Uspjeh Hrvata među uglednim članovima bankarske dinastije Metzler
Mnogi su Hrvati prije tri ili četiri desetljeća odlučili svoj kruh zarađivati u Njemačkoj, Švicarskoj, ali i Australiji, Americi…. Domovina ih je čekala, ali iako su željeli, nikad joj se nisu vratili, makar u potpunosti. Tuđina im je dala kruh kojeg su tražili, a oni njoj svoju djecu i svoj život. Djeca su im danas uspješna u raznim sektorima poslovnog života. Neki više, neki manje, no kao po nekom pravilu, oni koji su odlično egzistencijalno potkovani najviše i pate za domovinom svojih roditelja.
Elvis Javor (40), živi u okolici Frankfurta sa suprugom Njemicom Nicole i kćerkom Evom. Podrijetlom je iz Kruševa, jednog malog mjesta u okolici Zadra, jedinog u kojemu se slavi čak pet blagdana u godini. Elvis u selo odlazi svaka tri ili četiri mjeseca. Ono je, nakon obitelji, njegova oaza snage. – Kruševo ima svega petstotinjak stanovnika. Svi se znaju, gotovo smo svi rodbina. Poznajem svaku kuću i svaki kamen. Ponosan sam na te ljude, oni na mene – priča Javor.
Kruševljanin u najstarijoj privatnoj banci u Frankfurtu
Kruševljani su ponosni na svoje dijete koje uspješan život gradi u tuđini, ali ne zaboravlja ono što je njegovo: svoju krv i podrijetlo. Ponosni su jer je to dijete zadržalo svoje hrvatsko državljanstvo i njeguje svoje hrvatske korijene. Sretni su jer je netko iz tako malog pitomog mjesta uspio u svijetu.
Javor radi u najstarijoj njemačkoj privatnoj banci u Frankfurtu. Riječ je bankarskoj dinastiji Metzler. Banka je osnovana prije više od 300 godina, a osnovao ju je 1674 godine Benjamin Metzler, sin pastora iz istočne Njemačke koji je preselio 1671 u Frankfurt. Danas je vodi 71-godišnji Friedrich von Metzler. – Filozofija Metzlera je kroz usku vezu sa klijentima sačuvati i umnožiti njihovu mogućnost – kaže Elvis.
Strast u poslu
Elvis radi kao broker, odnosno trgovac dionicama. – Nije to jednostavan posao. Razgovaram s menadžerima s njemačkog i engleskog govornog područja. Kupujem za njih dionice, ali često imam samo tri minute da ih uvjerim da je za njih vrijedno kupiti te i te dionice. Nisu to mali novci. Riječ je o nekoliko milijuna eura – otkriva Javor.
Posao mu ovisi o umijeću njegovog uvjeravanja i prepoznavanju dobre kupnje dionica. Njegovi su klijenti menadžeri iz cijelog svijeta, najjače tvrtke, fondovi, na njemu je velika odgovornost. Njegovim Kruševljanima je ponekad teško shvatiti koliki teret leži na leđima onoga koji se bavi ovim poslom.
– Kad im ispričam što je novo na burzi, koliko sam tvrtki milijuna zaradio kupujući dionice, koliko je taj naizgled atraktivan posao težak i stresan, Kruševljani meni ispričaju što je novo u selu. To me zanima. Primjerice, tko se oženio, zaručio, dobio djecu, što mi radi rodica, kako su djeca u školi i tako dalje. Želim imati tu vezu s rodinim krajem, a mogu je imati samo ako se zanimam za život u njemu. Ali, i želim zaboraviti na posao, ne želim da me zarobi i prati svugdje – kaže.
Planira pisati biografiju
Posao vezan uz dionice radi već 17 godina, a počeo je u jednoj brokerskoj kući sa samo 24 godine. – Od tada korak po korak, mijenjao sam posao, ali uvijek u vezi s dionicama. Poso je zanimljiv, ali i zahtjevan, što sam stariji, to mi je teže. – Nije ovo posao s kojim se ide u mirovinu. Htio bih raditi do 50-e, a onda bih trebao dovoljno zaraditi da mogu pristojno živjeti. Važno je da školujem kćer i podignem na pravi put – kaže.
Ipak, nakon posla kojeg dnevno radi do 14 sati, ne bi mogao ništa ne raditi. Možda s nekim kolegama otvorim školu za nekakav tečaj o burzovnom radu s dionicama, možda napiše i knjigu jer puno je lijepih, smiješnih, ali i tragičnih događanja dogodilo se kroz ovaj posao.
Igrao je za KK Croatia Frankfurt
Igrao sam regionalnoj ligi. Devedesetih godina u Frankfurtu je bilo više Hrvata koji su ovdje došli zbog rata. Igrali smo za Croatiu Frankfurt. Croatia je tad imala i nogomet i košarku. U toj ekipi sam bio s Tončijem Vanjkom. Trajalo je otprilike pet godina.
U mladosti se dogodilo puno toga ludog. Ja i kolege kolege smo u startu puno zarađivali. Nismo imali osjećaj za trošenje novca. Bilo je večera na kojima smo potrošili onoliko kolika je bila nečija mjesečna plaća. Valjda je to tako moralo biti. Bili smo mladi i ludi.
Da nije bilo moje pokojne majke Zorke, ali i oca Mirka, danas ne bih bio ono što jesam. Majka se u svom životu odrekla puno toga kako bih ja počeo živjeti svoj san.
Marijana Dokoza
