U povodu 75. obljetnice mučeništva bl. Miroslava Bulešića, najmlađeg hrvatskog blaženika koji je posvjedočio svoju vjeru u Isusa Krista, podnijevši mučeničku smrt u Lanišću 1947. godine, Fenix-magazin.de objavljuje feljton u četiri nastavka kojeg je napisala Lili Benčik.
1.Moja osveta je oprost
„Miro, spomeni se što si, što postaješ, što ćeš postati. Sjeti se obećanja i dužnosti svojih i onda nećeš zalutati“ napisao je u svoj dnevnik Miroslav Bulešić 10.listopada 1942.godine.
Duhovni dnevnik Bl. Miroslava Bulešića, str 79
Da bi nakon nepune tri godine, svjestan komunističkog zla koje dolazi iz ljubavi prema čovjeku, poslao poruku svijetu „ Moja osveta je oprost“ 23.travnja 1945. godine
Prošlo je 75 godina kako je Slavko Sanković, nakon krizme u Lanišću zaklao našeg istarskog blaženika Miroslava Bulešića, ali on oprašta.
Oprostiti iz ljubavi prema čovjeku. To je veličina ljudske duše. Ponosna sam što je istarska, hrvatska mati rodila takvog sina!
On je simbol Istre, istarskog mučeništva, stoljećima pod tuđinskom vlasti, a ipak ostao čovjekom. Oprašta zlo koje mu je naneseno, ne žudi za osvetom i prekida spiralu zla.
Za razliku od njegovog ubojice, koji je hladnokrvno otišao oprati krvave ruke i sarkastično rekao „ primio sam ti je ja“ kao odgovor na blaženikove zadnje riječi „ Isuse primi dušu moju“.
To je ta razlika u ljudskosti čovjeka vjernika koji vjeruje u Božju ljubav i komunističke zločinačke ideologije koja tu ljubav ubija!
I upravo na primjeru Bl. Miroslava Bulešića očituje se zločinački, pokvareni, lažljivi, licemjerni, podli karakter totalitarne komunističke ideologije.
Ubilački čin Slavka Sankovića, proizvod je te po čovjeka užasne, opake i opasne ideologije koja iza sebe sije samo smrt, a oprost Bl. Miroslava Bulešića dokaz snage Božje ljubavi koju donosi vjera.
Komunistička vlast i Pravosuđe svojim su postupanjem nakon samog ubojstva, potvrdili moje riječi.
Sve događaje opisao je mons. Fabijan Veraja u svojoj knjizi o Miroslavu Bulešiću, pod naslovom „Miroslav Bulešić, svećenik i mučenik, znakoviti lik moderne povijesti Istre“.
Kroz mučeničku smrt sluge Božjega Miroslava Bulešića, jasno se očituju razlike između vjere i komunističke ideologije, gdje se ubijanje iz mržnje prema vjeri ( in odium fidei) smatra dopuštenim sredstvom klasne borbe za vlast. Komunističkoj ideologiji vjera je konkurencija i zapreka pridobivanje ljudi za osvajanje vlasti i stoga je u „Narodnooslobodilačkoj borbi“ i nakon rata od 1941-1949. godine samo u Istri, ubijeno 6 svećenika, 1 sjemeništarac i 1 bogoslov. Svi su ubijeni u ime „naroda“ totalitarne ideologije koja si je umislila da iza nje stoji cijeli narod, da vladaju u ime naroda.
Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, komunistima su smetali svi, pa je tako stradao i drugi istarski blaženik talijanski svećenik Francesco Bonifacio, kojega je OZNA stavila na popis za likvidaciju i koji je nestao 11.rujna 1946.godine.
Hrvatsko žrtvoslovno društvo postavilo je križ na mjestu nestanka, kojega je 27.kolovoza 2022. godine blagoslovio biskup u miru mons. Ivan Milovan.
Kakvo je bilo stanje zorno prikazuje Ivan Motika koji je opisao Bulešićevu mladu misu kao otvoreni napad na partizanski pokret, te poručio svećenicima koji su sudjelovali na mladoj misi: „da je to izdaja protiv našeg naroda, te da će izdajice i neprijatelji naroda prije ili kasnije biti nemilosrdno kažnjeni od naroda, koji će im sam suditi.“ Tako je Ivan Motika uvrstio među narodne neprijatelje Antuna Cukerića, Ratimira Baletića i Miroslava Bulešića, ali i narodnjaka Antuna Milovana, koji je na mladoj misi održao govor mladomisniku. Bulešić je mučenički ubijen na krizmi u Lanišću u župnoj kući, nazvanoj „Krvava krizma u Lanišću“ a prije toga nestao je i bačen u fojbu, Antun Milovan otac biskupa u miru Ivana Milovana.
Za razumijevanje samog događaja kratko pojašnjenje društveno-političkih prilika u Istri.
Po završetku Prvog svjetskog rata Istra je Rapallskim ugovorom od 12.studenog 1920.godine između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, pripala Italiji. Nakon toga uslijedila je nasilna talijanizacija svih hrvatskih i slovenskih naziva, toponima, imena i prezimena, pa čak i pokojnika na nadgrobnim spomenicima, zatvorene su sve hrvatske i u slovenskom dijelu Istre, slovenske škole, čitaonice, knjižnice, zabranjen je hrvatski i slovenski tisak, zapaljeni su Narodni domovi u Puli i Trstu s bogatim fondom knjiga, samo u Puli spaljeno je oko 7.000 knjiga i zabranjeni su hrvatski i slovenski jezici u javnoj komunikaciji „ solo la lingua italiana“( samo talijanski jezik).
Talijanske vlasti protjerale su hrvatske učitelje ili su sami pobjegli pred represijom u Jugoslaviju. Čak su iz pazinskog franjevačkog samostana protjerani hrvatski fratri i zamijenjeni talijanskim franjevcima. Istarsko svećenstvo ostalo je uz narod kao jedina brana toj nasilnoj talijanizaciji.
Italija je kapitulirala 8.rujna 1943.godine, a nakon odlaska Talijana uslijedila je kratkotrajna vlast partizanskih Narodnooslobodilačkih odbora. Istarske rodoljube koji su uputili narodu Istre Proglas o priključenju Istra „hrvatskoj braći“ zamijenili su komunisti koji su se 26.rujna 1943.godine sastali s istarskim narodnjacima i svećenicima ( Zvonimir Brumnić, Josip Pavlišić i Srećko Štifanić) te predstavnicima talijanske manjine i izglasali tzv. „Pazinske odluke“, kojih se komunisti nisu pridržavali. Nedorasli polupismeni NOO i narodni sud, sastavljen od komunista donosio je pojedinačne i masovne smrtne presude pretežno nevinih ljudi koji su prijavljivani zbog raznih privatnih osveta, proglasili bi ih klasnim i narodnim neprijateljima, suradnicima okupatora, špijunima i fašistima, ubijali i punili jame-fojbe. Njihov točan broj neće se nikada utvrditi, a brojke se kreću od 4.000, do 6.000. ubijenih i nestalih.
Od 1.listopada 1943. godine slijedi, njemačka Rommelova ofenziva. Veliki broj žrtava prouzročila je njemačka okupacija Istre sve do svibnja 1945. godine, spaljeno je više od 400 sela i zaselaka, a stanovništvo pobijeno i odvedeno u njemačke logore. Drugi svjetski rat u Istri odnio je velik broj žrtava: 17.000 poginulih, 21.508 deportiranih u koncentracijske logore, 5.565 spaljenih i razorenih kuća i gospodarstava.
Partizanski, komunistički čelnici pokušali su za vrijeme rata pridobiti istarsko svećenstvo na svoju stranu, čak su ih podijelili na podobne i nepodobne u četiri skupine. Po pitanju borbe protiv fašizma, nacionalnom oslobođenju i priključenju Istre Hrvatskoj partizanski čelnici imali su potporu svećenstva i oni su im pomagali u organiziranju otpora prema okupatoru.
Međutim na ideološkom planu sukobi su bili neizbježni. Ogromna mržnja koju su komunistima usađivali protiv Katoličke crkve bila je nepremostiva za suradnju.
Slijedi nastavak…
Fenix-magazin/MD/ Lili Benčik
