Antijugoslavenstvo Dragana Hazlera započelo je na današnji dan 10. listopada 1934. godine.
Poginuo je viteški kralj Aleksandar. Bilo je jutro 10. listopada 1934. godine. Pred mojom kućom veselo su se s nama trojicom igarala stričeva i Turkaljeva djeca. Najednom se pojavio nadstražar – pandur Mića Sminderovac zvani Čašan. Kretao se Starom cestom nizbrdo, nosio je bubanj ispred sebe i stao pred našom kućom pa zabubnjao i uzviknuo:
– Čujte narode i počujte! Jučer je junački poginuo naš viteški kralj Aleksandar Drugi Karađorđević. U znak žalosti za njegovim kraljevskim veličanstvom svaka obitelj treba izvjesiti državnu zastavu na pola koplja ili crnu zastavu. Molim da se tome poslu pristupi odmah. O drugim događanjima izvještavat ćemo preko dana.
Tek kasnije mi je postalo jasno zašto je nadpandur Čašan stao baš pred našu kuću. Bilaje to jednokatna stambena zgrada u kojoj su živjele 4 obitelji. Prizemno desno šestočlana obitelj krojača Ivice Turkalja: Ivica, Milka, Dragutin, Slavko, Margita i Zdravka. Lijevo je stanovala udovica Barbara Devčić s odraslim sinom Tomislavom, zvanim Braco i jednim učenikom iz Primišlja, s imenom Veljko Gruber. Na prvom katu desno stanovala je obitelj Lukačević, suprug činovnik u Poreznom uredu i vrlo lijepa supruga. Imena sam im zaboravio. Imali su radio aparat. Gospođa Lukačević je mene kao dijete jako volila i pozivala me slušati i gledati tu čudnu kištricu, iz koje se pjeva ili govori. Gospođa Lukačević je imala na obrazu jednu bradavicu, koju si je sama odrezala škarama, od čega je dobila otrovanje i umrla. 
Bio sam jako žalostan jer sam već poznavao smrtni odlazak u nepovrat… Na lijevoj strani stambene zgrade, na prvome katu u 3-sobnom stanu živjela je obitelj odvjetnika Dr. Antuna Kuharića: otac, majka i dvoje djece. Sin se je zvao Jožica, a mlađoj kćeri se ne sjećam točno imena. Mislim da se je zvala Nadica. Oko 1937. su preselili u kuću Ive Radočaja i pred početak Drugog svjetskog rata Kuharići su odselili iz Slunja u Vinkovce. Ovdje ću dodati da je obitelj Kurariće posjećivao za vrijeme ljetnih ferija Antunov brat Franjo Kuharić, student bogoslovije, postupno svećenik, biskup, nadbiskup zagrebački i kardinal.
U susjednoj kući od pokojne Nančike Kovačević stanovao je Joso Gračan komotar sa suprugom Jelenom, koju su radi grbe na leđima zvali “Gobica”. Bila je činovnica u Kotarskom uredu. Imali su kćer Ljubicu, vršnjakinju moga mlađeg brata Josipa – Jože… Ispred i iza moje kuće u redu bile su mnogočlane obitelji strica Ivice Hazlera (12 članova), strica Ive Jurašina s potomcima (14 članova) i moga djeda Luke Hazlera (dvoje ljudi – dada i baba). Tu, u mojem najbižem susjedstvu, je bilo, što odraslih, što djece uz pridošle susjede najmanje stotinu ljudi, koji su slušali nadpandurovu poruku.
Tog 10. listopada 1934. u Slunju je bio lijep sunčani dan. Već ujutro na pomolu je bio lijepi jesenski dan. Radi smrti kralja Aleksandra nije bilo školske obuke, pa se je oko moje kuće okupilo mnoštvo djece. Uz kuću su bile dvije loze penjačice. Na njima je bilo tu i tamo zaostalo pokoje zrno grožđa oko kojega su oblijetale ose i bumbari.
Dio odraslije djece je štapovima proganjalo ose i bumbare, a mi manji smo se igrali pod hrvatskom zastavom, koju je moj tata Joso izvjesio odmah iza pandurovog bubnja jednako, kao za dolazak našeg zastupnika dr. Lovre Sušića u Slunj. Bila je to velika hrvatska zastava: crven, bijel i plavi, prećena pjesmom: Naš je barjak pravi…
Žandari s noževima na puškama
Najednom se pojavila četvorica žandara s noževima na puškama pred našom kućom, Dvojica su vodila svezane naše susjede: Milu Kovačevića – Peka i Tonu Štefanca s nadimkom Šepo. Druga dvojica žandara su srušila našu zastavu, otišla u kuću i izvela iz kuće moga tatu Josu s postolarskim fertunom ispred sebe. Uhitili su ga za postolarskim pankelom pri radu za kruh svagdanji. Trebalo je iz postolarskog čekića zbrinjavati 7-članu obitelj i suuzdržavati djeda i baku.
Kad su žandari izvodili moga oca i počeli ga pred kućom vezati, pojavila vrlo uzbuđena moja mama Francika, koja je svojim ogulinsko-kameničkim govorom uzviknala: “Dico, branimo tatu od frdektera!” Svi smo kao jedan zajedno s mamom navalili na žandare kako bi im oteli tatu. Žandari su nas počeli nemilosrdno mlatiti. Svatko je dobio svoju batinu. Ja sam dobio pljusku, od koje sam pao na srušenu hrvatsku zastavu i plakao kao što plaču bezpomoćna i ponižena djeca. Nisu bolje prošla ni moja starija braća Milan i Nikola. Žandari su im dijelili pljuske, a majka je dobila najviše žandarskih batina, čak i puščanim kundakom jer im je otimala svoga muža, našega tatu. Otac im je smireno prigovarao, da im ne valja. što čine. Na to se žandari nisu obazirali i odveli su u zatvor trojicu ljudi iz moje ulice. Govorilo se u Slunju, da su pozatvarali više od 50 ljudi – slunjskih Hrvata. Svi su ostali u zatvoru tri dana i tri noći i morali su platiti novčane kazne.
Majka je opet izvjesila hrvatsku zastavu i izgovorila neki blagoslov. Otac je odveden u zatvor, a mi nemoćna hrvatska družina ostasmo plakati uz srušenu hrvatsku zastavu pred našom hrvatskom kućom u hrvatskome Slunju, Stara cesta broj 1. Naša majka, ponos Hrvatica tješila je nas – svoju djecu, podigla je i opet izvjesila na našu kuću hrvatski barjak: crven, bijel i plavi. Uz to je našto izgovorila ili zapjevušila kroz suze. Takve su onda bile sve naše majke, Hrvatice, vjernice, kućanice, radnice, vrtlarice, poljarice – poštene u duši i u tijelu zdrave i uzorne Hrvatice.
Iza žandarskog zločina sa zastavom i s našim tatom, ostali smo pred kućom mi braća Hazleri, Milan, Nikola i ja zajedno sa stričevom djecom: Jurom, Antom, Mijom i Tomom (bilo je još mlađih: naši josip – Joža i Zvonko i stričevi: Lucija, †Luka, Marija, Marko i Ivan). Svi smo djetinjom maštom kovali osvetu žandarima. Tako se je u nas kovalo i kalilo hrvatstvo.
Dobro se sjećam da sam tada započeo mrziti kralja, kraljevinu Jugoslaviju, žandare i sve u jugoslavenski državnim odorama. Bilo je to točno 10. listopada 1934. godine. Od toga dana do danas, 10. listopada 2014., ja sam 80 godina antijugoslaven i životno djelujem kroz djetinjstvo i mladost, kroz školovanje i studije, uz svoj obiteljski i stručno-znanstveni rad samo za Hrvatsku.
Odustajem od životopisa
Ovdje bi trabao započeti životopis, ali za njega treba pisati barem jednu knjigu, a vrijeme do moga odlaska je sve kraće. Posudit ću jednu radosnu misao za ovo predvečerje, za završetak rođendana moga antijugoslavenstva. Dok ovo pišem, čujem kako me prati jesenja glazba na obali duboke i široke baselske Rajne, koja je progutala 1484. godine hrvatskog i europskog reformatora Andriju Jamometića. Sasjekli su ga inkvizitori i u bačvi zaliveno smolom bacili u Rajnu… Život svjetluca ovdje, jato golubova oko mene očekuje svagdanju rižu, u obližnjem parku glazba svira i mladost se raduje. Moje misli odlaze daleko kao u smiraj dobre noći u kojoj se sanja kao zbilja: “Hrvatska usnuh te lijepo, dah ljubavi osjetih tvoj; dome moj neka i ovu večer k tebi plove moje misli i daj mi, kad me vrijeme pozove, mehki ležaj na slami našoj iz slunjskog polja i grabarja.
O kako je lijepo, kad možeš nekoga i nešto voliti. A ja imam djecu svoju i unuke u Hrvatskoj, imam narod svoj i imam najveću radost u pojmu i u biću, koje se zove moja i naša Hrvatska. Živjela naša Hrvatska i nikad više u Jugoslaviju. U tim mislima ovjenčano živim, s njima ću otići, a odlazeći čvrsto ću vjerovati da će naša Hrvatska postati i ostati država mira, reda, domoljublja, rada, pune zaposlenosti i sigurnosti za sreću i blagostanje Hrvatskoga naroda. Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!
Dragan Hazler – Hrvat iz Slunja, djelatnik u izvandomovinstvu, predsjednik Hrvatske akademske zajednice domovine i dijaspore HAZUD/D
Basel, 10. listopada 2014. – u 80-oj obljetnici moga antijugoslavenstva
