Početkom dvadesetog stoljeća ustvrdio je poznati britanski znanstvenik Lord Kelvin kako je znanost odgovorila na sva pitanja koja muče čovjeka glede svijeta u kojem živi.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Prema njegovom mišljenju ostalo je još nekoliko sitnica koje će znanost pojasniti vrlo brzo.
Prošlo je više od stotinjak godina a znanstvenici se još uvijek muče oko mnogih nejasnih pitanja. Što više, veliki među njima su svjesni toga da znanost neće nikada dati potpune odgovore na sva pitanja koja muče čovjeka.
NASTANAK SVIJETA
Jedno od tih pitanja jest i nastanak svijeta i pojave nečega poput ljudskog stvorenja u njemu. Gotovo sve religije su dugo vremena bile uvjerene kako upravo one imaju odgovor na ona najvažnija pitanja, kao što je postanak svemira i pojava čovjeka u njemu, onoga stvorenja koje se razlikuje od svih drugih živih bića na planeti Zemlja.
Danas su ozbiljniji među teolozima, svejedno koje religije, svjesni toga da se u religijskim pričama krije puno mitološkoga, koje se danas ne može znanstveno potvrditi. Upravo ta svijest o ljudskoj ograničenosti spoznaje, bilo na znanstvenom ili religijskom području, otvorila je prostor za dijalog između teologije i znanosti.
ZNANOST I RELIGIJA
Potaknut potrebom za ozbiljnim dijalogom između znanosti i religije, kako bi se približilo jednu drugoj na hrvatskom govornom području, posvetio sam nekoliko godina istraživanju onoga što ih povezuje.
Dugogodišnji plod tog istraživačkog rada jest znanstvena knjiga „EVOLUCIJSKA SLIKA SVIJETA I KRŠĆANSTVO – kozmologija i antropologija u svijetlu prirodoznanstvenih, filozofskih i teoloških razmišljanja“ (Zagreb, 2011.).
Sedmo poglavlja u toj opširnoj knjizi se zove: „EVOLUCIJA ILI VJERA -VJERA I EVOLUCIJA? Cilj tog poglavlja jest upozoriti čitatelja da evolucija ne isključuje bezuvjetno biblijsku sliku svijeta ukoliko ju se oslobodi mitoloških elemenata, niti biblijska slika svijeta isključuje evoluciju ukoliko se shvati da znanost nije dala potpuni odgovor na nastanak života na planeti Zemlja.
I pored svih istraživanja, znanost nema još uvijek odgovora na pitanje kako je od mrtve materije nastao život, a o nastanku svemira da i ne govorimo.
U tom kontekstu se može reći da je i znanosti i teologiji potrebno malo više skromnosti kad govore o nastanku života, posebno onoga koje nazivamo ljudskim stvorenjem.
U tom kontekstu se može odbaciti teorija radikalnih ateističkih evolucionista koji čitav proces nastajanja svode na materijalno, uvjereni da materija sama regulira proces razvoja od nižih prema kompleksnim stvarima, što je u konačnici rezultiralo i pojavom čovjeka.
BOG KAO POSREDNIK
S druge strane tu su i oni znanstvenici, poput Darwinova djeda Erasmusa Darwina i Jean-Baptistea Lamarcka, koji su uočavali promjenjivost vrsta, uvjereni da se tako nešto nije moglo događati bez Božje posredničke uloge.
Nažalost, pored ozbiljnih teologa, pa i u srednjem vijeku, koji upozoravaju da Biblija ne želi znanstveno opisati nastanak svijeta i čovjeka, tu su i oni koji biblijsku priču o stvaranju svijeta i čovjeka shvaćaju doslovno, zaboravljajući riječi najvećeg kršćanskog teologa i filozofa svetog Augustina koji kaže da o Bogu tek tada ne znamo ništa kad mislimo da o njemu znamo sve.
Takvi, kao i materijalistički redukcionisti, sprječavaju ozbiljan dijalog znanosti i religija. Pa ipak danas je sve više među teolozima i znanstvenicima onih koji upozoravaju da se Darwinova teorija evolucije i biblijska slika svijeta ne isključuju u potpunosti.
U tom kontekstu isplati se baciti pogled na razmišljanje poznatog njemačkog evolucijskog biologa, Josepha H. Reichholfa koji u svojoj knjizi „Evolution“ (Freiburg am Breisgau, 2007.) piše:
„Ono što knjigu Postanka čini tako fascinantnom, jest sažeti prikaz procesa od početka s njezinom „tohuwabohu sve do pojave čovjeka, do raja i izgona iz njega. Jer redoslijed od šest glavnih koraka pogađa u biti događanje onako kako ga trenutačno shvaćamo prema prirodoznanstvenim istraživanjima. Na početku je energija iz koje nastaje materija, koja se razvrstava, jer se sastoji od različitih oblika (elemenata). Voda ima značajnu ulogu u životu, a njoj se ispravno pripisuje prvi veliki period višeg života. Sićušne bakterije nisu bile poznate u biblijsko doba i nije ih se moglo uvrstiti. Nakon, „vremena vode“ slijedi nastanjivanje kopna od dviju najsposobnijih grupa životinjskoga svijeta, ptica i sisavaca…Dakle Knjiga Postanka smatra životinje „višim“ nego biljke, koje su hrana za sve ili bi mogle biti. Na kraju serije dolazi čovjek, kao i u evoluciji, koji ipak svoje pravo „biti čovjekom“ dobiva gubitkom ukorijenjenosti u (rajski mišljeno) prirodu…Ako se „ dani stvaranja“ zamijene periodama (dugim vremenima) u evoluciji, dolazi u biti do jedne dobre podudarnosti“.
Zahvaljujući noviji spoznajama i međusobnom uvažavanju između znanstvenika, pogotovo fizičara i astrofizičara na jednoj strani, i ozbiljnijih teologa na drugoj, sve je više onih koji doprinose tomu da znanost i teologija međusobno razgovaraju a manje polemiziraju.
ZNANOST SE NE MOŽE ODREĆI VIZIJA VELIKIH PROROKA
Taj razgovor je doveo do toga da mnogi znanstvenici priznaju da postoji nevjerojatna harmoničnost u razvoju svijeta i svemira koja upućuje na racionalnu i kreativnu stvaralačku snagu, dok teolozi pokušavaju upozoriti da Biblija nije prirodoznanstvena knjiga nego pokušaj shvaćanja nastanka svemira, svijeta i čovjeka. Kvantna fizika igra u tom procesu sporazumijevanja, približavanja znanosti i religije, posebnu ulogu.
Američki fizičar i filozof znanosti David Joseph Bohm će u tom duhu ustvrditi da se znanstvenici kreću prema vrhu brda dok na njih tamo čekaju utemeljitelji religija.
Time nije želio reći da je u religijama sve istinito, nego to da se znanost ne može odreći vizija velikih svjetskih proroka.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
