Politički informirani Hrvati, osobiti oni u Njemačkoj, znaju tko je dr. J. G. Reißmüller i što je on značio i kakvu je ulogu odigrao u, za Hrvatsku, sudbonosnim devedesetim godinama prošlog stoljeća.
Međutim vrijeme prolazi i događaji od prije trideset godina postaju dio povijesti i pomalo padaju u zaborav. Toga se sjetimo intenzivnije tek kada nas ovakva vijest probudi, kao što je smrt jednog za Hrvatsku vrlo zaslužnog čovjeka.
Uloga hrvatskog prijatelja dr. Reißmüllera
Mi, koji smo bili djelatni sudionici tih događaja, i k tome u izravnom poznanstvu i suradnji sa dr. Reißmüllerom, toga se dobro sjećamo. Zato želim za mlađe generacije uktatko opisati najbitnije političke trenutke toga vremena i u ovom slučaju izvanrednu ulogu našeg prijatelja dr. Reißmüllera.
Prvo, tko je bio taj čovjek koji je mogao, ali i htio, pomoći Hrvatskoj u tim za nju i njezinu borbu za nezavisnost odlučujućim godinama.
Dr. Reißmüller je bio suizdavač najvažnijeg njemačkog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung-a (FAZ), koji je poznat po vrhunskoj kvaliteti novinarstva, na svjetskoj razini. Kao takav ima još i danas više nego važan utjecaj na politički život i odluke u Njemačkoj, a neposredno i na podrjučje međunarodne politike, osobito u Europi.
Na početku svoje karijere bio je dopisnik tog lista iz Beograda (od 19967 do 1971), te je imao priliku upoznati sve probleme te višenarodne državne zajednice, koja je pod velikosrpskom dominacijom i komunističkim totalitarizmom bila između ostalog i jedna vrasta višenarodnog zatvora. Iza toga je i napisao i knjigu o svojim saznanjima i postao izvrstan poznavatelj i vrhunski stručnjak za to područje (Vielvölkerstaat zwieschen Ost und West).
Borba za Hrvatsku
Borba za Hrvatsku i hrvatsku državnu nezavisnost odigravala se na više razina. Prvi preduvjet je bila dugoročna politička volja hrvatskog naroda za stvaranje vlastite samostalne države ili kako mi to pomalo pjesnički kažemo “od stoljeća sedmog”. Kako je bilo mnogih koji su jako voljeli i željeli hrvatske teritorije, ali po mogućnosti bez Hrvata, bila je potrebna duga, uporna i često krvava borba da se to postigne.
Taj odlučujući trenutak u novije doba bile su devedesete godine dvadesetog stoljeća, kada je došlo do propasti i unutarnjeg sloma, upravo implozije kompletnog istočnog komunističkog sustava, koji je hvala Bogu zahvatio i tadašnju Jugoslaviju. Tada se je našao čovjek koji je imao političku intelegenciju, čvrsti karakter i neslomljivu volju i upornost, te se stavio na čelo hrvatskog pokreta za nezavisnost. A to je bio prvi predsjednik samostalne hrvatske države, naš cijenjeni i voljeni dr. Franjo Tudjman.
Usput želim spomenuti da je H. D. Genscher u mojem prisustvu i užem privatnom krugu izrazio svoje mišljenje i rekao da bez izvanredne volje i energije prvog hrvatskog predsjednika vjerojetno Hrvatska ne bi postigla svoj povijesni cilj – državnu nezavisnost.
Hrabrost hrvatskih mladića
Daljni neophodni uvjet je bila je rijetko viđena hrabrost i žilavost hrvatskih mladića, koji su dobrovoljno otišli braniti svoju domovinu. Premda vojnički neobučeni, slabo naoružani i bez uobičajene vojne hijerarhije i logistike, uspjeli su zaustaviti velikosrpsku agresiju.
Kao posljednji uvjet postizanja naše nezavisnosti bilo je međunarodno priznanje i time postizanje međunarodno pravnog statusa koji jamči državama važnu i nekad odlučujuću zaštitu.
Po tom pitanju, stanje je za Hrvatsku bilo katastrofalno. Postojala je opasnost da mi iskvarimo bez da smo postigli cilj. Međunarodni poredak i takozvano međunarodno pravo ovisi o velikim i jakim državama koje u određenoj povijesnoj epohi diktiraju to pravo i taj poredak. To ima i pozitivnu stranu jer mogu jamčiti red, mir i poredak i spriječava kaos. U krajnoj konzekvenciji ipak – vlada pravo jačega.
Poredak pobjednika I i II sv. rata
Pobjednici u prvom i u drugom svjetskom ratu stvorili su poredak u kojemu je Jugoslavija imala svoje mjesto. Kada je došlo do krize i do raspadanja te države, nitko od svih tih velikih demokrata nije govorio o demokraciji i pravu naroda na samoodređenje, premda su to norme koje se formalno proglašavaju i na njih se zaklinju. Ali, to vrijedi samo za one koji spadaju u projekte moćnih, po onoj bosanskoj uzrečici “veži konja tamo gdje ti aga kaže”. Na svim raznim međunarodnim konferencijama samo su stalno ponavljali “integritet i cjelovitost Jugoslavije moraju biti garantirani”.
Oni su u stvari čekali da tenkovi koji su krenuli iz Beograda dođu do Zagreba, pohapse hrvatsko vodstvo, pa da ih po ustaljenoj praksi strijeljaju ili pošalju na dugogodišnje robije. Hrvatska bi opet dobila nekakvu autonomiju, sa kojom bi se upravljalo iz Beograda, a na terenu bi srpska manjina u Hrvatskoj, skupa sa hrvatskim kvislinzima, držala stvar isprobanim sredstvima “pod kontrolom”. Na zapadu bi naravno razne “humanitarne nevladine organizacije – NGO” plakale na sudbinom progonjenih i apelirale na osvajače da budu umjereni i da se drža međunarodnog prava.
Pomoć Njemačke
Zahvaljujući jednoj državi, a to je Njemačka, Svetoj Stolici (vatikanskoj diplomaciji) a i podršci nekih susjednih država, kao što su Austrija i Mađarska (koja još nije bila dio europske zajednice), stvar je krenula drugim pravcem. Kod toga je tadašnja Europska gospodarska zajednica, kao grupa država trebala i mogla dati odlučujuću riječ.
Ali u toj zajednici, pod vodstvom Britanije i Francuske, skoro sve države su bile protiv samostalnosti Slovenije i Hrvatske. Njemačka je u stvari bila najprije neutralna. U Beogradu su poslije ujedinjenja Njemačke počeli govoriti o četvrtom njemačkom Reichu, koji eto pomaže razbijanju njihove države. To su i neki u Europi rado čuli.
Da bi se Njemačka odlučila pomagati priznanju Slovenije i Hrvatske, morao se netko naći koji će to i potaknuti. Tada se našao dr. Reßmüller kao izvrsni poznavalac stanja i događaja u propadajućoj Jugoslaviji, i kao čovjek sa dubokim osjećajem pravednosti u svom listu je riječima počeo bombardirati njemačko javno mnijenje.
Odluka kancelara Kohla
Skoro svakodnevno u glavnon komentaru u FAZ-u on je kritizirao njemačku vladu zbog odvraćanja pogleda i nečinjenja, dok se tamo u jugoistočnoj Europi, nedaleko od granice Njemačke, odigravala agrsija praćena jednim krvavim ratom. Pri tome nije bilo nevažno da je dr. Reißmüller bio u jako dobrim osobnim odnosima sa tadašnjim saveznim kancelarom Helmutom Kohlom.
Kako je to izgledalo u središtu njemačke političke moći najbolje ogledava izjava jednog visokog diplomata koji je dao novinaru FAZ-a Michaelu Martensu, a ovaj to objavio. Ambasador Choburg, jedan važan suradnik H.D. Genschera opisao je to ovako: “Njegovi stalni uvodnici, činili su stalni pritisak na Koholovu politiku. I Kohl se izjasnio za priznanje jer mu je bilo dosta te diskusije. Kohl je naposljetku rekao: Sad mi je dosta. Priznat ćemo.”
Genscher: Priznat ćemo
U ljeto 1991. godine prvi put je, dugoročni i svjetski poznati njemački ministar vanjskih poslova H.D. Genscher dao ozjavu da bi trebalo i narode te države pitati što oni misle o tom ratu i državi koju sačinjavaju. Ali to “nitko nije čuo” odnosno nije htio čuti.
Prvi put došlo je do jasne promjene u stavu Njemačke 3. rujna 1991. kada je u Haagu bio održan sastanak ministara vanjskih poslova Europske zajednice. Hrvati iz Njemačke, ali i iz ostalih susjednih europskih zemalja, tamo su došli organizirano demonstrirati za Hrvatsku i tom prilikom je H.D. Genscher dao iznenadnu i neočekivanu izjavu “ne zvao se ja H.D. Genscherne ne bude li danas nešto konkretno učinjeno za Hrvatsku, mi Nijemci ćemo sami priznati Hrvatsku (so wahr ich Hans-Dietrich Genscher heiße, wenn ab heute nicht Nägel mit Köpfen für Kroatien gemacht werde, werden wir Deutsche im Alleingang Kroatien anerkennen)”.
Prevrtljivi Mitterrand
Oni koji su bili protiv Hrvatske nisu sustali već su i dalje sve poduzimali da se samostalnost Hrvatske ne prizna. Rat se svom žestinom nastavljao i u međuvremenu je pao Vukovar. Početkom prosinca 1991 održan je sastanak Kohla i francuskog predsjednika Mitterranda. Kohl je pokušao nagovoriti francuskoh predsjednika da pristane na priznanje Hrvatske. Gospodarska suradnja sa Njemačkom je igrala važnu ulogu za Francusku kao i suradnja u europskoj politici, te je Mitterrand kao napola pristao.
Onda je 15. prosinca sazvana konferencija ministara vanjski poslova Europske zajednice. Za priznanje Hrvatske su bile samo Njemačka i Danska, Francuska se suzdržala a sve ostale države su bile protiv. Nako tri dana zasjedanja i upornog i diplomatski vještog pregovaranja od strane Genschera, 17. prosinca 1991. rano ujutro, Europska zajednica kao cjelina je priznala državnu samostalnost Slovenije i Hrvatske. Led je bio probijen, Hrvatska je bila spašena. Ovo mi Hrvati nikada ne smijemo zaboraviti.
Važna uloga Hrvata u Njemačkoj
Na koncu bi htio spomenuti i važnu ulogu koju su za priznajne Hrvatske imali i Hrvati u Njemačkoj. Stalnim demostracijama, peticijama, osobnim vezama, hrvatski „gasteibarteri“ su svojim patriotskim stavom pomogli da njemačka javnost i njemačka politička klasa podrži Hrvatsku u jednom od najtežih trenutaka njene novije povijesti.
Kad je njemačka vlada predložila odluku o priznanju Hrvatske, njemački Bundestag je tu odluku prihvatio jednoglasno, bez i jednog glasa protiv. Tipičan primjer tog doprinosa, možda i najvažniji, bile su demonstracije u Haagu 3. rujna 1996, koje su dale povod H.D. Genscheru da pred kamerama svjetskih televizija da izjavu o “Alleingangu” Njemačke.
Nadam se da će sadašnje i nadolazeće hrvatske generacije, koje će se nalaziti u inozemstvu, konkretno u Njemačkoj, i dalje gajiti svoje veze sa domovinom, biti integrirani sugrađani svog novog boravišta i dostojni predstavnici svog podrijetla ali i uvjek spremni pomoći svojoj domovini.
Fenix-magazin/SIM/ Dr.Stanislav Janović
