U povodu 75. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, najmlađeg hrvatskog blaženika koji je posvjedočio svoju vjeru u Isusa Krista, podnijevši mučeničku smrt u Lanišću 1947. godine, Fenix-magazin.de objavljuje feljton u četiri nastavka kojeg je napisala Lili Benčik.
U nastavku pročitajte drugi dio, a na kraju teksta možete pronaći link za prvi dio feljtona pod naslovom “Uz 75 obljetnicu smrti Bl. Miroslava Bulešića, značaj i posljedice (2. od 4 nastavka)”
Nakon vojnog oslobođenje Istre u svibnju 1945. godine, uslijedila je diplomatska bitka. Na temelju Beogradskog sporazuma od 9. lipnja 1945. godine, Titova JA morala se povući iz Trsta, Monfalcona, Gorice i Pule na tzv. zonu A po Morganovoj liniji razgraničenja, jer je Tito sa svojom vojskom previše ušao u zonu interesa Zapadnih sila. Ostali dio Istre činio je zonu B i slobodnu zonu Trsta.
Pitanje granice rješavalo se na Pariškoj mirovnoj konferenciji, a Tito svjestan da bi mogao izgubiti Istru poslao je u Trst dva člana Oblasnog NOO za Istru Dušana Diminića i Ivana Motiku na pregovore sa Božom Milanovićem, koji je bio poznat kao borac za nacionalna prava istarskih Hrvata. Tada je sklopljen sporazum po kojem će svećenstvo podržati jugoslavensku komunističku vlast uz uvjet normalnog pastoralnog djelovanja u vjerničkom puku.
Poznata je rečenica Vladimira Bakarića na sjednici biroa CK KPH održanoj 1. svibnja 1946.godine „U popove se ne treba dirati dok se te stvari vani ne svrše“.
Miroslav Bulešić je tada 19.lipnja 1945.godine upisao u svoj Dnevnik župe Baderna „Partizani su zauzeli upravu u Istri preko svojih odbora. Na odborima nagomilavanje ljudi, većinom nesposobnih za uredni rad. Rukovodi sve Komunistička partija…“!
Nakon što je zaslugom istarskog svećenstva zaključkom Pariške mirovne konferencije Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ, Ivan Motika, sada već javni tužitelj u Labinu pozvao je Božu Milanovića i Tomu Banka na razgovor, odnosno upozorenje „ da će vlast nastupiti protiv svećenstva, ako bi u narodu stvaralo neku opozicijsku skupinu“ . Tu je dakle najavljen progon istarskog svećenstva, nacionalizacija odnosno oduzimanje crkvene imovine.
Počela je medijska hajka na svećenike, progoni i optužbe za špijunažu, proglašavani su narodnim neprijateljima, razbijanje i rušenje kapelica i križeva krajputaša, podjela svetih sakramenata izvrgnuta je napadima i na kraju Crkvi su oduzete su matične knjige, na osnovu kojih je Istra pripala Hrvatskoj odnosno FNRJ.
1.1 Krvava krizma u Lanišću
U takvoj atmosferi odvijale su se pripreme za krizmu, koje nije bilo u vrijeme rata, pa je bilo puno kandidata. Komunistima je krizma bila trn u oku, jer sa kroz krizmu mladež vezivala za Katoličku crkvu, a ne za njihov komunistički omladinski pokret. Kako svetu potvrdu dijeli biskup, a tršćanski biskup Santini nije mogao u Istru zbog otvorenog neprijateljskog stava komunističkih vlasti, delegirao je mons, Jakoba Ukmara da krizma umjesto njega. Mons Ukmar smjestio se u pazinskom sjemeništu, od kuda je odlazio krizmati.
U Pazinu i nekoliko obližnjih župa, krizma je prošla bez incidenta uz veliki odaziv krizmanika i naroda, međutim 19.kolovoza 1947.godine mons. Ukmar u pratnji Miroslava Bulešića nije se mogao ni približiti crkvi u Tinjanu. Pred crkvom su seljaci plesali kolo i sa poljoprivrednim alatkama zapriječili svakome prilaz, pa se krizma nije održala. Jedan dio krizmanika je sa roditeljima otišao u obližnju župu Kringu i tamo primio svetu potvrdu, iako su i tu pokušali spriječiti.
Komunisti su pripremali napad na slijedeću krizmu u Buzetu, gdje za vrijeme talijanskih vlasti nije bilo župnika, jer su talijanski fašisti istukli tadašnjeg župnika Flegu i zabranili hrvatski jezik u crkvi.
U Buzet se slilo preko 500 krizmanika, jer Krizme nije bilo od 1940. godine, ali razularena rulja na čelu sa provokatorima, po planu koji je osmislila komunistička aktivistkinja Dina Zlatić ( koja je mnoge obitelji zavila u crno) sa djevojkama i ženama koje su plesale po oltaru i skrnavile ga, okrećući križeve naopako, krizmanici i roditelji su se razbježali, pa je svetu potvrdu bilo nemoguće podijeliti.
Slijedeće nedjelje bila je Krizma u Lanišću, koju su komunisti isto namjeravali spriječiti. Do mons. Jakoba Ukmara i svećenika došle su otvorene prijetnje „da će krvavo kamenje padati na Lanišće. Vjernici su se pripremili i organizirali stražu. Misa je počela u 8 sati, umjesto u 9 kako je bilo najavljeno, a u crkvi je bilo malo muškaraca, jer su bili vani čuvajući crkvu od napadača. Krizma je održana, sveta potvrda podijeljena, pa su se svećenici povukli u župni stan.
Župnik Lanišća Stjepan Cek svjedočio je što se događalo nakon krizme kada je uslijedio napad na župni stan.
U župni stan provalila je grupa naoružanih ljudi, napali su i izudarali don Mira, bacili ga na pod i Slavko Sanković iz sela Brgudac ( partizansko selo) izvukao je nož i zaklao ga. Krv je šiknula iz rane po zidu i razlijevala se po daskama na podu.
Zatim su napadači našli mons. Jakoba Ukmara, pretukli ga i ostavili ležati u krvi, a Bulešićev ubojica otišao je okrvavljenih ruku do korita za napajanje stoke i dok je prao ruke ponavljao je „ Isuse primi dušu moju“ i sam sebi odgovarao“ primio sam mu je“.
Nakon što su se napadači razišli župnik Cek koji se bio sakrio pod stubište, izašao je i zatekao stravičan prizor. Na tlu u moru krvi, ležao je don Miro, zaklan! Tada je u kuću ušao milicionar ( netko ga je pozvao) pomogao podignuti mons. Jakoba Ukmara, koji je bio užasno unakažen, na krevet, a milicionar je pozvao liječnika iz Roča i mali kamion za prijevoz ranjenika.
U pratnji župnika Ceka mons. Jakob Ukmar prevezen je u sjemenište u Pazin gdje ih je dočekao o Berard Barčić. Obavješten je i biskup Santini koji je poslao sanitetsko vozilo po njega da ga prebaci u bolnicu u Trst, ali komunističke vlasti nisu dopustile, već je prebačen u Rijeku.
Odjeci zločina i montirani proces protiv „provokatora incidenta“. Žrtve uhićene, a ubojice na slobodi
Nakon što je Slavko Sanković oprao krvave ruke i nož kojim je zaklao don Miroslava Bulešića i „primio njegovu dušu“ kako je ponavljao, svi su se brzo razišli.
Navečer su agenti UDBE počeli po kućama privoditi zamislite ne napadače, nego one koji su branili crkvu od napadača!
Tek tada nastupa pravo lice komunizma u režiji dr. Vladimira Bakarića i Dine Zlatić, što je u svom pismu upućenom Mati Žmaku iz Rijeke, potvrdio Zvane Črnja, kajeći se za svoje pisanje neposredno nakon ubojstva don Miroslava Bulešića.
Ubojstvo svećenika osobito na tako svirep i barbarski način bilo je politički vrlo nezgodno u tom momentu zbog odjeka u inozemstvu, neposredno nakon potpisivanja Pariškog mirovnog sporazuma i definiranju granice sa Italijom u kojem su presudnu ulogu imali baš istarski svećenici.
Stoga su se komunističke vlasti požurile „smanjiti štetu“, svodeći klanje svećenika na jedan „incident“ za koji je kriva skupina svećenika koja je provocirala narod odan Komunističkoj vlasti. Dr, Vladimir Bakarić je imao pripremljen scenarij, jer je dok su trajali pregovori na Pariškoj mirovnoj konferenciji rekao da se u popove ne dira dok ne završi. Kako je Konferencija završila 10.veljače 1947.godine, moglo se krenuti u obračun sa Katoličkom crkvom.
Sa tom zadaćom je predsjednik Narodne republike Hrvatske, dr. Vladimir Bakarić dao izjavu novinskoj agenciji TANJUG, u kojem je optužio Katoličku crkvu za zavjeru: „Katolička crkva je već neko vrijeme pripremala nekakvu provokaciju i točnije rečeno sve je bilo pripremljeno u Poreču, u Istri, u nekakvoj crkvi Svetog Pavla za vrijeme jednog vjerskog sastanka“
Baš čudno da OZNA ili tada već UDBA ne bi saznala za takav sastanak nedefiniranog datuma u crkvi koja uopće ne postoji u Poreču!?
Bakarić je izjavio da u Lanišću „ postoji jedna dosta jaka grupa ustaški nastrojenih elemenata, koji su naravno bili odmah spremni da u ovakvoj provokatorskoj akciji sudjeluju i da je i dalje proširuju. Ti su elementi i sačinjavali onu naoružanu „zaštitu“, i nastavio: „Smatram da su rečeni incidenti nepoželjni i nadamo se da se neće više ponoviti, jer ćemo biti prisiljeni suzbiti ih radikalnim sredstvima“
Podla zamjena teza, žrtve se optužuje i još prijeti „radikalnim sredstvima“ Mogu li biti radikalnija sredstva od 1 osobe zaklane, jedne pretučene do umiranja i desetine ranjenih i ozlijeđenih“ A vjernici su samo željeli u Crkvi primiti Svetu potvrdu?!
Koje je to bilo razočaranje u hrvatskom vjerničkom puku u Istri!
Iz mnogih katoličkih obitelji u Istri mladi su otišli u partizane u želji za oslobođenjem od talijanskog fašizma i njemačkog nacizma, bilo je i svećenika simpatizera partizanskog pokreta. A kad ono nova narodna vlast napada vjernike i katoličke svećenike, koji su bili istinski antifašisti, progoni ih i naziva državnim neprijateljima. Mnoge je to zbunilo i prisililo da se moraju opredijeliti, ili za Crkvu, ili za Partiju.
Slijedi nastavak…
Fenix-magazin/MD/Lili Benčik
FELJTON: Uz 75. obljetnicu smrti bl. Miroslava Bulešića, značaj i posljedice (1. od 4 nastavka)
