Na 17. po redu dodjeli nagrada “Večernjakova domovnica 2023.“, u subotu, 4. ožujka, u Bad Homburgu kod Frankfurta na Majni nastupit će mlada dubrovačka glazbenica sa zagrebačkom adresom Ema Jusić.
Razgovarala: Marijana Dokoza
Unuka legendarnog Đela Jusić po prvi put nastupa u hrvatskom iseljeništvu te kaže kako je jako uzbuđena i sretna što će imati priliku pjevati u inozemstvu, a pogotovo u Bad Homburgu, kojeg je već nekoliko puta posjetila i kojemu se svaki put rado vraća.
– Bad Homburg je prekrasan grad i čuvam mnoge lijepe uspomene, otkriva Ema.
Emini roditelji glazbenici Paula i Đelo Jr. Jusić već tradicionalno nastupaju na finalnoj večeri dodjele nagrada Večernjakova domovnica. Emi će u subotu prvi put nasutpiti uz bok svojim roditeljima, ali i drugim glazbenicima s dubrovačkog područja.
– Pjevati pred hrvatskim iseljeništvom iz cijelog svijeta je zaista posebna čast. Ja sam se nedavno vratila iz SAD-a gdje sam bila šest mjeseci, tako da sam nakratko osjetila što to znači biti van svoje domovine. Tim više što sam osjetila kako je to biti van svoje zemlje, ponosna sam, sretna i počašćena što ste me zvali da nastupam za naše iseljenike i to na jednoj prestižnoj manifestaciji kao što je Večernjakova domovnica. To mi puno znači, rekla je Ema.
Budući da je mlada glazbenica kojoj je profesionalni glazbeni put tek počeo, Ema će na gala večeri u Bad Homburgu izvesti već poznate pjesme.
– Odlučila sam se za pjesme koje mnogi znaju. Predstavit ću se s pjesmama “Zar je voljeti grijeh” i “Ako me nosiš na duši”. Zoricu Kondžu i Gibonnija izuzetno cijenim kao umjetnike pa izbor pjesama nije bio težak. A bit će tu naravno i jedna pjesma moga nona…, otkrila je Ema.
Ema je odrastala u glazbenoj obitelji, kćer je poznatih roditelja i unuka još poznatijeg djeda, te otkriva kako je to imalo i prednosti i nedostataka.
– Često se nađem u situacijama u kojima me strah hoće li me osuđivati jer radim nešto drukčije od mojih predaka. Ipak je taj žanr moga nona i mojih roditelja znatno drukčiji nego što je moj i onda tu lako dođe do odstupanja. Isto tako, svjesna sam da su ljudi često puni predrasuda. Svima je sasvim logično da dijete liječnika nastavi liječničku tradiciju, dijete arhitekta,isto tako, pravnici, itd. A u glazbi, e tu je malo drugačije. Uzima se ono najveće povećalo i jednostavno se morate naučiti nositi s time. Jedni vam se dive zbog prezimena, drugi vas u staru percipiraju negativno. A i jedno i drugo je nepotrebno. Ja sam sasvim očekivano naslijedila talent svojih roditelja i tu zahvalna dragom Bogu na tim sjajnim genima. A sve ostalo osim talenta je puno rada i puno odricanja. Tako da, postoji taj strah i osjećaj odgovornosti, ali dok sam ja zadovoljna svojim odabirom, nitko mi ne može stati na put. Pokušavam kritike i komentare, koji su dobronamjerni, usvojiti i iskoristiti ih za boljitak i razvitak sebe. Na one zlonamjerne odlučila sam odavno zažmiriti te ih ignorirati, kaže Ema.
Mlada glazbenica kaže kako je ona sama sebi najveći kritičar. Nikad nije zadovoljna do te mjere da kaže „bolje ne može“, jer uvijek može bolje!.
– Moj princip je da prvo analiziram ono što ne valja kako bih to mogla ispraviti. I onda me ponekad čudno gledaju zbog tog mog perfekcionizma, ali smatram da nikad ne može sve biti super. I zato dok me drugi hvale, ja uvijek težim k tome da sljedeći put budem još bolja. Težim ka savršenstvu, i uvijek se držim savjeta svog nona koji mi je jednom prilikom rekao: “Nikada nemoj biti zadovoljna do te mjere da se prestaneš truditi, uvijek možeš bolje”.
Ipak, zadovoljna je putem kojim joj je krenula karijera, ali kaže kako joj baš nije lako.
– Na tržištu je stvarno puno mladih i talentiranih glazbenika tako da je bitno biti autentičan i isticati se. Puno rada na sebi i puno odricanja. Glazba je umjetnost i morate je živjeti 24 sata dnevno. Puno radim na sebi, školujem svoj glas, jako mi je važno da ono što pjevam budem ja, ne želim nikoga kopirati, želim biti svoja. Prepoznatljiva, drugačija i želim biti ja u pravom smislu te riječi. Ne smije biti krive procjene. I zato sve što radim radim temeljito i nigdje mi se ne žuri, mlada sam, imam vremena. Žurim polako. I čvrsto stojim na zemlji s obje noge. Svjesna da ništa na ovom svijetu ne pada s neba. I mogu reći da sam za sada jako zadovoljna kako je krenula moja karijera. Moja prva autorska pjesma izazvala je sjajne reakcije, puno gostovanja, pregleda i ljudi su je zapamtili. Tako da za početak stvaram dobar teren za oblikovanje svoje publike. Ubrzo nakon mog prvog singla stigao je poziv iz diskografske kuće Croatia Records i potpisala sam eksluzivni ugovor, i sad privodim kraju svoj prvi album kojem se posebno veselim, otkriva Ema.
Iako, kaže, zaista uživa u svim žanrovima, trenutačno se, uz balade, fokusirala na elektro pop.
– Pjesme pišem od malih nogu, a prvi tekst napisala sam već s 10 godina, a prvi ozbiljniji tekst napisala sam već s 13 godina kada sam i shvatila kako su mi dovoljni papir i olovka kako bih prenijela sve emocije koje držim u sebi. Od tad aktivno pišem pjesme, ali i poeziju. Do danas sam napisala oko 50 pjesama, a inspiraciju pronalazim u raznim životnim situacijama u kojima sam se našla, ali isto tako prikupljam i tuđe priče koje me inspiriraju. Kroz život sam posvetila vrijeme ljudima koji toga nisu bili vrijedni, samo su me razočarali s vremenom, razmišljala sam o njihovoj sreći, njih stavljala na prvo, a sebe na drugo mjesto. No, kreativci takve situacije koriste za inspiraciju, tako da im nakraju dana ne mogu zamjeriti, već zahvaliti na inspiraciji!, govori Ema.
Ema otkriva kako je bilo odrastati u glazbenoj obitelji te kaže kako je uvijek bilo “uglavnom raspjevano.
– Moje odrastanje bilo je u tom glazbenom okruženju, pa mi je to jednostavno odmalena bilo sasvim normalno. Sjećam se jednog koncerta gdje su bili moji roditelji i Oliver Dragojević. Nakon koncerta ostali su na druženju, Ja sam se smijala Oliverovim forama jer mi je bio jako simpa. I nije mi bilo jasno kako je mojim prijateljima to čudno da ga pozdravljam “Bok Oliver”. I zapravo sam stalno bila okružena poznatim glazbenicima i to mi je bilo normalno. Nisam ih doživljavala kao zvijezde. Znam kad bi mama pjevala na nekom festivalu, onda bih ja bila s njom u garderobi i tamo su se prešetavali svi ti pjevači, glumci. Tako da mi je zapravo scena odmalena bila dio života i nešto sasvim uobičajeno. Veselo i raspjevano, govori Ema.
Na pitanje što misli o današnjoj glazbi i estradi općenito, Ema odgovara kako ima dosta toga pozitivnog, ali i negativnog.
– Pozitivno je to što mladi talentirani ljudi imaju daleko veći prostor zahvaljujući digitalizaciji, predstaviti sebe, svoje ideje i slično. Puno je veći spektar različitih stilova što mislim da je dobro jer svatko ima mogućnost stvarati svoju publiku ovisno o ukusima. Netko voli pop, netko elektroničku glazbu, a netko šansone. Ne možemo svi voljeti sve. Tako da mislim da trenutno imamo široki spektar različitih mladih izvođača koji krupnim koracima idu naprijed. I definitivno se stvara jedna nova glazbena scena. Ali isto tako, ta dostupnost ima i negativnosti. Hiperprodukcija ima i onih manje dobrih stvari, a jedna od njih je da pjesme brzo dolaze do publike, ali kako je svega previše tako i te pjesme vrlo brzo bivaju zamijenjene novima. I u tom dijelu mnoge kvalitetne pjesme ili ne ugledaju svjetlo dana ili brzo budu zaboravljene. Ali to je to novo vrijeme i ne treba odustajati. treba stvarati i pomicati granice. A mislim da naša glazbena scena itekako ima potencijala, zaključila je Ema.
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
