U povodu 75. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, najmlađeg hrvatskog blaženika koji je posvjedočio svoju vjeru u Isusa Krista, podnijevši mučeničku smrt u Lanišću 1947. godine, Fenix-magazin.de objavljuje feljton u četiri nastavka kojeg je napisala Lili Benčik.
U nastavku pročitajte treći dio, a na kraju teksta možete pronaći linkove za prvi i drugi dio feljtona.
Istra je kroz povijest uvijek bila pod tuđinskom vlašću. Istarski čovjek, Istranin ili Istrijan, kako se tko osjećao, služio je tuđincu, od Venecije-Mletačke republike, Austro-ugarske do Italije. Namjerno ne spominjem posebno Hrvate, a posebno Talijane, jer su žrtve bili i jedni i drugi, ovisi o tome tko je bio na vlasti. Kada je kapitulirala Italija Istrani su se proglasom od 13.rujna 1943. godine opredijelili za priključenje „matici zemlji Hrvatskoj, odnosno svojoj hrvatskoj braći“. Ali „narodna vlast“ kada je konačno došla u vidu Narodnooslobodilačkih odbora, nije donijela ni slobodu, ni jednakost, ni pravdu.
Upravo suprotno, donijela je teror tih Narodnooslobodilačkih odbora, donijela je nejednakost, nepodobnost, totalitarizam i nepravdu.
Tako se istarskom čovjeku nastavljaju progoni samo po drugoj osnovi. Fašistički totalitarni režim ga je progonio po nacionalnoj osnovi, po hrvatskom jeziku, njegovoj tradiciji i identitetu, a komunistički po idejnoj, vjerskoj osnovi i opredjeljenju.
Mnogi koji su preživjeli fašističke i nacističke progone, ali nisu preživjeli komunističke progone. Iza tih totalitarnih režima ostale su žrtve, kojih se treba prisjetiti i koje bi trebale biti poduka da se više nikada ne ponove. Međutim po svemu što se događa, čemu svjedočimo, ljudska narav je takva da brzo zaboravlja, ponavlja iste pogreške i događaju mu se ista ili slična stradavanja.
Tek u slobodnoj Hrvatskoj, čemu je stremio Proglas od 13.rujna 1943.godine, došla je sloboda i demokracija, pravda malo sporije zbog nelustriranog Pravosuđa, a jednakost još sporije zbog IDS-ovog totalitarizma i političke podobnosti! Novinar Zvane Črnja bio je zadužen opisati „incident“ u pravom agitpropovskom stilu upirući pri tome na organizatore kao krivce, kasnije se odrekao tih svojih riječi, jer je shvatio da su bile lažne i montirane.
„Provokatori“ incidenta, potom su osuđeni, nevini na montiranom i lakrdijaškom procesu u Pazinu. Treba posebno napomenuti za one koji ne poznaju licemjerje , lažljivost i podmuklost komunističke ideologije da komunisti sve događaje tumače iz svoje perspektiva, svoga načina gledanja i svog svjetonazora! Sebe smatraju avangardom, naprednim pokretom, jedinim predstavnicima naroda, jer narod nema što misliti svojom glavom, kada ima njih „avangardu“ komuniste koji umjesto njega misle i u njegovo ime vladaju.
A svi koji ih ne podržavaju, narodni su neprijatelji, izdajice, špijuni, imperijalistički agenti, reakcionari i naravno ustaše! E to je retorika koju i dan danas koriste komunisti, proizvodeći ustaše da sami pred sobom imaju opravdanje za svoju nečistu savjest. Znači za njih je krizma bila ustaška pobuna, a ne vjerski čin?! Tako, čim spomenu ustaše komunisti imaju opravdanje za svoje postupke, jer tada smatraju da im je sve dopušteno.
Retorika je to dugo bila na portalu čuvara komunističke i titoističke ideologije https://sabh.hr/. Na tom portalu za popis žrtava komunističkog terora pišu bez imalo suosjećanja, pijeteta i kajanja da je to“ kobasičasti tekst, ispisujući imena i prezimena velikog broj osoba koja su nastradala pod jugoslavenskom vlašću, to izmrcvari čitatelje“
„Izmrcvari čitatelja“ popis ljudi koje su komunisti pobili! Treba li komentar?
Svatko koji barem malo zna povijest Istre, zna da ustaša u Istri nije bilo. Istra je bila pod talijanskom vlasti od 12.studenog 1921. godine do 8.rujna 1943.godine. Potom su došli Nijemci-Rommelova ofenziva i ostali na vlasti do 15.svibnja 1943.godine, kada su ih pobili Titovi partizani. Ustaše nisu bili nikada vlast u Istri! Kao pozadinu „incidenta“ Vladimir Bakarić smatrao je odluku Zbora svećenika Sv. Pavla da kumovi na krizmi ne mogu biti borci iz NOB-a, a niti omladinci koji su u osnovi ateisti i ne idu u Crkvu. Bulešiću su prilijepili povezanost za tršćanskim biskupom Santinijem kao dokaz njegove suradnje sa „narodnim neprijateljem“, a on je ustvari bio njegov nadređeni! Čak i danas znaju napisati u komentarima da je ubijen jer nije htio vjenčati mladi par partizana!?
A ubijen je iz mržnje prema vjeri, in odium fidei, jer komunisti nisu vjerovanje u njihovu Partiju uspjeli nametnuti kao zamjenu za vjeru u Boga! I nakon 45 godina vladavine, Partija nije uspjela zamijeniti Boga! Spis o događaju u Lanišću o kojem se vodio krivični postupak pod brojem K-65/47 je nestao! Ostala je samo presuda Okružnog suda za Istru od 2. listopada 1947.godine.
Optužnicu je sastavio i potpisao kao javni tužitelj Andrija Grbac, tajnik Okružnog suda za Istru, Dragutin Peheim kao zapisničar, Božo Bonifačić i Blaž Črneka kao suci porotnici i Ivan Matika kao predsjednik Okružnog suda i kao predsjednik Sudskog vijeća. Andrija Grbac, bivši radnik, koji je nakon ubrzanog šestomjesečnog tečaja savladao sve gradivo potrebno za mjesto javnog tužitelja, potpisao je optužnicu protiv svećenika Ceka i Ukmara, protiv sedam župljana Lanišća i protiv trojice napadača i konačno ubojice Slavka Sankovića.
1.Svećenik Stjepan Cek osuđen je na 6 godina zatvora uz prisilni rad, a kaznu je u cijelosti odslužio,
2. Mons. Ukmar osuđen je na 1 mjesec zatvora, a u kaznu se uračunava i vrijeme provedeno u pritvoru ili istražnom zatvoru,
3.Grbac Ivan na 10 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
4.Žmak Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
5.Grbac Joakim na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
6.Grbac Anton na 7 mjeseci zatvor uz prisilan rad,
7. Žmak Petar, na 7 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
8.Krizmaničć Josip na 8 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
9. Grbac Ivan na 6 mjeseci zatvora uz prisilan rad,
10. Sanković Slavko, na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
11. Medica Elvio na 5 mjeseci zatvora uz prisilan rad
12. Božić Josip, na 3 mjeseca zatvora uz prisilan rad
13. Brajković Srećko na 3 mjeseca uz prisilan rad
Sanković Slavko oslobođen je optužbe da je ubio Miroslava Bulešića, jer se u sveopćoj gužvi nije moglo utvrditi tko je zadao smrtni ubod nožem.
Optužbe prema svećenicima i vjernicima bile su teške, prikazani su kao državni neprijatelji, koji rade protiv tekovina NOB-a, koji su Krizmom provocirali dio naroda koji je bio na liniji KPJ, koja je bila na vlasti. Tužitelj Andrija Grbac teretio ih je čak i za ugrožavanje vojne, obrambene i teritorijalne sposobnosti države.
A sve za to da prikriju i umanje svirepi zločin klanja svećenika Miroslava Bulešića, nanošenja teških po život opasnih povreda mons. Ukmaru, te devastaciju i razbijanje inventara u Crkvi i Župnom stanu. Za ubojstvo don Miroslava Bulešića po presudi nitko nije proglašen krivim, ubojice nema.
I 75 godina nakon mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, obračun komunista s Katoličkom crkvom, ne popušta, nastavlja se do dan danas
Bl. Miroslav Bulešić, istarski, hrvatski sin, žrtva je komunizma, ubijen na brutalan i gnjusan način, zbog mržnje prema vjeri, in odium fidei, a zaklao ga je ubojica Slavko Sanković, stanovnik susjednog sela Brgudca, 24.kolovoza 1947.godine na krizmi u Lanišću, koja je tako postala poznata kao „Krvava krizma“. Ubojica je izašao iz župne kuće, ostavio za sobom vidljiv krvavi trag i oprao ruke na pojilu za stoku između kuće i crkve. Pritom je ponavljao posljednje svećenikove riječi:“ Isuse primi dušu moju“ uz svoj gnjusni komentar –„ ali sam mu je ja primio!“
Slavko Sanković umro je 1993.godine. Svoje četvero djece, dao je krstiti i bio je crkveno sahranjen. Postoji svjedočanstvo da se indirektno pokajao se za svoje nedjelo, izjavom: „…Nikada više neću ići svojim nogama kud me vodi tuđa glava…“( str. 310 Fabijan Veraja, Miroslav Bulešić)
Ovo je ogledan i ilustrativan primjer obračuna komunista s Katoličkom crkvom, koja je u vrijeme Jugoslavije bila ispunjena progonima, ubojstvima i teroru nad svećenicima i vjernicima, međutim na tome se nije stalo, dovoljno je i danas u Hrvatskoj pogledati nekoliko portala, među kojima prednjače Novosti SNV-a i Savez antifašističkih boraca i antifašista RH i vidjeti tekstove pune govora mržnje uperene prema Katoličkoj Crkvi.
Koristeći blagodat slobode govora i inertnost i neučinkovitost državnih institucija koje bi to trebale sankcionirati, navedeni portali primitivnim, prostačkim, huškačkim i agresivnim tekstovima jasno pokazuju golemu količinu mržnje naspram Katoličkoj crkvi i prema njenim vjernicima.
Ako se uzme u obzir da se u Hrvatskoj po dostupnim podacima 86,28% stanovnika izjasnilo Katolicima, a ostali od 13,78% su u manjini, ali manjini koja bi htjela vladati nad većinom.
U isto vrijeme s parolama o demokraciji, koju očito ne razumiju u njenom stvarnom značaju, pokrivaju svoje totalitarne namjere nametanja njihove opcije kao jedino moguće i jedino ispravne.
Demokracija označava pluralistički oblik vlasti i višestranačje u kojem sve odluke neke države donosi izravno ili neizravno većina njezinih građana kroz izbore.
Da bi odluke bile demokratske, pored većinskog principa moraju ispuniti i daljnje kriterije:
• Ravnopravnost,
• Sloboda,
• Sloboda informacije.
• Sloboda izražavanja,
• Aktivno biračko pravo
• Mogućnost alternative
I nakon 30 godina od ostvarenja hrvatske državnosti, jugofili, jugonostalgičari, jugokomunisti i titoisti ne mogu ideološki prihvatiti da žive u Hrvatskoj, ali su se zato materijalno vrlo brzo prilagodili i odmah prihvatili hrvatske kune od kojih žive i uz pomoć kojih napadaju i razaraju Hrvatsku iznutra kao peta kolona.
Evo nekoliko primjera za ilustraciju:
Ukleto kršćanstvo https://www.portalnovosti.com/ukleto-krscanstvo
Naziv članka je već sam po sebi govor mržnje. Naslov je promašen s obzirom da se u tekstu autor obračunava sa Kardinalom Bozanićem i Premijerom Plenkovićem, a ne s kršćanstvom kao vjerom. Tipično agitprop novinarstvo!
„Crkva u Hrvatskoj glavni je kočničar modernizacije društva i države, što utječe i na porazno zaostajanje zemlje na općim razvojnim listama u Europi“ piše Marinko Čulić novinar SNV-ovih Novosti.
Autor vidi Katoličku crkvu tipičnim pogledom jugo-komunističke ideologije. Komunisti su dolaskom na vlast poslije 2.svjetskog rata zamislili da oni predstavljaju volju naroda, da su oni napredni, avangarda koja će „prosvijetliti nazadan“ narod pa da umjesto vjerom u Boga, počinje vjerovati Komunističkoj partiji, odnosno njenom lideru Josipu Brozu Titu, kao novom Bogu, čiji su kult ličnosti gradili.
Naravno da se to nije moglo provesti mirnim putem, jer se tisućljetne vjerovanje i tradicija ne mogu naprasno promijeniti, tako reći preko noći, pa su u taj „preodgoj“ krenuli nasiljem prema svećenstvu i prema vjernicima.
Slijedi nastavak…
Fenix-magazin/MD/Lili Benčik
FELJTON: Uz 75. obljetnicu smrti bl. Miroslava Bulešića, značaj i posljedice (1. od 4 nastavka)
FELJTON: Uz 75 obljetnicu smrti Bl. Miroslava Bulešića, značaj i posljedice (2. od 4 nastavka)
