Ovaj osvrt (nemojte ga shvatiti kao polemiku jer ga pišem zbog hrvatske javnosti, a ne zbog autora članka na koji se osvrćem) na članak dr. Ive Josipovića „Bijesni čopor protiv istine“ (Večernji list, 14. svibnja 2019.) pišem s podijeljenim osjećajima žaljenja, prezira, gađenja, pa i stida; kao bivši profesor Sveučilišta u Zagrebu, piše dr. Slaven Letica za Večernji list.hr
Letica piše: Za njegov fakultet i Sveučilište u Zagrebu doista je sramota, a za nas bivše profesore razlog za stid i veliku zabrinutost, to što međunarodno kazneno pravo na našem Sveučilištu predaje osoba koja javno i danas, 75 godina nakon likvidacije širokobrijeških fratara i drugih svećenika, zagovara legitimno pravo ratnih pobjednika na ubijanje ratnih zarobljenika i zarobljenih civila.
Takva me je osoba, da ne kažem spodoba, svrstala među, kako piše, dvadesetak „ludih desničara“ i „ustašofila“, pripadnika „bijesnog čopora“ koji je – kako mu se pričinja u poremećenom umu (ne znam je li sklon opijanja i radi li se o bijelim miševima u njegovoj bijeloj glavi) – navalio na njega „bijednim i lažljivim uradcima“.
Evo riječi kojima počinje svoj članak: „Desničari poludjeli. Njih dvadesetak su po novinama i portalima s hrvatskom ili BiH adresom svojim bijednim i lažljivim uradcima poput bijesnog čopora navalili na mene da opovrgnu istinu.“
Osvrt pišem u osobno ime jer mi je ideja „jata“ i „čopora“ (lešinarskog, vučjeg, stranačkog i svakog drugog) sasvim strana.
Kako tijekom ranije polemike s dr. Nevenom Sesardićem i mojom starošću nije uspio niti jedan jedini dokaz da su širokobriješki fratri bili „legitimni vojni cilj“, tj. da su poginuli u borbi (Bitci za Široki Brijeg), sada se samozvani kazneno-pravni znanstvenik okreće rekla-kazala „dokazima“ o navodnom sudjelovanju fratara u ratnim okršajima.
Piše: „Javili su mi se mnogi čiji su rođaci partizani bili u bitci za Široki Brijeg. Svi potvrđuju da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci. Svjedoči g. Torbica, partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom.
U bitci koja je slijedila, pobijeni su mnogi mladi partizani a otpor iz samostana slomljen tek snažnim noćnim napadom u kojemu su poginuli praktično svi s ustaške strane, pa i fratri. To potvrđuju povijesni izvori koji dodaju da je saveznička avijacija pod britanskom komandom morala napasti samostan zbog otpora koji nije prestajao. Oko njega je bilo minsko polje, a u zvoniku mitraljesko gnijezdo. Tako, ne samo partizanski izvori, već i oni saveznika i Nijemaca.“
Ostavši, dakle, bez argumenata za tezu o legitimnosti svirepe likvidacije fratara, Josipović se ufa u anegdotalne dokaze. Sada se poziva na misteriozne „rođake partizana“ koji su „bili u bitci za Široki Brijeg“. I to one koji su se baš njemu javili. Oni su mu potvrdili (?!) „da su se fratri žestoko borili i da su stradali u bitci“. Povijesni dokumenti ne potvrđuju tih fantomskih „rođaka partizana“.
Koliko su naivni „argumenti“ koje sada izmišlja znanstvenik kazneno-pravnih znanosti kojima bi dokazi i činjenice morali biti svetost, pokazuje tragikomično pozivanje na svog osobnog „svjedoka“ g. Torbicu. Javnost ima pravo znati postoji li uopće takva osoba i gdje je to „svjedočila“?
A evo što je „posvjedočio“ g. Torbica, a Josipović mu vjeruje na riječ: „partizani su uputili pregovarača s bijelom zastavom kojeg su iz samostana ubili snajperom“.
Očajni Josipović koji se profesionalno osramotio zagovarajući osvetnički i ateističkom komunističkom mržnjom motivirana ubojstva fratara kako nešto što je ne samo legitimno, nego i legalno te moralno opravdano, sada u raspravu unosi dva nova elementa: bijelu zastavu i snajper.
Nije svjestan da prvi „argument“ koji nudi – bijela zastava – ukazuje na to da su se partizanske jedinice željele odustati od borbe ili, ne daj Bože, predati Nijemcima i ustašama, valjda i fratrima. Taj je „argument“ s onu stranu pameti, a na neki je način i uvredljiv za partizanski pokret i borbu.
Drugi „argument“, koji implicira da je među fratrima bio i neki opasni i precizni snajperist, pripada rubrici vjerovali ili ne.
Dr. Ivo svira „Moj galebe“ Miloradu Dodiku i veselom društvu u negdašnjim Banskim dvorima u Banjoj Luci 1. lipnja 2010.
Upravo zbog toga, što dr. Ivo Josipović svojim novim paskvilom ne sramoti samo uspomenu na svirepo ubijene širokobriješke fratre, nego i fratre i svećenike općenito, mislim da je vrlo važno – zbog javnosti, jer je Josipović izgubljeni slučaj – još jednom upoznati sa sadržajem pastirskog pisma koje je general Franjevačkoga reda fra Leonarda Bella 18. kolovoza 1941., uputio braći-franjevcima u tadašnjoj NDH, današnjoj Bosni i Hercegovini, u kojem se poziva na zaštitu progonjenih Srba, Židova i ostalih u NDH.
Evo sadržaja tog pisma:
1. Razborito ali odlučno nastojati, da se provede zaključak provincijalnog sastanka u Zagrebu od 10-12. juna prema kojem nijedan franjevac ne smije biti učlanjen u Ustaškom hrv. Pokretu.
2. Sa svom odlučnošću nastojati, da se franjevci bave samo duhovnim i svećeničkim poslovima, a svjetovne i političke poslove da prepuste svjetovnjacima i njihovoj odgovornosti.
3. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u progonima Srba i Židova, u oduzimanju njihovog imetka, pokretnog ili nepokretnog, u iseljavanju Srba u Srbiju i naseljavanju Hrvata u dosadašnjim srpskim naseljima.
4. Dosljedno tomu nijedan franjevac ne smije biti:
a) – u odborima i sudovima u istraživanju krivnje četnika i drugih Srba prema Hrvatima, te u izricanju kazna prema naprijed spomenutim,
b) – u odborima i uredima za naseljavanja Hrvata u srpskim naseljima i na imanjima oduzetim Srbima,
c) – u odborima i uredima za iseljivanje Srba i oduzimanje njihovog imetka.
5. Ni franjevačke župe, ni samostani ni provincije ne smiju primati na dar ni kupovati ni pokretna ni nepokretna dobra, koja su prije rata pripadala Srbima i Židovima.
6. U koliko budu u stanju, neka oci provincijali i ugledniji franjevci ulože sve sile kod vlasti i vodećih ljudi u današnjoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da se ne čine osvete, da se ne progone nevini, da se ne oduzimlje imetak i ne vrši nasilno preseljavanje Srba iz njihovih dosadašnjih postojbina.
7. Gdje se god pruži prilika, neka franjevci uzimaju u zaštitu progonjene Srbe i Židove i pred narodnim masama i pred državnim vlastima. U koliko mogu neka oci provincijali i samostanske starješine oprezno i skrovito, i materijalno pomažu progonjenu i potrebnu braću Srbe.
8. Franjevci ne smiju imati nikakva udjela u nasilnom i masovnom prevađanju pravoslavnih na katoličku vjeru. Nikakvu pravoslavnu župu ne smiju primiti na upravu, sve da im je preuzv. gg. mjesni Ordinariji ponude. Naravno pojedinačni prelazi na kat. vjeru iz uvjerenja i u punoj slobodi dozvoljeni su i poželjni danas kao i uvijek.
9. Sa franjevačkih župa, gdje su katolici izmiješani sa Srbima i drugim inovjercima valja ukloniti dušobrižnika (župnike i kapelane) koji su naprasiti i nerazboriti, i na njihovo mjesto postaviti zrele ljude, dobre i oprezne.
10. Ako bi se koji franjevac, zanesen narodnom suverenošću ogriješio o dužnu snošljivost prema inovjercima i o kršćansku ljubav prema bližnjemu, ima se kazniti prema težini svoje pogreške, na prvom mjestu s premještajem u drugi kraj, gdje neće imati prigodu za slične prestupke.
Napomena: Prenosimo uz dozvolu dr. Slavena Letice
Fenix-magazin/MD
