Često slušam kako smo mi žene emanicipirane i kako nam je sada super. Bile smo potlačene, bez prava glasa i sad smo se izborile za svoju ravnopravnost. Sad smo jednake muškarcima. No, pitam se ponekad jesmo li baš toliko dobile s emanicipacijom kao što mislimo?
Prije, dok smo bile potlačene, ostajale smo doma, kuhale, brinule o domaćinstvu, rađale djecu i odgajale ih da postanu čestiti ljudi. Muškarci su davno prestali loviti, ali su još uvijek bili zaduženi skrbiti o obitelji i osigurati potrebna sredstva za život.
Istina jest, kad ostaješ doma cijeli dan imaš što za raditi, ali to se nikad ne shvaća toliko ozbiljno kao muškarčevih osam sati na poslu. Zato što žena dok uredno obavlja svoje kućanske poslove, sve je savršeno pa ispada da ona ništa ne radi. Tek kad žena zakaže, ili se malo prolijeni nastaje stotinu problema. Onda svi shvaćaju, kako je zapravo to što doma sve funkcionira savršeno, plod ne osam sati, nego dva puta po osam sati rada. Nama je bilo dosta toga. Htjele smo više. Hoćemo i mi raditi, jer smo pametne i sposobne i možemo promijeniti svijet. I započela je borba za ravnopravnost. I dobile smo bitku. Pobijedile smo muškarce.
Sad i mi možemo raditi što hoćemo. Idemo na posao, borimo se, grebemo, svađamo, napredujemo. Vodimo odjele, vodimo poduzeća, vodimo vlade. Možemo biti soboslikari, zidari, astronauti, vojnici.
Za muškarce se zapravo našom emanicipacijom nije puno toga promjenilo. Oni i dalje rade što žele. Samo što sada imaju šarolikiju sliku na poslu. Nisu više okruženi kolegama, dobili su i kolegice. Poznajući muškarce usudila bih se reći da je njihov poslovni svijet našom emanicipacijom postao zanimljiviji, ljepši.
Doma se stvari nisu previše promijenile. I dalje podižemo djecu, kuhamo, vodimo kućanstvo. Samo je razilika u tome što sada za to nemamo više šesnaest sati na raspolaganju nego osam.
Više ne ostajemo sa svojom djecom i odgajamo ih po svojim načelima, nego ih onako male, neformirane predajemo drugima da ih odgajaju. I nameću im svoja nečela, svoje poglede na svijet. Al je od izuzetne važnosti da imamo potpuno pravo biti soboslikari.
Ah da! Imamo i pravo glasa. Možemo svako četiri godine birati tko će nas vući za nos.
Elizabeth Knežević