneyu, Australija, izdalo 6 različitih poštanski maraka.
Tri marke bez nominale su izdate od Hrvatski Franjevaca, McKeesport / Pennsylvania, jednu marku bez nominale izdala je Hrvatska socijalna skrb u New Yorku, čak je i HSS izdala 1973 godine prigodom svijetskog kongresa jednu poštansku marku bez nominale. 1984 godine je izdana poštanska marka hrvatski novina “Nova Hrvatska” u Londonu.
Nakon II. Svijetskog Rata je u Njemačkoj nastala vojnička udruga, sastavljena od prijašnjih vojnika i častnika SS divizije “Handžar” s istim imenom (ali i “Kama” divizije, hrvatski policijski SS divizija te “SS Policijska Obrambena Pukovnija Sandžak”, koja je od 1945 godine bila pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava “Maksa” Luburića). U njoj su se skupili Nijemci, njemački Volksdeutscheri iz Nezavisne Države Hrvatske te katolički i muslimanski Hrvati u egzilu.
Udruga je izdala početkom 50tih godina tri srebrena prstena sa motivom Handžar divizije, grbom Nezavisne Države Hrvatske i motivom Ustaške mladeži.
Isto tako je izdala posebni pečat na markicama Adolf Hitlera (Michel 781 – 798) te markama Poglavnika Dr. Ante Pavelića (Michel 128 – 147).
1989. su članovi udruge “Handžar”, koji su se bavili kolekciji poštanski maraka, izdali u suradnji sa kćeri Poglavnika, Višnjom Pavelić iz Madrida 10.4.1989. dvije serije od 32 poštanski maraka :
1. Županije Nezavisne Države Hrvatske.
2. Krajobrazi Nezavisne Države Hrvatske.
Serija je bila ograničena na 500 setova. Prodavala se uglavnom unutar udruge “Handžar” divizije.
Članovi udruge su tako skupljali novac za hrvatske emigrante i Višnju Pavelić jer su iste godine u emigraciji predvidili događaji rata i okupacije ostatka AVNOJ-ske Hrvatske od strane jugo-komunista, domaćih izdanjnika i četnika te su zato nastavili izdavati do 1994. godine setove poštanski marki Nezavisne Države Hrvatske. Osim prvih gore opisanih maraki izdano je još 76 maraka u setovima od 4, 8 ili 16 poštanski maraka, svaki set ograničen je na 500 komada. U udruzi su prodavali set od 4 poštanske marake za 49 DM, set od 8 poštanski marki za 99 DM, set od 16 poštanski marki za 149 DM i set od 32 poštanski maraki za 199 DM.
3. DRUGE RIJETKE MARKE N.D.H. :
Hrvatska filatelija iz doba NDH nije samo ograničena na poštanske marke Nezavisne Države Hrvatske. Iz doba NDH se znade i za :
– rijetka izdanja njemačkog Wehrmachta na Korčuli, Braču i Hvaru.
– izdanje “Alpenvorland- Adria” koje je vrijedilo u hrvatskoj i slovenskoj Istri.
– marke firme “Salomon Heinrich Gutmann” koje su perforirane sa “SHG” za “Salomon Heinrich Gutmann”.
– njemačke “Inselpost” marke iz Nezavisne Države Hrvatske (izdanje “Zagreb” i “Vukovar”).
– izdanja “Međimurje”, “Slobodana Bosanksa Hrvatska”, “Split”, “Zadar”, “Boka Kotorska”, “Šibenik” itd.
– izdanja Katoličke Crkve i Islamske Vjerske Zajednice
– izdanja Studenstkog FONDA
– izdanja Crvenog Križa
Htjeli bi tri izdanja, za koje se niti filatelisticki, ali niti povijesno baš puno u Hrvatskoj ne zna deetaljno opisati.
1. Izdanje “Sandžak” :
Otkad su se Ustaše osnovale tražile su da se Sandžak kao teritorij hrvatske krvi opet pripoji Hrvatskoj kad se ona osamostali.
Kad je 10. travnja 1941. rođena Nezavisna Država Hrvatska, Zagreb je ubrzo poslao vojne jedinice i carinike u Sandžak. Kako i Sandžak tako i Boku Kotorsku su željeli opet vratiti Hrvatskoj kako bi utvrdili buduću granicu sa Velikom Bugarskom.
29. travnja 1941. stiže jedan vod Ustaša u Prijepolje, gdje su oduševljeno pozdravljeni od lokalnih hrvatski muslimana. Zapovjednik voda je održao kratak govor, a na sastanku u jednoj školi je izrečeno priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a lokalni dužnosnici su se zakleli na vjernost Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Za sjećanje na taj dan su neki od tih carinika i Ustaša dobili seriju od 15 maraka Kraljevine Jugoslavije sa pretiskom “Sandžak”, “29.IV.1941” hrvatskim grbom na polumjesecu i zvijezdi i “Nezavisna Država Hrvatska”.
Dio ustaškog voda ostaje ostaje na kolodvoru Uvac u blizini Sjenice a ostali su pošli prema Priboju.
Muslimani Sandžaka su poslali pismo dan kasnije poglavniku dr. Ante Paveliću preko Sarajeva u kojem je stajalo da je Sandžak gospodarski i povijesno dio Bosne i Hercegovine i zatražili službeno pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U pismo su tražili da se određeni broj Ustaša pošalje u svaki kutak Sandžaka, navodeći da u tome zahtjevu imaju punu podršku Nijemaca.
U tim danima je bilo nekoliko frakcija hrvatski muslimana u Sandžaku: prva i najveća je bila za priključenje Sandžaka Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a druga je htjela priključenje Albaniji koja je bila pod talijanskoj okupaciji, treća koja je imala najmanju podršku je bila pro-njemačka frakcija Hadžiahmetovića u Novom Pazaru a četvrta pak je željela suradnju da crnogorskim “Zelenim”.
Ta divergencija gledišta se osjetila na sastanku u Bijelom Polju gdje je mnoštvo bilo za pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a samo ih je nekoliko podržvalo Hadžiahmetovića.
U istočnim dijelu Sandžaka bila je još jedna frakcija Albanaca, koji su radili na proširenju Albanije sa jednim dijelom Sandžaka.
3.svibnja 1941. je iz Sarajeva ušao jedan bataljon Carine Nezavisne Države Hrvatske u Sandžak sa fesovima na glavi. Samo za dva dana bataljon je raspoređen po Priboju, Prijepolju, Pljevlju i Novoj Varoši sa kompanijama utemeljeni u Uvacu, Proboju, Prijepolju i Novoj Varoši.
Carinici Nezavisne Države Hrvatske su razoružali sve srpske žandare. Iz Bosne su poslani hrvatski muslimani na ključne položaje i kao čelnici Ustaške Mladeži.
5. svibnja 1941. jedna kompanija stiže u Pljevlju gdje zahtjevaju od Nijemaca da predaju grad. Nijemci su taj zahtjev odbili te rekli da se pripremaju da grad predaju tri dana kasnije Talijanima.
U Novoj Varoši je postavljen kao ustaški povjernik distrikta čovjek iz Višegrada iz istočne Bosne. 10.svibnja 1941. Talijani zahtjevaju da se Carinici Nezavisne Države Hrvatske povuku iz Pljevlja i da se ukine ustaška administracija u tom gradu.
Tada su postojali još i miješani njemački i hrvatski garnizoni u Priboju, Prijepolju i Novoj Varoši, a Bijelo Polje i Pljevlja su bili pod kontrolom talijanske vojske. Nijemci su kontrolirali Sjenicu, Tutin i Novi Pazar.
Istog dana je velika skupina hrvatski muslimana iz Novog Varoša zahtjevali od Hakije Hadžića (ustaškog povjernika za Bosnu) da uspostavi hrvatsku administraciji na tim gradu kojo je imao tada 70 % hrvatsko-muslimanskogi stanovništva, ali koji je bio okružen srpskim selima čiji su stanovnici bili priklonjeni krvoločnim i zloglasnim Četnicima.
Sredinom svibnja je razgraničenje interesnih zona između njemačkog 3. Reicha i Italije provela takozvana “Bečka Linija” i na Sandžak. Teritorij Sandžaka sjeverno na liniji Priboj-Nova Varoš-Sjenica-Novi Pazar pripao je Nijemcima. 15.svibnja 1941. delegacija Sandžaklija stiže u Zagreb i zatražila je u audijenciji kod poglavnika dr. Ante Pavelića da se cijeli Sandžak stavi pod kontrolu Nezavisne Države Hrvatske. Pred Poglavnikom je delegacija nazvana “Hrvatski Muslimani” iz Sandžaka, a Poglavnik je formalno odobrio priključenje Sandžaka radi hrvatske krvi Sandžaklija Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 15. svibnja 1941. njemačke se motorizirane snage povlače iz gradova Prijepolj, Nova Varoš i Priboj te zbog toga stižu dvije kompanije pješaštva. U Bijelo Polje stiže kompanija talijanskog pješaštva. U gradu Talijani primaju delegaciju Srba i kasnije delegaciju Sandžaklija.
Talijani trapavo govore o prijateljstvu Talijana i Crnogoraca, bez da spominju Sandžaklije, i predlažu im da ukinu podršku Sandžaklija priključenju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
21. svibnja 1941. dolazi do izmjena na takozvanoj “Bečkoj Liniji”. Talijani dobivaju općine Rudo (u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj), Priboj, Nova Varoš, Sjenica i Duga Poljana dok Novi Pazar ostaje pod njemačkoj kontrolom.
U studenom 1941 je formirana njemačko-talijanske komisija za promjenu “Bečke Linije”, ali se ona nije mijenjala do kapitulacije Italije u 1943 godine.
Niti vlada Nezaisne Države Hrvatske niti Sandžaklije nisu bili sretni s tom situacijom.
13. lipnja 1941. Sandžaklije preuzimaju u Sjenici grad i izbacuju proalbansku administraciju. U pismu vojskovođi Nezavisne Države Hrvatske Slavku Kvaterniku zahtjevaju da oružane snage Nezavisne Države Hrvatske odmah uđu u grad. Isto tako su poslali delegaciju u Prijepolje, koja je zatražila od zapovjednika garnizona Nezavisne Države Hrvatske da im vojno pomognu. Zapovjednik je poslao jedan vod vojnika i carinike Nezavisne Države Hrvatske da preuzmu grad. Prohrvatske i proalbanske frakcije u muslimanskom stanovništvu Sandžaka počinju organizirati milicije radi pogoršanja odnosa sa lokalnim Srbima. Sandžaklije su zahtjevale da se Srbi odsele iz Sandžaka koji su se nakon srpske okupacije naselili u Sandžak od 1913 godine.
Između 29. travnja and 8. svibnja 1941 su ustaške jedinice nastavile priključenje Sandžaka. Između travnja i kolovoza muslimanke Ustaše uspostavljaju uporišta u Brodarevu, Komaranu, Hisardžiku i dijelovima Novog Pazara, Štavičke i Sjenice.
15. svibnja 1941 Sandžaklije iz Pljevlja, Bijelog Polja i Prijepolja pišu poglavniku dr. Anti Paveliću pismo gdje mu potvrđuju lojalnost prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u ime svi hrvatski muslimana Sandžaka.
Od strane Nijemaca je Novi Pazar stavljen pod kontrolu Aćifa Hadžiahmetovića, koji je podupirao albanskog nacionalistu Balliu Kombëtara.
Nakon kapitulacije Italije je Sandžak preuzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu komandaturu koja je tada bila u Beogradu.
Sandžaklije su svojevoljno po drugi put 1943. zatražili pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti poalbanizacija. Pavelić je pristao na pripojenje (koje formalno niti nije nikad prestalo nakon talijanske okupacije) radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nisu više vraćeni Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak, a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog ishoda rata i tek tada vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
U Sandžaku je bilo i nekoliko lokalni hrvatsko-muslimanski milicija. Svi su se borili protiv Četnika i većina protiv Partizana.
Radi talijanskog zahtjeva su se muslimanske Ustaše morale povući iz Sandžaka a lokalne hrvatsko-muslimanske milicije su bili prisiljene za suradnju sa talijanskim okupatorom ili u nekim dijelovima Sandžaka sa Nijemcima i Albancima.
Nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. Četnici su napali i osvojili dosta talijanski garnizona u Sandžaku. 11. i 12. rujna 1943. su pokušali zauzeti Prijepolje, ali su napade Nijemci i hrvatsko-muslimanske milicije odbili.
Za vrijeme Njemačke administracije Sandžaka su Nijemci zahtjevali od lokalni milicija da šalju sposobne muškarce za obuku u SS koji je bio u Novim Pazaru. Nekoliko njih je bilo nakon obuke poslano odmah na istočno bojište. Kad su Nijemci preuzeli od Talijana Pljevlju su odmah naoružali 400 pripadnika milicije. U Sjenici je lokalna milicija pod njemačkim zapovjedništvu pobila oko 50 Četnika. Tamo je dobila i njemačke uniforme sa dozvolom da koriste fez.
U rujnu je Karl von Krempler imenovan kao vođa SS Policije za Sandžak i odmah je osnovao “SS Policijsku Obrambenu Pukovniju Sandžak” (njemački : “SS Polizei-Selbstschutz-Regiment Sandschak”). Od listopada 1943. počeo je sa sakupljanjem dobrovoljaca iz lokalni muslimansko-hrvatski milicija, anti-komunistički i anti-srpski dobrovoljaca i brzo skupio oko 5000 ljudi u kojim su i tri bataljona Albanaca bila uključena. Ova formacija je zvana “Boračka skupina Krempler” (njemački : “Kampfgruppe Krempler” ili i “Muselmanengruppe von Krempler”). Prema različitim izvorima pukovnija je imala čak od 8000 – 12000 pripadnika.
Novi regruti su poslani na dvomjesečnu obuku u gradove Rašku i Vučitrn. Obuku su predvodili Volksdeutscheri. Tamo su učili njemački jezik.
Zapovjednik te četvrte hrvatske SS postrojbe nakon “Princ Eugena”, “Handžara” i “Kame” je bio Hafiz Sulejman Pačariz.
U Bijelom Polju je pukovnija imala 2 odreda. Jedan je zapovjedan od Ćazima Sijarića a drugi od Galjana Lukača.
3. veljače 1944. su milicije pod zapovjedništvu Mula Jakupa, Biko Dreševića, Sinan Salkovića i Faik Bahtijarevića napale mjesta oko Kolašina. U napadima su podržavane od snaga Ballia Kombëtara iz Drenice.
U rujnu 1944. Tito objavljuje generalnu amnestiju za snage osovine. Nekoliko pripadnika pukovnije dezertijaru. 22. rujna odred u Pljevjli predaje grad Partizanima.
Zapovjednik Hafiz Sulejman Pačariz napušta Sandžak s preostalim snagama u smjeru Sarajeva gdje dolaze pod zapovjedništvo ustaškog generala Vjekoslava “Maksa” Luburića.
Hafiz Sulejman Pačariz je promaknut u čin ustaškog pukovnika.
Udruga “Handžar” je 10.4.1990. izdala set poštanski maraka Sulejmanu Pačarizu, junaku hrvatskog Sandžaka i set poštanski maraka “Novi Pazar”, izdane 10.4.1992. godine.
2. Izdanje Njemačke Narodne Skupine u Nezavisne Države Hrvatske:
Jedna od najrijeđih poštnski marki iz Nezavisne Države Hrvatske su marke, koje je izdala Njemačka Narodna Skupina u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: 2 Kune sa motivom “Njemačka kuća u Osijeku” (“Deutsches Haus in Esseg”) koje izdana na poštanskoj karti sa njemačkim natpisom (“Deutsches Haus in Esseg”) i motivom “Njemačke kuće u Osijeku” na prednjoj strani. Marka se ne može naći niti u jednom katalogu.
Isto tako se ne mogu niti u hrvatskim katalozima niti u katalozima za njemačke marke naći izdanja Njemačke Narodne Skupine koja su izdana s pečatom “Deutsche Volksgruppe im U.S.Kroatien” na 12 njemački maraka za dan Wehrmachta, koje su izdane 21. 3. 1943. godine.
3. Izdanja općina i gradova Nezavisne Države Hrvatske :
Zašto se te marke ne mogu niti u jednim katalogu naći, osim u engleskom katalogu “Yugoslavia Revenues” od J. Barefoota? Možda zato što one dokazuju da su do dan danas od Srbije okupirane hrvatske općine i gradovi kao Ruma, Zemun, Hrvatski Karlovci, Hrvatska Mitrovica ili Stara Pazova?
Izdanja općina i gradova Nezavisne Države Hrvatske su poznata za: Banja Luka, Bjelovar, Derventu, Dubrovnik, Granešinska Dubrava, Hrvatska Mitrovica, Hrvatski Karlovci, Karlovac, Koprivnica, Kustošija, Nova Gradiška, Osijek, Petrovaradin, Plehan, Rajlovac, Ruma, Samobor, Sarajevo, Sinj, Sisak, Slavonski Brod, Slavonska Požega, Stara Pazova, Stenjevec, Sveta Klara, Sveta Nedelja, Šestine, Tuzla, Virovitica, Vrapče, Vrbovec, Vukovar, Zagreb, Zemun.
Nekoliko primjeraka od izdanja općina i gradova Nezavisne Države Hrvatske :
Fenix-Magazin/IL/Stefan Creuzburg i Stefan Rukavina
