Miljenko Mrkonjić je mladić (23), koji je imao samo 16 godina kad je obolio od zloćudne Hodgkinove bolesti, proširene zloćudne proliferacije tumorskih stanica koje potiču iz limforetikularnog sustava i prvenstveno zahvaćaju limfne čvorove i koštanu srž.
Nekoga bi ova bolest vrlo brzo slomila, ali Miljenko je kroz nju učio o ustrajnosti, vjeri u sebe, prevladao je strahove ne htijući izgubiti u ovoj borbi.
„Nikad ne treba gubiti nadu i tugovati, niti dopustiti da ljudi oko tebe tuguju. Od tuge nema ništa. Ako je suđeno da tu borbu ipak izgubiš, čovjek nikako ne smije zadnje dane provesti tugujući. Smatram kako će zloćudnu bolest pobijediti samo oni koji vjeruju u pobjedu i koji ostaju pozitivni čak i onda kada vide da im je obitelj slomljena i puna straha – kaže Miljenko.
Čak i onda kad mu je bilo najteže i kad se činilo da će ga bolest nadjačati, nije odustajao. Danas ne dopušta oboljeloj djeci, koju jednom mjesečno posjećuje po frankfurtskim bolnicama, da odustanu. Hrabri i njihove roditelje jer, kaže: Oni prolaze sve ono što su i moji roditelji prošli sa mnom kroz ovu bolest i što sam i sam prošao. Znam njihov pogled i prepoznajem im strah u očima. Mislim da samo djeteta, odnosno pacijenta, nije toliko strah koliko je strah roditelja. Ta bol koja im se vidi u očima je ponekad jača od pacijentove bolesti. Nastojim im ukazati kako je najvažnije imati cilj. Taj će cilj vratiti smisao njihovu životu i dati volju za borbom – kaže.
I sam je imao taj cilj, pozitivno je razmišljao i to mu je dalo snagu u borbi sa zloćudnom bolesti.
Zima koja mu je promijenila život
Miljenko je pohađao deseti razred Gimnazije kad je doznao da boluje od Hodgkinove bolesti. – Baš sam se počeo ponašati kao frajer, a materijalne stvari su igrale veliku ulogu u mom životu – kaže.
Ali, „frajerstvo“ mladog tinejdžera promijenila je zima 2010. godine. Bilo je božićno vrijeme kad je počeo osjećati prve simptome bolesti. Mislio je da je obična prehlada, ali pregledi su pokazali da se radi o nečem puno ozbiljnijem. – Dijagnoza bolesti je bila šok za prijatelje, obitelj, ali ne i za mene. Ne mogu naći riječi za ono što sam osjećao u trenutku kad su mi govorili koju bolest imam. Nisam se bojao niti ikad posumnjao da neću dobiti ovu bitku – prisjeća se Miljenko nastavljajući:
– Mojim je roditeljima bilo gore nego meni. Možda sam bio premlad da shvatim koliko je ta situacija teška, ali još kao dijete sam bio pozitivac. Sjećam se kako sam jednom pokušavao podići automobil jer sam bio uvjeren da to mogu ako budem imao dovoljno koncentracije i volje. Priznajem, do danas nisam podigao automobil, ali sam bolest pobijedio.
Predstavljao sam se tuđim imenom
Nakon prvog šoka, krenula je Miljenkova borba. Ostao je posve bez kose, ali i to je okrenuo u svoju korist. – I danas neke djevojke misle da su srele i bile u društvu pjevača Bobana Rajovića, jer sam mu bio nalik dok sam bio potpuno ćelav, pa sam se ponekad predstavljao njegovim imenom – smije se.
Prošao je kemoterapije, potom zračenje, a onda i rehabilitaciju. Nakon toga nalazi su pokazali kako je potpuno zdrav. – Uspio sam završiti i školu, jer sam imao mogućnost u bolnici i kod kuće na odmoru od terapija, polagati glavne predmete s privatnim profesorima. Završio sam Gimnaziju i upisao studij stomatologije – priča.
Viđao sam oboljelu djecu i pitao se kakav je to život
No, polazak na studij opet mu je promijenio život. – Kroz praksu sam bio često u bolnici i viđao djecu koja su teško oboljela, baš poput mene. Prolazili su ono što sam i sam nekad prolazio. Počeo sam se propitkivati o smislu života te me uhvatila neka tuga i nisam više bio onaj stari pozitivac. Nisam učio pa sam izgubio jednu godinu fakulteta. Moja obitelj je takvo moje stanje teško prihvaćala– priča Miljenko.
Trebalo mu je godinu dana da se izvuče iz takve psihičke rastrojenosti. Danas priznaje kako mu je ta godina bila puno teži period života od same borbe s bolešću.
– Sad radim ono što me čini sretnim i to ne bih mijenjao za ništa na ovome svijetu. Upoznao sam djevojku koja mi je jako puno pomogla i koja me podržavala u svim mojim odlukama. Postao sam novi čovjek i zato sam zahvalan i djevojci, ali i bolesti, koja me je usmjerila prema nekom kvalitetnijem životu. Pokušavam pomagati ljudima i u malim i velikim stvarima. Napustio sam studij stomatologije, upisao studij elektrotehnike sa specijalizacijom na obnavljajuće energije. Sad sam na drugoj godini. Primili su me i u Studentski zbor i Fakultetsko vijeće – govori.
U međuvremenu je dobio i trenersku nogometnu B Lizenzu, a trenutno polaže za A licencu te trenira djecu 2005. godišta. – Ne želim ih samo napraviti boljim nogometašima, već i boljim ljudima. Učim ih da imaju osjećaj za ono što se oko njih događa, jer sve to utječe na njihov život i njih kao ljude – kaže Miljenko, te završava svoju priču ovom rečenicom: Ne znam kakav bi bio moj život da ove bolesti i borbe nije bilo, ali da se opet rodim, ne bih baš ništa od ovoga mijenjao, jer mi se sviđa u kakvu sam se osobu razvio.
Što danas radi i kako živi donedavni vezni igrač Croatije Frankfurt Miljenko Mrkonjić te zašto je iz Frankfurta odselio u Mannheim, pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji se prodaje na kioscima u Njemačkoj, Švicarskoj, Austriji i Luxembourgu…
Fenix-magazin/Marijana Dokoza
