Marko Perković svojim pjesmama svjedoči Istinu hrvatskog naroda, a njen glavni medij je – ljepota.
Kako piše u komentaru Marko Ljubić na svojoj stranici markoljubic.substack.com, egzaktnom potvrdom prihvatljivosti i mjerljivom identifikacijom ljudi s glazbenikom Markom Perkovićem Thompsonom s čime je Hrvatska suočena u jednom danu prodaje ulaznica za koncert na zagrebačkom Hipodromu, prestale su, izuzev tu i tamo u redikuloznim pokušajima, umjetničke rasprave o njemu i njegovom stvaralačkom glazbenom opusu, a opća javnost s medijskim protagonistima se našla u stanju svojevrsnog šoka, zbunjenosti, kao da se traži nekakvo referentno autoritativno nadmišljenje kao polazište.
Što je tužno!?
Zabavno je i poučno gledati.
Zabavno zato, što je golema većina ” muzikoznanaca” do jučer, usprotiv tolikim potpuno mjerljivim pokazateljima, s lakoćom i bez ikakve dvojbe, ili ignorirala Thompsona i njegove pjesme, ili ga duboko podcjenjivala oduzimajući mu umjetničku vjerodostojnost, pripisujući i Thompsonu i milijunima slušatelja kvalifikacije u rasponu od primitivističke negacije estetskog, do političke diskvalifikacije najgore vrste, a danas, suočeni s eksplozijom i fenomenom svjetskih razmjera, u nevjerici kao davljenici traže zrak i prikladnu misao, koja ih neće, niti posuti pepelom s javnim priznanjem da su bezumni instrumenti opasnog zastranjenja, ali niti dovesti u prijepor s društvenim poretkom kome su potčinjavali sve što rade od kad postoje, kome duguju javni i socijalni status, pa većinom mučaju ili šute.
Poučno zato, što upravo ovakvi trenuci i događaji zorno svjedoče o nužnosti propadanja i prolaznosti svake prevare i svega lažnoga, te trijumfa autentičnih vrijednosti, bez čega nema univerzalnosti i vječnosti.
U Hrvatskoj je ovaj događaj s koncertom na Hipodromu životno trebao, neovisno o tome hoće li se, kad i kako vidjeti mjerljivi otisci na samome društvenom poretku i njegovom usmjerenju, ali, čak i ako se to u prvom trenutku ne bude vidjelo, posve je sigurno da ništa više neće biti moguće prikazivati kao prije koncerta.
Sad se nameće pitanje – u čemu je značaj, što uvjetuje i što znači, a još uvijek bez pitanja – kamo voditi fenomen Thompson?
Jer, kamo vodi za sada ima jedan dio posve neupitnog odgovora. Zna se točno kamo ne vodi i kamo ni pod kakvim okolnostima neće ići hrvatsko društvo. To je više nego dovoljno uznemirujuće za uspostavljeni službeni i neslužbeni društveni poredak, kada bi izvjestan odgovor na pitanje kamo vodi, potpuno dotuklo.
Ni mediokriteti u Hrvatskoj, specifično sintetizirani na, i od najzloćudnijih naplavina ostataka turobnog i antihumanog poretka totalitarizma s elementima okupacijske neslobode, procijepljeni krajnje izopačenim i posve nehumanim redefiniranim i poništavajućim agendama globalističkoga poretka, danas se ne mogu nastaviti s tvrdokornom negacijom čitavoga niza tako opipljivih živih vrijednosti i tako žive moćne. društvenosti ispod monolitne i lažne umjetne javne površine. Uz to, ova erupcija istinske narodne identifikacije satkane od slobodnog osobnog opredjeljenja i izbora milijuna Hrvata, bez ikakve nametnute kolektivnosti i posve nasuprot tome, nužno će prisiliti uspostavljeni poredak na potragu za sasvim novim manipulativnim oblicima i sadržajima tražeći odgovor na ovakav izazov, s posve izvjesnim suočenjem u prvoj prilici da takvog odgovora – nema. Niti ga može među ljudima i narodima biti. Ovdje želim naglasiti i to da bi bilo pogrešno, gubitnički i mizerno kulturološki sad, kao što je bilo u svakom trenutku, ovaj trijumf čovječnosti, duha i ljepote koristiti za bilo kakav pokušaj dokazivanja onima s druge strane Čikole ili s druge strane Save, u srcu hrvatskog nacionalnog i duhovnog Jeruzalema . Mrtvim dušama se ne dokazuje, eventualno se moli za njih, one nisu ljudska, Božje su nadležnost jer je samo njemu moguće svemu udahnuti život. Život vide, znaju li ga prepoznati, mogu li se otrgnuti zlu, to je na njima i njihovo. Ne dokazuje im se i ne dopušta im se prijenos smrti na rijeke života.
Apsolutni svjetski rekord prodanih ulaznica, koji će već sada potvrditi 281 tisuću posve sigurno dosegnutih pola milijuna na koncertu hrvatskog glazbenika u Hrvatskoj, na zemlji s manje od četiri milijuna žitelja i naroda, koji raspučen diljem Zemlje broji do oko osam milijuna ljudi, daleko je znakovitiji od samih brojeva, koji su već – najveći u povijesti.
To bi bilo kao da na koncert nekog američkog glazbenika dođe oko 50 milijuna ljudi s plaćenim ulaznicama, ili oko 15 milijuna Nijemaca na koncert nekoga njihovog glazbenika. Jednako tako primijenite postotak od dvadeset posto pripadnika bilo kojeg naroda. Takvi događaji nužno usmjeravaju povijesne procese.
To su realni razmjeri brojki s kojima je Hrvatska suočena u samom danu, dva.
Što to sve može značiti?
Sociološki gledano, to prije svega i krajnje neupitno ukazuje na nevjerojatnu identifikacijsku strukturiranost hrvatskog naroda, na nevjerojatne integracijske vrijednosti, koje svoj duhovni, simbolički i komunikacijski sadržaj prepoznaju u Thompsonovim pjesmama, ali iu njemu kao glazbeniku i čovjeku, potpuno vjerodostojnom i autentičnom pronositelju poruke tih pjesama. Ta autentičnost i vjerodostojnost je točka, razlog zbog kojeg će preko 250 tisuća Zagrepčana u konačnici biti nazočno na Hipodromu, ali ni jedna politička opcija ili sve zajedno koje politički i deklarativno baštine vrijednosni okvir Thompsonovih pjesama, neće privući ni 30 posto tih ljudi na izborima.
Svoje pjesme treba svjedočiti svaki dan, kao i svoje politike, imati odgovor na pritiske, biti pobjednik a ne žrtva, zračiti nadmoćnošću duha i biti posve razumljiv ljudima, pa očekivati takvu masovnu identifikaciju. Dug je put ispod Dinare do Medvednice, ne može ga svatko prijeći. Put je to što ne trpi lažnjake, ni laž. Na toj cesti treba tražiti pozivnicu za ovih dvjesta i pedeset tisuća, za milijune drugih što znaju gdje su rođeni.
Thompsonova je poruka daleko kompleksnija i sveobuhvatnija od riječi njegove pjesme ili kompozitnosti pripadajuće glazbe, jer, niti jedno, niti obje te komponente same po sebi ne mogu izazvati takvu golemu javnu fizičku identifikaciju. Ovdje naglašavam fizičku prema virtualnoj, jer se prva ne može pretvoriti u iluziju ili biti manipulativna, druga može, a vrlo često i jest. Thompson je čovjek među nama, baštini većinu vrijednosti uz koje smo se stoljećima održavali i izgrađivali kao narod, ali i kao obitelji, djeca, odrasli ljudi, sa svim iskušenjima, prirodnim i socijalnim, svojim nas pjesmama ohrabruje da se ne odričemo korijena, ističe ih kao vrhunsku vrlinu i ljepotu u nama često nasuprot sveopće negacije te ljepote, a ukupnim opusom zapravo danas svjedoči ono što smo sanjali kroz generacijsko naslijeđe, koje smo željeli, a koje je prezrela današnja država i službeno društvo sustavnom negacijom i odbacivanjem nezabilježenim pritiskom na duh čovjeka i karakter naroda.
Thompson svojim pjesmama još od 1991. godine , kad se prvi put pojavio u hrvatskoj gardijskoj ratnoj odori s puškom u uzdignutim rukama na televizijskom ekranu, s pjesmom prkosa i poziva u bitku protiv zla s one druge strane, do danas bez otklona i izuzetka prkosi svakom udaru ” s druge strane ” pozicionirajući se na stranu dobra u vječnoj borbi protiv zla, što je još od Sokrata kroz filozofiju, preko Platona , do Kanta bilo bi određujuće polazište estetskoga. Estetsko je kroz filozofiju i teologiju uvijek bilo sinonim dobra, čovječnosti, božanskog u čovjeku nasuprot zla, koje je oduvijek bilo sinonim najružnijih slika i prikazivano zastrašujućim oblicima.
Samo se s tih polazišta može ozbiljno pristupiti tematskom i estetskom kodu Thompsonovih pjesama, neovisno jesu li domoljubne, Bogoljubne ili ljubavne naravi, jesu li ode obitelji, povijesnim osobama, skladu čovjeka i prirode, što u ljudskom poimanju svijeta označavamo zavičajem. U svima je jedinstven kod – beskompromisno zauzeće za dobro s posve prikladnim vizualnim oblicima i pojavnošću skladne ljepote stiha, melodije i vizualnog ugođaja, što sjedinjeno unosi mir u dušu ljudi. Taj kod je razdjelnica umjetnosti od njezina surogata, po toj razdjelnici povijest pamti Matoša i Ujevića , pamtit će Gavrana i Velnića, Fabijana Šovagovića i Ivu Gregurevića među tolikim mnoštvom povijesnih zvjezdica na hrvatskom nebu kao autentične umjetnike, a izučavat će veliku većinu danas protežiranih nedarovitih aktivističkih izvođača kao neuspješne pokušaje svakovrsne. redefinicije duha i duhovnosti karakteristične za tzv. progresivističke trendove, kojima je negacija ljudskog duha poprimala i predstavljala se disharmoničnim, ružnim i zlokobnim oblikovanjem i izgledom s krajnjim neurednim oblicima. Thompsonova glazba, njegove pjesme, vizualni efekti, njegova ukupna scenografska izvedba, vjerno se svjedoče na licima iu ljepoti mladosti što isijava mir i radost na njegovim koncertima, kao što izgled izvođača po trgovima hrvatskih i europskih gradova svjedoči o negaciji društvenosti, negaciji čovjeka, estetskoga i moralnoga u njemu. Dobro izgleda lijepo, zlo izgleda ružno s izopačenim izvanjskim oblicima, prvo potiče osjećaj ugode i prirodno težnje poistovjećivanja, drugo izaziva neugodu, strepnju, strah, a uvjet za svrstavanje uz tu izopačenost i ružnoću je prethodno potpuno ubijanje duhovnosti u čovjeka. Upravo tome zapadnom svijetu, kome smo povijesno uvijek pripadali u najširem okviru judaističko-antičke i kršćanske uljudbenosti, već više od pedeset godina sustavno teži, a eskalaciju te antikulture i antipovjesnosti svjedočimo unazad nekoliko godina. Ljudi, koji se ozbiljnije bave tim povijesnim procesima i refleksijama na izričaj ljudske duhovnosti jer su od pracivilizacije sinonimi bili slika i zvuk, lako će uočiti u tim aktima tzv. progresivizma posvemašnji pokušaj poništenja Sokratove ultimativne ovisnosti lijepoga od moralnoga, koga je baš zbog toga ubila ondašnja “demokracija”, Platonove estetike osjeta i junaštva , snage i pobjede u srži lijepoga, do Kantovog poimanja glazbe kao najvišega čina estetske umnosti.
Ta kulturološka i identitetska ishodišta današnje zapadne civilizacije sa snažnim duhom kršćanske etičnosti su posredne mete preoblikovanja svijeta s pacifikacijom, pa uništenjem duha čovjeka. To se skriva u najdubljoj uvjetovanosti civilizacijskog sudara simbolike Thompsona s ružnim surogatom, kojim se posrnuće i uništenje duha želi predstaviti i nametnuti kao nova kulturološka paradigma. Naravno da gomile umrtvljenih duša, nakaznih perfomera s izopačenom vizualno-scenografskom pojavnošću najčešće nisu ni blizu svjesni uzročnosti, ni posljedičnosti svoje “kreativnosti”, pogotovo nemaju nikakve svijesti o tome na što nasrću, nasrćući na “Lijepa li si” ili na “Čavoglave” jer umrtvljenju duha nužno prethodi brisanje sjećanja i iskustvenog bilja, pa tek onda potpuna pacifikacija. svijesti. Ne znaju oni što čine i zašto čine, zašto sjekirama sijeku hrast u kojemu i pod kojim živi život i rađanje, ali, to su znali kreatori i autoriteti izopačenosti, koje su ucjepljivali s američkih sveučilišta u arterijama kršćanskog svijeta nudeći mu slobodu od sebe i Boga. To je danas bitno u praskozorju povijesnog sraza vojnog života i smrti reći kako bi ljudi imali donekle svijest o važnosti trenutka i povijesnosti toga u čemu sudjeluju.
Baš tome se očito usprotivio hrvatski narod pokazujući duhovnu otpornost i nadmoć nad tim sustavnim nastojanjima, a pjesme Marka Perkovića Thompsona su u ovom slučaju izraz ne samo umjetničke sinteze i duhovnog nadahnuća grupe autora s kojima Thompson izražava svoj odnos prema životu i svijetu, nego svojevrsnu retrospektivu razvoja ljudskog duha i njegove pune afirmacije danas. ” Tamo gdje su moji korijeni ” odgovor je na potragu, za tim ik tome marširaju kolone života, k tome ušću teče Čikola.
Danas će ovi umukli ili šokirani mediokriteti, ili biblijskim rječnikom rečeno muzikoznanci, njegov vrisak i poziv u boj “Čavoglave” označiti kao poziv na mržnju ili kao antisrpski akt, iako je baš ta pjesma možda ponajbolji simbol odabira strane, dobra nasuprot zla. U Čavoglavama postoje stvarno i simbolički dvije obale, dvije strane na obalama rječice Čikole, a samo smušenjacima, lupežima i prevarantima, vlasnicima i autorima lažne društvenosti danas je u toj pjesmi naglasak na “bandi četničkoj” ili u Srbima. Naglasak u toj pjesmi je na nužnosti, univerzalnoj nužnosti otpora protiv zla na drugoj strani Čikole i na čvrstoj vjeri u vlastitu snagu i pobjedu u ime zaštite dobra.
To je etički temelj u ovom slučaju glazbene, ali i svake, baš svake estetike. U Thompsonovom cjelokupnom opusu, u njegovim javnim nastupima, u scenografiji na koncertima, u njegovim video spotovima to je utjelovljeno etičko i estetsko ultimativno.
Nema u tome izuzetka. Niti u tome Thompson dopušta bilo kakvu dvojbu, rezervu, nema u njegovim pjesmama raskoraka s njime kao osobom, s njegovim podrijetlom, odgojem, s njegovom obitelji, nema nikakve iluzije, nema kolebljivosti o moralnim normama, ljudskim, obiteljskim i nacionalnim vrijednostima i obilježjima.
Zato milijuni Hrvata slijede njega i njegovu glazbu, njegove pjesme, dolaze u tolikom broju na njegove koncerte. Mnogi traže izgubljeno, mnogi dolaze po ohrabrenju otrgnuti se iz lažne i umjetno uvjetovane nasilne društvenosti, mnogi dolaze posvjedočiti i sebi u svima oko sebe tko su, a svi, baš svi pronalaze ono što istinski žele. U Thompsonovim pjesmama sve je autentično i duboko ljudsko, pri čemu u Hrvatskoj ništa ne može biti ljudsko i čovječno, ništa univerzalno, vječno i dobro, ako je suprotstavljeno – hrvatskome u nama.
Paralelno s nastankom i afirmacijom Marka Perkovića glazbenog umjetnika, od trenutka opjevane bitke za život i slobodu hrvatskog naroda protiv zla s druge strane Čikole, prvo puzajući, čak iu doba epohalnog nacionalnog zanosa i bezbrojnih junaštava, u doba pobjede, podmuklo su se ispod te slave i zanosa rasle, razvijale i strukturirale silnice zla, neslobode i ponižavajućeg odnosa prema obitelji, čovjeku, narodu, s agendom, s etikom i estetikom odreknuća od čovječnosti i baš svega povijesnog u nama, pa je svoje Čavoglave Thompson u različitim tematskim, literarnim, kompozicijskim i izvedbenim sadržajnim i oblikovnim formama, baš u svakoj svojoj pjesmi, nastavio nuditi hrvatskom čovjeku, često izložen izrazitijem neprijateljstvu od ubilačkoga protiv kojeg se borio puškom i pjesmom.
Zašto je u toj, samo na prvi pogled neravnopravnoj borbi, Thompson trijumfirao!?
Ovdje naglašavam pojam “neravnopravne” u korist totalno nadmoćnog Marka Perkovića Thompsona prema sistemskim i formalno društvenim silnicama, jer je on slijedio narav čovjeka, uporišne točke sinteze i uporišta baš svake vječnosti naspram prolaznosti, slijedio je sebe i nije pristajao biti ništa drugo ili nitko drugi, pa je onoliko koliko je pritisak s ponudom odreknuća bio veći, njegov osobni, literarni i glazbeni otpor bivao sve žešći, a stvaralačka motivacija u čovjeku, narodu i Bogu sve snažnija. To nikakav umjetni antimoral, nikakva antiestetičnost, oboje osmišljeno za stvaranje novog stvorenja i za ubijanje postojećeg čovjeka, njegovih istinskih uporišta i odredišta, obitelji, naroda i Boga, nisu mogli i nikada neće nadvladati. Je li to perceptivno jasna i jednostavna borba s ishodom u korist čovjeka?
Nikako nije.
To mogu samo iznimno snažno, rekao bih odabrani ljudi.
To je izvan svake sumnje Marko Perković.
I danas su se sučelili taj umjetnički tridesetogodišnjak Marko Perković, čovjek u zrelim životnim godinama i sustav.
Trijumfalno u korist potpuno nadmoćnog čovjeka, umjetnika koji se nikada nije pomislio odrediti točke integracije etičkog i estetskog, niti je kalkulirao sa sustavskim izborom između dobra i zla.
Zašto je koncertom na Hipodromu, zapravo reakcijom naroda na taj koncert i prodaju ulaznica, tako gadno poražen poredak i što to znači u perspektivi?
Zato što laž ima i nužno mora imati, neovisno koliko dugu, ali epohalno gledano, prolaznu perspektivu. A istina stremi vječnosti.
Laž mora i jedino može, da bi koliko toliko opstala, crpiti esenciju iz života, iz čovjeka, iz društvenosti, nikada nije stvaralačka, negacija je svake prirodne i ljudske naravi i opstaje sve dok se čovjek ne usprotivi suočen s bezizlaznošću i prijetnjom potpune dezorijentacije. Laž i prevara nikada u povijesti nisu bili izvorište društvenih integracija, niti trajnih društvenih normi, tako nisu mogle biti ni temelj morala i održive etike, pa ni uz najveće vlastodršce i razvijene sustave sa svim obilježjima uspostavljenoga poretka.
Ne može se na laži, kako god dizajniran, uspostaviti održivu moralnost, a bez te moralnosti nema općeprihvaćene estetske dimenzije. Zato današnja progresivna umjetnost nije izvorna umjetnost, niti će ikada biti, zato poseže za disharmonijom a mrzi harmoniju, zato joj se pokušava prisilno nametnuti antiestetika umjesto estetike, a sve dati izvanjski oblik i crte sve bliže perverznim kreaturama koje su kroz povijesnu memoriju bile fizionomije, slike i prilike “onostranog”, esencije zla. Nema umjetnosti, nema kulture, nema filozofije, nema znanosti, nema teologije.
Ni Boga, ni čovjeka.
Ne može ljudske integracije biti bez trajne etičke i estetske interakcije, a njih nema bez prirodnog čovjeka. Vjetra s Dinare , s Biokova, s Velebita, s Prenja, s obronaka Čabulje i Veleži se ljudi boje, ljudi ga osjećaju, ljudi mu prkose, ljudi u obiteljima ga slušaju i dive se njegovoj jeci i sili uz obiteljska ognjišta pridajući mu značaj koji mu pripada. I živim s njim od djetinjstva do starosti, nose ga u duši bez obzira kamo ih život odvede, poštuju vjetar.
Vjetar s Dinare je istina.
Istina je i Dinara, i Čavoglave.
Istina je i Hrvatska sa svojim ljudima.
Pri tome ništa i nikoga ne treba činiti ili predstavljati onakvim kakvim nisu.
Istina je točka spoja moralnosti i lijepoga, kao što je često razlog straha.
Živjeti s vjetrom, živjeti je s istinom.
Vremena i procesi kojima je hrvatski narod, nepotpuno otrgnut iz poroka jugoslavenske laži uguran u europsku globalističku prevaru suočavaju se sa sudbinom, s izvjesnošću na zagrebačkom Hipodromu, u srazu s umjetnikom i njegovim narodom.
Ne može netko tko ne grli vjetar, tko ne sanjari o planinskim vrhuncima i svijetu iza njih, ne može netko tko u vucima i izvoru vidi samo strah i pogibelj a ne vidi život, ne može netko tko nije spreman s puškom u uzdignutoj ruci krenuti u susret zlu s druge strane Rijeke, ispjevati prekrasnu odu svome narodu ili čudesnu baladu svojoj ženi.
To ne može.
Ne možeš svjedočiti Boga ako se bojiš ili ako ne prihvaćaš Njegovo stvaranje kao dar, ako u njemu vidiš strah.
Zbog svega toga Marko Perković Thompson jest autentičan umjetnik, primarno zato što se suočava sa svojim strahovima, pjevajući o njima slaveći ih, udahnuvši im život i uznoseći iz njihova postojanja zahvalnost svojim precima i Bogu, utoliko snažnije i produhovljenije, ukoliko su osporavanja i negacija surovije. To je Put, Istina i Život.
To je životni put, ali sve više i smisao potrage milijuna Hrvata.
Otud Hipodrom.
I otud silna zbunjenost, otud šok na “drugoj strani”, šok, čini mi se više od straha suočavanja sa samim sobom, nego s bilo kakvom prijetnjom. Jer Thompson slavi, on ne prijeti nikome izuzev zlu s one strane Čikole.
Marko Perković je davno pregazio Čikolu, silovito s nepreglednom kolonom hrvatskih ljudi maršira zemljom, bilo je samo pitanje dana kad će stići pred Zagreb i ući u Zagreb.
I ulazi.
Uvijek postoji druga obala, druga strana, u ovom slučaju rijeke Save. Pjesma se ne može zaustaviti, niti će kolona ljudi biti manja. S druge strane Save nije zlo koje je prijetilo s druge obale Čikole, no, nije ni dobro s kojom se pjesma može sroditi. Vjerovati je da svijest o tome mogu postići i oni s druge strane; izbor je na njima, a ovakav se ne ukazuje na svaki dan.
Vrata Jeruzalema valja širom rastvoriti, a ne pripremati križ.
Fenix-magazin/MD/Marko Ljubić
NAPOMENA: Preuzeto uz suglasnost autora
