Guillaume Ancel, autor je nedavno objavljene knjige „Ledeni vjetar nad Sarajevom“, koja je svojevrsni ratni dnevnik o najdužoj opsadi jednog europskog grada u novijoj povijesti i beskompromisno svjedočanstvo o dvoličnosti i nedosljednosti djelovanja međunarodne zajednice tijekom ratova u bivšoj Jugoslaviji.
Ancel je bivši časnik snaga brzog djelovanja Saint-Cyr, sudjelovao je u misijama UN-a u Kambodži 1992., u operaciji Tirkiz 1994., tijekom genocida Tutsija u Ruandi te u misijama u bivšoj Jugoslaviji 1995. i 1997. godine. Vojsku je napustio 2005. i radi u privatnom sektoru.
Potpredsjednica Hrvatskog svjetskog kongresa u Francuskoj Slavica Pućo, general Jean Cot, hrvatski veleposlanik u Parizu Filip Vučak, Guillaume Ancel i Sandra Hagendorfer, glavna tajnica HSK Francuske
FM: Autor ste knjige „Ledeni vjetar nad Sarajevom“. Zašto ste odlučili napisati knjigu koja je ujedno i kritika jednog vojnika, teška, ali istinita?
Htio sam da svi znaju istinu. Kad vidimo kako vrijeme prolazi, s tom kulturom šutnje specifičnom za francusku vojsku (nadimak francuske vojske je „Velika Nijema“), postoji rizik da se naša šutnja pretvori u amneziju. Ako o nečemu ne govorimo, onda to zaboravimo. Ne želim zaboraviti to što se dogodilo. Ponosni smo što smo mogli intervenirati (pripadao sam Legiji Stranaca) protiv opsade Sarajeva. Misija je imala smisla.
Temeljito smo se pripremili: moja ekipa je trebala identificirati topničke pozicije iz kojih se pucalo na Sarajevo, pripremiti i voditi zračne udare NATO-a, kako bih ih se neutraliziralo.
Ne napadati Srbe
Došli smo provesti sporazume koje su sve stranke potpisale. Bili smo zaprepašteni kad smo postupno shvatili, jer nam nikada nije bilo izričito rečeno, da je naša misija uistinu bila da ne napadnemo, ni u kojem slučaju Srbe, koji su opsjedali Sarajevo, jer su bili „naši prijatelji“. Osjećali smo se zarobljenima u ovoj situaciji. Ovo je jedini put kad mi je naređeno da „uzvratim bez pucnjave“ i jedini put da smo morali dopustiti da legionari budu ubijeni, kako ne bi ni u kojem slučaju napali srpske pozicije.
Ta me je priča duboko potresla, jer sam se upravo vratio iz Ruande, gdje se dogodio genocid nad Tutsima, i bilo nam je zabranjeno napasti genocidaše jer su oni, također, bili „naši prijatelji“. Nakon povratka sam o tome slobodno govorio. No, razgovarati o tome noću s prijateljima, nije dovoljno.
Ratno svjedočanstvo
Onda sam shvatio da ako želim iznijeti u javnost ove priče i iskustva, moram to napisati. Pomogao mi je Stéphane Audoin-Rouzeaua, poznati profesor povijesti specijaliziran za sukobe na EHESS-u (Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales).
Zahvaljujem izdavačkoj kući Les Belles Lettres što su pristali objaviti moje svjedočanstvo, ovu jako posebnu priču.
Moj izvještaj opisuje ono što smo radili u Sarajevu, a ne ono što bismo voljeli da se dogodilo. To je ponor između stvarnosti koju smo proživjeli, i službene priče koju pričaju ti isti ljudi koji su odlučili voditi tu politiku. Ta nedostojna politika, „vojna intervencija bez napada na agresore“.
Napisao sam ovu knjigu da se doista stvari iznesu u javnost, i da se konačno rasprava održi u Francuskoj o stvarnosti francuskih vanjskih intervencija, jer su te intervencije napravljene „u ime Francuske“, a bez da su moji sunarodnjaci ikad doznali istinu.
FM: Već ste ranije govorili da su vas spriječili da zaustavite zračni napad na Sarajevo? Tko je to učinio?
Tadašnja situacija je bila opisana, sa strane Francuske, na suzdržan i neutralan način. Zapravo, uhvaćeni smo u naše povijesno naslijeđe, to jest da i dalje štitimo Srbe, iako su bili agresori. Svaki put kad smo, moja ekipa i ja, pripremali intervenciju protiv agresora, nakon granatiranja Sarajeva, bilo nam je zabranjeno reagirati protiv Srba.
Osjećao sam, zajedno sa mojim timom, dubok osjećaj bespomoćnosti, pa čak i muku kad bi pomislili da ono što smo činili produljilo je mučenje grada. Jer, ako je cilj na taj način intervenirati, u takvim uvjetima, onda bi bilo bolje da se Francuska suzdržala.
Masakr u Srebrenici
Naša operacija je završena u srpnju 1995. godine masakrom u Srebrenici, koji smo bespomoćno gledali, dok smo imali zračnu armadu koja je mogla zaustaviti Srbe za pola sata. Ali, naši su se zrakoplovi koristili za fotografiranje masakra, a ne za intervenciju. Još jednom, nekolicina francuskih donositelja odluka odabrali su politiku u skladu sa svojom geostrateškom vizijom koja nas je dovela u situaciju sudioništva, jer su Francuzi upravljali cijelim zapovjedničkim lancem UN-a, počevši od generala Janviera.
Međutim, vojnici nisu ti koju su odlučivali francusku vanjsku politiku, nego su političari ti koji su donosili odluke o vojsci, a da nikada nisu imali hrabrosti snositi odgovornost pred Francuzima.
FM: Je li misija koja je trebala pomoći građanima Sarajeva, zapravo bila potpuna laž?
Misija UNPROFOR-a, kao snage UN-a, je uistinu bila zaštita Sarajeva. Međutim uloga Francuske, koja je odlučena u Elizejskoj palači, je ta koja je ugrozila misiju UN-a. Tek kad je Bill Clinton preuzeo vodstvo, onda je nametnuo završetak rata Srbima.
Sve dok je Francuska držala u rukama lanac odluka u UNPROFOR-u, barem u Sarajevu, ratna situacija je bila zamrznuta, pa čak i produžena francuskom odlukom da ne djelujemo ni u kojem slučaju protiv Srba. I to smo upravo učinili u Ruandi šest mjeseci prije, za vrijeme genocida nad Tutsima. Gorak okus ponavljanja priče bio je u našim ustima: stanje bespomoćnosti pogodilo je moju generaciju vojnika.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Fenix Magazina koji je u prodaji na svim većim prodajnim mjestima međunarodnog tiska u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj
Fenix-magazin/ Sandra Hagendorfer
Guillaume Ancel ima i blog koji se može pratiti na linku: http://nepassubir.blog.lemonde.fr/
