U Europskom parlamentu u Bruxellesu ovih je dana, na inicijativu Dubrovačko-neretvanske županije i domaćinstvo hrvatskog zastupnika u Europskom parlamentu Karla Resslera (HDZ/EPP), održana konferencija o životu i djelu hrvatskog znanstvenog velikana i svestranog intelektualca Ruđera Boškovića.
O Boškovićevu znanstvenom opusu, pjesništvu i filozofiji govorio je prof. dr Stipe Kutleša, znanstevni savjetnik u Institutu za filozofiju i naslovni redoviti profesor na Hrvatskim katoličkom sveučilištu u Zagrebua, koji je dobar dio svoje karijere posvetio proučavanju ostavštine Ruđera Boškovića te priredio dvije knjige o Ruđeru Boškoviću u ediciji Stoljeća hrvatske književnosti u izdanju Matice hrvatske.
Znanstveni prilog prof. dr. sc. Stipe Kutleše o Ruđeru Boškoviću napisan za Fenix-magazin prenosimo u cijelosti:
Ruđer Bošković spade među najvažnije osobe hrvatskog podrietla uobće, a u znanosti je svakako jedan od nazvažnihih hrvatskih znanstvenika svih vremena. Nije bio samo poznat u svoje doba, svojim suvremenicima, nego i nakon svoje smrti sve do današnjih dana. Njegovo je djelo nadživjelo i njega i njegovo vrieme te je danas aktualnije nego što je bilo u njegovo doba. Da će to biti tako Bošković nije mogao ni slutiti. Doista je njegova teorija prirodne filozofije postala važna i aktualna u znanosti našega doba. To se iznimno rijedko događa u znanosti. Mnogi znanstvenici su u svoje vrieme bili cijenjeni, ali je kasnija znanost toliko napredovala da su njihova odkrića bila zasjenjena novim znanstvenim postignućima. Kod Boškovića je sasvim drugačiji slučaj. Koliko god imao važnih znanstvenih postignuća u raznim granama znanosti, od astronomije, matematike, geoznanosti, optike, njegova odkrića i izumi u tim područjima uskoro su prevladana. Ono što je nadživjelo njegovo doba bila je njegova teorija prirodne filozofije ili teorija privlačno-odbojnih sila i strukture tvari ili njegov atomizam koji Boškovića stavlja među začetnike modernog atomizma. O svemu tome bilo bi primjerenije pisati, a i dostojnije je velikoga čovjeka kakav je Bošković. Ovom prigodom tema je sasvim drugačija, gotovo politikantsko prizemna ali nužna.
Naime, posljednjih dana, tjedana, mjeseci i godina pa i nekoliko desetljeća srbski autori, sustavno i bez ikakva povoda i argumenata, prisvajaju mnoge hrvatske poznate ljude iz područja književnosti, znanosti, kulture, pa i športa, a svojataju i jezik te neka hrvatska područja prije svega Dubrovnik. Težko mogu prežaliti da Dubrovnik nije “srpska Atina” nego je doista bio i jest hrvatska Atena. Posljednjih tjedana se pojavljuju plakati s nadpisima: Ponosni na svoje – srpsko sa slikama Ruđera Boškovića. To najizravnije sugerira da je Ruđer Bošković Srbin. Ne samo to nego mnogi srbski autori izričito i bez ikakva suztezanja to javno i posve jasno tvrde.
Iako u Boškovićevo doba ne postoji ideja nacije u današnjem smislu riječi, ipak se s velikom sigurnošću za nekoga može zaključiti i tvrditi kojoj etničkoj, regionalnoj i narodnosnoj skupini pripada. To je slučaj i s Boškovićem. Ima dosta podataka na osnovi kojih se izričito može kazati kome on pripada.
Utjecaj velikosrbskih ideja Vuka Karadžića i Ilije Garašanina iz druge polovice 19. st. doveo je do toga da su neki hrvatski ljudi i krajevi počeli sustavno svojatati, kao npr. Dubrovnik, njihovi najznamenitiji ljudi među kojima je svakako Ruđer Bošković. Teza se proširila na srbstvo svih štokavaca. Ne tvrdi se uviek da je Ruđer Bošković Srbin, ali se često iztiče da je on srbskog podrietla ili u blažoj varianti srbsko-talijanskog podrietla.
Talijanska teza
Teza o talijanskom podrietlu Ruđerove majke Pave (Pavle, Pavice) Bettera ima osnove jer se zna da njezini predci potječu iz sjeverne Italije. Oni su se vrlo brzo naturalizirali, tj. kroatizirali pa je Ruđerov djed s majčine strane Baro Bettera bio priznat kao dubrovački pjesnik pišući izključivo stihove na hrvatskom jeziku. U domu Ruđerovih roditelja govorilo se “naški” “ilirski” “slovinski”, (što je istoznačnica za hrvatski jezik), a ne talijanski. Dokaz za to jest Boškovićevo slabo znanje talijanskog (pocca cognizione della lingua Italiana) kada je kao četrnaestogodinji dječak došao na školovanje Rim 1725. godine. O tome svjedoči Ruđerov sugrađanin Đuro Matijašević (Giorgio Mattei) u svom pismu od 10. studenog 1725. Jednom zgodom je Boškovića poznati francuski znanstvenik i enciklopedist Jean D’ Alembert nazvao talijanskim matematičarem na što mu je Bošković odgovorio u svom djelu Astronomsko i zemljopisno putovanje (1770.) da on nije Talijan nego Dalmatinac iz Dubrovnika. Francuski onogobni časopis Journal des Sçavans Boškovića naziva „poljskim isusovcem“, a slično ga je, mnogo kasnije, označavao i njemački filozof Friedrich Nietzsche. Kasnije je sustavno pisao da je Bošković Dalmatinac i Dubrovčanin. Ne treba čuditi da su neki Boškovića svrstavali među talijanske učenjake jer je najveći dio svog života i rada proveo u Italiji, pisao je na talijanskom i latinskom. Nitko ne poriče, niti može, da Bošković pripada i talijanskoj kulturi i znanosti. U izdanju Boškovićevih djela i korespondencije pod naslovom L’Edizione nazionale Ruggiero Giuseppe Boscovich navodi se da je “R. J. Bošković rođen … od oca Hrvata i majke Talijanke.“ Već je rečeno da je majčino podrietlo doduše talijansko, ali da odgojem u očevoj i majčinoj kući nema traga da bi se Bošković osjećao Talijanom. To je izričito odgovorio D’Alembertu, ali i sestri Anici kada u pismu kaže „Ne znam, kako sam i ovo izrekao malo naški, a malo talijanski, er [jer] sam se veće zaboravio od našega jezika iza šeset godišta, da sam odtamo izišô…“.
Kada je Bošković postao francuski državljanin onda mu je francuzki kralj Luj XV. podpisao akt o državljanstvu (1774) u kojemu kaže da je:„…naš dragi i vrlo ljubljeni Ruđer Bošković iz grada Dubrovnika u Dalmaciji, svećenik ukinute Družbe Isusove, potomak stare obitelji dalmatinske i plemić Republike Lucce, ispoviedajući katoličku, apostolsku i rimsku vjeru, izložio nam je da je u njegovoj namjeri da se nastani u našem kraljevstvu i da u njemu uživa povlastice naših prirodnih podanika; vrlo je ponizno podnio molbu da mu se podiele izprave o državljanstvu.“ Nema dvojbe da je Bošković pripadao i francuskoj znanosti i kulturi. Ali i svietskoj. Svejedno je Ruđer pisao bratu (8. veljače 1774): „Premda sam sada postao Francuz i službenik francuskog kralja, uviek ću imati na umu prvu svoju prirodnu domovinu“. Na spomen ploči u Parizu, na kući u kojoj je neko vrijeme (1775. – 1777.) Bošković živio stoji da je Bošković: “hrvatski znanstvenik i filozof po rođenju, a francuski po prihvaćanju”.
Dok Talijani i Francuzi danas priznaju Boškovićevu hrvatsku nacionalnu pripadnost, a imali bi ga donekle pravo svojatati kao pripadnika svoje kulture, dotle Srbi svojataju Boškovića iako za to nemaju baš nikakva opravdanog razloga ni argumenta. Bošković, naime, nikada nije javno izrekai ili napisao riječ Srbin, srbski, Srbija ili nešto slično. Odkud onda taj neutaživi poriv za svojatanjem? Kada je sve to počelo?
Neosnovano srpsko svojetanje Boškovića
Kosta T. Stojanović, u svom djelu Atomistika: jedan deo iz filosofije Ruđera Josifa Boškovića … (Niš 1891), akaže između ostalog: „Učeni dubrovački pesnici kao što je I. Bunić, V. Menčetić, L. M. Pučić, V. Gučetić i dr. …pored ljudi, koji su se bavili naukom, kao što je Đon Ristić …, Serafin Crijević, Anzelmo Bandara …i dr. – (su) cvet inteligencije dubrovačke. Oni su podigli srpsku čitaonicu, …i odatle spremni izlažahu u borbu za održavanje svoje narodnosti. …Ovo nam jasno pokazuje da jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena kao i Bošković dobijali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe; jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska. Ta ista okolina uticala je i na B(oškovića) te je on, … ostao Srbin uvek…“ I dalje: „Dosta veliki je gubitak zadesio smrću Boškovićevom, ne samo Dubrovnik i srpstvo, čiji sin on beše, no i nauku,… “
Kada je stvorena zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije Kraljevina Jugoslavija, Srbi su nastavili sa svojatanjem što nije bilo težko jer su imali zgodan okvir, a to je država. Ta je država financirala latinsko-englesko izdanje Boškovićeva glavnog djela Teorija prirodne filozofije, a predgovor na engleskom je napisao Branislav Petronijević, vjerojatno najveći srbski filozof. U tom predgovoru stoji: „S očeve strane Boškovićeva je obitelj čisto srpskog podrijetla, njegov djed Boško bio je pravoslavni srpski seljak iz sela Orahova u Hercegovini. Njegov otac, Nikola, kasnije je preselio u Dubrovnik … gdje je postao rimokatolik.“… Bošković je poznavao nekoliko jezika: latinski, talijanski, francuzki „kao i svoj rođeni jezik srpsko-hrvatski“. Arhivska građa i iztraživanja dokazuju da ništa od toga nije istina. Kada je Petronijević napisao da je Bošković srbskog podrietla (on se nije usudio tvrditi da je Bošković Srbin), onda je njegovu tvrdnju o srbskom podrietlu Ruđera Boškovića kritizirao napao hrvatski matematičar pravoslavne vjere Vladimir Varićak, kojega Srbi također svojataju, prigovorivši Petronijeviću da za svoje tvrdnje nema dokumentirane dokaze i ne navodi nijedan izvor tome u prilog. Do dana današnjega srbska historiografija nije odgovorila na taj Varićakov upit.
Postoji mnoštvo srbskih autora koji svi tvrde gotovo isto, ali nitko ne navodi izvornu građu za potvrdu svojih izkaza. Nemoguće ih je sve pobrojati. Zato za ovu svrhu navodim samo neke. Tako Marko Atlagić u svom radu “Grbovi nekih srpskih plemićkih porodiaca u Dubrovniku” (Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Prištini 2000, br. 30, str. 133-154.) navodi: “Boškovići su srpska plemićka porodica čije je porijeklo iz Hercegovine – Orahov Do. Danas više nema Boškovića u Orahovu Dolu. Iz ovog srpskog sela Boškovići se sele krajem 18. vijeka u Dubrovnik radi trgovine. Preci čuvenog srpskog naučnika Ruđera su nosili prezime Potkravići, odnosno Potkrajčići, koji su se rano doselili u Orahov Do, gdje su se razmnožili kao Boškovići.”
Pogledajmo iztraživanja koja su podkrijepljena brojevima o “srpskom selu” Orahovu Dolu. Marinko Marić u knjizi Stanovništvo Popova u Hercegovini. Ravno (HAZU, Zagreb – Dubrovnik 2015, str. 98.) navodi broj katolika u Orahovu Dolu u razdoblju od 1624 do 1921. Ta tabela daje pregled katoličkog stanovništva Orahova Dola s prirastima i padovima kroz gotovo tri stoljeća. Iz nje se ne vidi koliko je, možda, u selu bilo pravoslavnog ili muslimanskog stanovništva. Ali se iz drugih tabela mogu izčitati važni podatci. Tako npr. 1733. godine u Orahovu Dolu ima 16 katoličkih obitelji i nijedna pravoslavna ni muslimanska (vidi 7. redak u tabeli). U popisu pravoslavnog stanovništva iz 1926. godine u Orahovu Dolu postoji samo jedna pravoslavna obitelj s 4 člana (broj katolika u selu je oko 200; podatak za 1921 kaže da u selu ima 200 katolika).
Kada je riječ o jeziku kojim se govorilo u Dubrovniku, Bošković jezik naziva „naški“ ili „ilirski“, “ilirički” jezik. Kada u jednoj prigodi Bošković objašnjava značenje imena poljskog kralja i njegova prijatelja Stanislava Poniatowskog onda kaže da to ime u poljskom „kao i u mojem hrvatskom jeziku (meo Illyrico idiomate) potječe od riječi stani ili stanovati i slava.“
Ilirski je sinonim za hrvatski jezik
Neki Srbi kažu da je slovinski i ilirski jezik isto što i srbski. Sasvin suprotan zaključak slijedi iz trgovačkih ugovora iz Dubrovnika gdje su se dokumenti prepisivali „ex lingua serviana in hanc nostram illyricam“ („sa srbskog jezika u naš ilirski“). Što bi to moglo značiti nego da su srbski i ilirski dva različita jezika. Ilirski je sinonim za hrvatski jezik. Za to ima više potvrda. Navedimo samo neke: Izprava iz Krka s početka 16. stoljeća kaže o jeziku „…corvato cioe shiavon“ (hrvatski to jest slovinski ili slavenski). Jedan vatikanski prijepis Gundulićeva Osmana napisan je “in Lingua Chroatica, literis latinis” (hrvatskim jezikom, latinskim pismom). Antun Vrančić najdosliednije od svih hrvatskih humanista svoj materinski jezik naziva hrvatskim jezikom (lingua Croatica). U 17. stoljeću se poistovjećuju izrazi ilirski i hrvatski (idiomo illyrico – harvatskoga izgovora). To potvrđuje i Pavao RitterVitezović u djelu Obnovljena Hrvatska (Croatia rediviva) (1700.) u kojemu ističe da je Dalmacija dio Hrvatske, a da su nazivi ilirski, slavenski i hrvatski istoznačnice. Andrija Jambrešić (18. st.) objavljuje Indeks Illyrico sive croatico – latinum (Ilirsko ili hrvatsko latinsko kazalo) (1742). Filip Grabovac (1749) navodi: „U Dalmaciji…se i jezik zva, kakonoti ilirički, pak slovinski, potomtoga arvacki i evo i danas. Tri su imena a jedan je isti jezik.” Početkom 19. st. dubrovački franjevac Joakim Stulli u svom djelu Lexicon latino-italico-illyricum, izraz „illyrice“ tumači kao: “slovinski, harvatski, hrovatski, horvatski”. Iz nekoliko izdanja Rječnika Dragutin Antun Parčić (1832. – 1902.) jasno je da su izrazi “slavo”, “slovinski”, illirico”, “ilirski”, “hrvatski” istoznačnice.
Slovenski jezikoslovac i slavist Matija Murko kaže: “Odustajem od daljnjih navoda i priloga za hrvatsko ime u 16. do 18. stoljeća, jer već dosada izneseni dovoljnim su dokazom, da se ime ilirsko, slovinsko i hrvatsko upotrebljavalo kao sinonim.”
Bez obzira na sva iztraživanja i rezultate jezikoslovne znanosti srbski autori u najnovije vrieme ne obaziru se čak ni na vlastita osjetila I ne vjeruju svojim vlastitim očima. Tako npr. spomenuti Marko Atlagić navodi: „Zlatarići su stara srpska plemićka porodica u Dubrovniku. Oni su bili jedna od najstarijih i najznamenitijih srpskih pučkih porodica u Dubrovniku i poslije velikog potresa dobili su vlastelinstvo, dakle poslije 1667. godine … U Dubrovnik su Zlatarići došli iz Srbije, gdje su već bili plemići, … Najznačajnija ličnost u ovoj porodici je Dominiko Zlatarić.” Da je samo pogledao naslovnicu Zlatarićeve knjige mogao je pročitati: Elektra, tragedia. Iz vechie tugieh iezika u Harvackij isloxena (1597.).
Što o pripadnosti Dubrovnika kroz poviest kažu objektivni stranci, putopisci i diplomati koji svoje spoznaje crpe od stanovništva s kojim se susreću i razgovaraju? Bilježe li oni da je Dubrovnik bio srbski grad? Njemački hodočasnik i putopisac Konrad von Grünemberg u putopisu Pilgerreise von Konstants nach Jerusalem (1486.) kaže o Dubrovniku: “Dubrovnik, kraljevski grad u hrvatskome kraljevstvu.” (izvorni tekst na staronjemačkom: “Ragussa die ist die kunglich hobstat in Croattien dem kunglich”); “Grad je nadbiskupija, čija jurisdikcija obuhvaća cijelo hrvatsko kraljevstvo te priznaje vrhovništvo ugarskog kralja.” Drugi njemački hodočasnik u Palestinu (1486.) Bernhard von Breydenbach bilježi da se Dubrovniku nalazi u “Schlavoniji” koju označava kao “pokrajina hrvatskog kraljevstva” (Izvorni tekst na latinskom: “Inde ad munitissima quanda et ppotente opulentaq venitur civitate que Ragüsiu vocatur in Schlavonia provincial regni Croacie sita vbi comunitas ipsa dominio potitur…”). Deset godina nakon toga njemački hodočasnik, vitez Arnold von Harff piše o Dubrovniku (1496.): “…item desse stat lijcht in dem koenynchrijcht van Croatijen.” O Dubrovniku i jeziku kojim se u njemu govori von Harff kaže: “vrlo lijep utvrđen grad” koji se nalazi u “hrvatskom kraljevstvu”, a u njemu se govori jezikom koji je rasprostranjen “kroz sve slavenske zemlje, širom Slavonije, širom kraljevine Poljske i kraljevstva Dalmacije i Hrvatske”. Harff je u Dubrovniku sastavio mali hrvatsko-njemački “turistički” rječnik iz kojega se vidi da se u Dubrovniku u 15. stoljeću govorilo ikavski (npr. može li se ovdi spat?, svićka i sl.). Engleski hodočasnik i putopisac Sir Richard Guylford putujući hrvatskom obalom prema Svetoj zemlji (1506.), između ostalog, opisuje “silno utvrđen i jak grad zvan Dubrovnik u Slavoniji ili Dalmaciji, a u pokrajini hrvatskoga kraljevstva.” (ili u staroengleskom izvorniku: “the moste stronge and mighty towne in the called Arragonse, in the coutre of Slauanye or Dalmacie, and in the prouyince of the royalme of Croacie.”).
Ruski diplomat u službi Petra Velikoga, grof Petar Andrejevič Tolstoj (1698) za stanovništvo Boke Kotorske kaže da su starosjedioci HRVATI (Izvor: P. A. Tolstoj: Putešestvie stol’nika P. A. Tolstogo po Evrope 1697 – 1699, Nauka, Moskva 1992., str. 116-118).
I neki riedki srbski autori navode Boškovića kao hrvatskog znanstvenika. O 200-toj obljetnici Boškovićeve smrti „Jugomarka“ iz Beograda izdala je poštansku marku i razglednicu na poleđini koje piše (1987): „Ruđer Bošković (Dubrovnik, 1711 – Milano 1787), fizičar, matematičar, astronom i filozof. Najveći hrvatski naučnik svog vremana (kurziv moj). Preteča moderne fizike. Jedan od poslednjih univerzalnih ljudi evropske humanističke tradicije (između ostalog bio arhitekta, arheolog i pesnik). Bavio se takođe primenjenom matematikom, geofizikom i geodezijom”.
Spomen ploča u Beču iz 1952 navodi Boškovića kao hrvatskog učenjaka (der kroatische Gelehrte) što srbski autor Dragoslav Stoiljković prenosi u engleskom i srbskom prievodu.
Овде је становао 1756-1560. и 1763. хрватски научник
РУЂЕР БОШКОВИЋ С. Ј.
и створио своје главно дело
“Теорија природне филозофије”
у ком је једним јединим атомским законом тумачио физичкуслику света
Технички музеј
Беч 1952
Bošković o sebi
Što sam Bošković kaže o sebi i svojoj pripadnosti? Kada je boravio u Beču 1757. godine napisao je o hrvatskim postrojbama koje se u Sedmogodišnjem ratu protiv Prusa vraćaju s ratnom pobjedom: „Živio Hadik i naši Hrvati.“ Ako Bošković Hrvate naziva “našima” onda bi to moralo značiti da se smatrao pripadnikom toga naroda. U prilog hrvatske pripadnosti Ruđera Boškovića svjedoči i Boškovića povezanost s Hrvatskom bratovštinom u Rimu (osnovanom 1453.) koja je imala za svrhu pomoć hrvatskim hodočasnicima u Rimu i onima koji su se našli ili su živjeli u tom gradu. Članovi Bratovštine (Congregazione / Conftaternità illyrica / degli Schiavoni) bili su istaknuti Hrvati.
Odkuda iracionalni poriv, nakon svih navoda i dokaza, da se Boškovića, hrvatsku književnost Dubrovnika, sam grad, teritorij prisvaja i krivotvore dokazani znanstveni rezultati? Odgovor je mitomanija koja svoje korijene ima u 19. stoljeću, ali do danas nije splasnula nego je, čini se, još više uzela maha. Podsjetimo se samo u nekoliko fragmenata o tome kako srbski autori gledaju na mesijansku ulogu Srba u svjetskoj poviesti.
Sima Lukin Lazić (1894) kaže: “Pravolijevka Srba bila je čak tamo u dalekoj Aziji, u zemlji Indiji. Misli se, da je to bila prva Srbija…”. Srbi su se odatle počeli seliti pa „Jedan ogranak Srpstva krenu iz Indije prema zapadu i ustavi se oko rijeke Tigra i Eufrata, u zemlji Mezopotamiji (Međurjećju), između Perzije, Arabije i Male Azije. Tu Srbi osnovaše Novu Sarbarsku (Srbiju), …Neki pisci vele, da su se Srbi tu zatekli … u doba zidanja vavilonske kule, pa čak da su je oni i zidali… pa poplaviše Egipat (Misir), Libiju i Mavretaniju, i postaviše tamo svoju vlast. Ova srpska najezda izvršena je u tri maha, od prilike, prije neke 3500 godina, i poznata je u svjetskoj povijesti pod imenom: „provala pastira u Egipat“.
Daljnji tijek seoba bio je ovakav: „Većina ih se naseli na Balkanskom poluostrvu. Oni u Italiji, Španjolskoj i Francuskoj utonuše u latinštini, pa vremenom nekoji od tih Srba dočepaše se i prestola rimskog…Maloazijski Srbi još prije neke 3087 godina borahu se u slavnom trojanskom ratu protiv Grka kao saveznici Trojanaca. A kad Trojanci podlegoše Grcima i kad u tom ratu pogibe i srpski kralj, onda ovi Srbi izabraše novog vođa, pa s njim otploviše Egejskim, Jonskim i Jadranskim morem, te se jedni otiskoše čak iza rijeke Pada u Italiji i tamo zasnovaše novu srpsku naseobinu na onom prostoru, gdje je kasnije carevala Mljetačka Republika ili Venecija…Neki vele, da je i sam Aleksandar Veliki bio Srbin.”
Treći, posljednji ogranak Srba krenu iz Indije pravcem na sjever i uputi se međom velikog carstva Kitaja ili Kine…Najzad…dođu ovi Srbi u Sibiriju i …tu oni osnuju novu Srbiju.“
Srbi iz Sibira „svi skupa pređu u Evropu”.
Neki Srbi “konačno se nastane…oko rijeke Odre i Labe i duž cijelog Baltičkog mora, a kasnije se pružiše čak i do rijeke Rajne…U današnjoj Bavarskoj i Češkoj, ostali …Srbi osnovaše drugu Bijelu Srbiju koja se također zvala Bojka…A od te Bojke srpske kasnije Švabe stvoriše svoju Bojoaniju (Bavarsku) i Bojemiju (Češku)…Oni najsjeverniji Srbi duž Baltičkog Mora osnovaše Baltičku Srbiju u Pruskoj, Pomorskoj (Pomeranu), u Maklenburgu i Hanoveru u sjevernim stranama današnje Njemačke…“
„Oko godine 387. Srbi i Nijemci, udruženi pod imenom Gota, osvojiše gotovo sav Balkanski Poluostrv…i zasnovaše tu kao neku posebnu državu gotsku.“ Srpski vođa Strojilo „razori i stari grad Epidavru Dalmaciji…Stanovnici Epidavra, Grci i Latini, bježeći ispred srpske navale, povukoše se nešto sjevernije prema ostrvu Lokrumu i tu udariše temelj novom gradu Raguzi, koji mi zovemo Dubrovnik…Strojilo podiže i Spljet, Trogir, Krk, Rab i druge gradove, i očisti od tuđinštine sve srpske zemlje od Poljane u Arbaniji čak do stare Vindobone (sadašnjeg Beča), te oslobodi i veliki dio panonskih srpskih zemalja, zajedno sa Srijemom“
O srbskom imenu se kaže: „Ime Srbin postalo je u nezapamćemo doba, na mnogo stoljeća prije Hrista…Svi današnji Sloveni zvahu se jednim općim rođačkim imenom: Srbi.“ „Kasnije u Velikoj Srbiji (bilo je) jedno gorštačko pleme…(koje) se…nazivaše Hrvati.“ … „I tako iz onog ostatka prastaraih Srbalja, ponikoše novi narodi: Česi, Moravci, Poljaci, Rusi, Slovaci, Slovenci, Hrvati, Bugarci“.
O raznim srpskim imenima se kaže: „Ali nekoji Srbi i sami se nazivaju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Makedonci itd. Sve su ovo samo pokrajinski nazivi i ne znače ništa drugo, nego samo zemlje i pokrajine one, gde ti Srblji žive…”
„Ali nekoji Srbi i sami se nazivaju još: Crnogorci, Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Bokelji, Hrvaćani, Ličani, Banovci, Krajišnici, Slavonci, Srijemci, Bačvani, Banaćani, Srbijanci, Šumadinci, Starosrbijanci, Makedonci itd. Sve su ovo samo pokrajinski nazivi i ne znače ništa drugo, nego samo zemlje i pokrajine one, gde ti Srblji žive…”
„Tako na …srpskim kostima niknu današnja Germania, Belgija, Dania, Holandia, veći deo Francuske, Španije, sva Austrija, Prajska i Italija, sva Grčka ceo Balkanski poluostrv, Vlaška, Moldavija i ostale zemlje.”
Zaključak bolesnog mitomanskog uma je:
“Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan drugi narod (nego) srpski narod koji…ima iza sebe prošlost od preko pet hiljada godina, kao najveći narod na planetu, kao najsnažniji narod na zemaljskoj kugli, beskonačno plodan i raširen, koji je oplodio sve zemlje Evrope, Azije i Afrike, jedan narod, kojemu bi zapravo cijeli svijet morao biti podvrgnut, narod u kom se je i sam Hrist rodio“.
Pitanje za kraj jest: Može li se s ovakvim bolesnicima uopće razpravljati ozbiljno? Da ne bude zabune. Neki suvremeni srbski autori su još radikalniji nego što pakazuju navedeni citati.
Fenix-magazin/SIM/Prof.dr. Stipe Kutleša
