Gledam jutros jednu mladu mamu kako s troje malene i prelijepe djece ide u Grad (tako Dubrovčani s velikim G nazivaju svoj grad, op. FM).
Piše: Dr. Jure Burić
Vidim kako se radi o dvije curice i jednom dečkiću. Klinac je nešto ljut, plače Bog zna zbog čega, ali ga očito drugi ne “uvažavaju”. Curice se i ne obaziru na njegov plač, valjda im već i dosadio, a mama pokušava umiriti klinca. Kad vidi da “ne ide”, pusti ga nek se “ispuše”.
Tako je to kad klinci u svojim malenim glavama nešto zamisle, ali im se želje ne ostvaruju. Njemu je to očito veliki problem s kojim se ne može nositi i ne preostaje mu ništa drugo doli se nadati kako će suzama postići ono što s riječima nije uspio.
Ma to je naravno sve normalno: i plačljivi klinac, i ljuta mama i nezainteresirane sestrice.
Kako budu odrastali, život će ih (na)učiti kako će možda curice do ostvarenja svojih želja trebati suze, a klinac šutnju. Jedino mama mora biti i jednima i drugima “na usluzi”, ona uvijek mora sve to razumjeti i naravno prihvaćati!
Malo nakon “mame s klincem i klincezama” vidim jednog visokog i u srednjim godinama dubrovačkog gospara kako na uzici ulicom vodi svog kućnog ljubimca, lijepo sređenu pudlicu. Pudlica svako malo zastajkuje, njuška i “analizira mirise”, a njezin vlasnik pun razumijevanja za te “analize” strpljivo čeka dok se “analize” ne dovrše. Potom bi uslijedio nastavak kratke šetnje s psićem, pri čemu bi gazda i dalje uvijek bio smiren i zadovoljan, taman kao da i sam sve to njuška i u mirisima uživa.
I sve je to život protkan ljubavlju, i one mame s djecom i gazde sa svojim psom.
Mi prolaznici i stranci u njihovim životima trebali bi im se samo diviti i barem ih u mislima podržati u njihovoj ljubavi.
Fenix-magazin/MMD/ Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je poznati dubrovački liječnik, sudionik Hrvatskog proljeća i ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
