Moj grad opet pod lupom. Razlog: ometanje održavanja predstavljanja srpske kulture u jednom splitskom Gradskom kotaru. Sve u sklopu Dana srpske kulture koji se odvijaju diljem Lijepe naše u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Kultura je kultura i bilo da je čija, dobrodošla je svakom pametnome. Stoga je dobro prisjetiti se da je Srpsko kulturno društvo Napredak, kao krovni organizator Dana srpske kulture, financirano s 1.280.000 eura iz državnoga budžeta, jednako kao i Matica Hrvatska, pa tko ima pravo reći da Hrvati ne njeguju kulturni dijalog.
Piše: Dr. sc. Vini Rakić
Onda kako je nastao problem 3.studenoga u dvorani Gradskog kotara Blatine u Splitu u nastojanju prezentiranja folklorno-glazbeno-dramskih isječaka iz srpske kulturne baštine u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta?
U potpunom galimatijasu medijskog izvještavanja teško je dokučiti što je od kazanog i napisanog točno, a što je podla insinuacija, pa mi preostaje izraziti vlastito skromno mišljenje.
Organizatori predstavljanja srpske kulture u Splitu i drugim gradovima u Hrvatskoj po meni su pokazali društveno i emocionalno sljepilo prema tjednima i mjesecu studenome, vrijeme u kom su odlučili diljem Hrvatske bešćutno predstavljati svoju kulturu..
Naime mjesec studeni za cijelu čestitu Hrvatsku je mjesec iznimne nacionalne važnosti, povijesnog značaja i prožimajućeg dubokog emocionalnog naboja. To je mjesec u kojem se bilježe najkrvavija stradanja u Domovinskom ratu kojih je Vukovar postao simbolom. Tu su uspomene na protjerane civile na splavima s djecom iz Erduta, Dalja i Aljmaša, pobijeni policajci u Borovom naselju, tu su Bogdanovci i Vukovar, i opet Vukovar. I Osijek i Pakrac i Vinkovci, i Sisak i Karlovac i Gospić i Zadar i Šibenik i Ledererova praskozorja i Obadva su pala i Škabrnja i opet Škabrnja, i Kijevo i Vrlika i Split i Čepikuće i Ston i Dubrovnik i Cavtat i Konavle i….Tu su imenovani i neimenovani heroji, junaci, koji su svoje živote založili za našu slobodu. Preko 1700 ih još čeka da im se kosti pronađu i pokopaju s imenom i prezimenom. Da im preživjeli članovi obitelji i prijatelji zapale sviječu i stave „bili cvitak“.
Nema dijela Hrvatske u mjesecu studenome u kojem brojne obitelji nisu zavijene u crno. Nema oka koje nije ovlažila suza. Ako ne znaš šta je bilo, treba kazati da su svo to zlo u mjesecu studenome 1991. godine kreirali, započeli i realizirali nositelji kapa sa zvjezdom petokrakom i četničkim kokardama na teritoriju Republike Hrvatske. Trajni velikosrpski san, prikrivan jugoslavenstvom započeo je vražji pir. Trajao je pet ratnih godina, a u novom ruhu poput đavolskog dima uvlači se i danas kroz medije, civilne udruge i političke stranke u hrvatsko nacionalno biće, pod krinkom zagovornika demokracije i antifašizma.
Opet se vraćam obilježavanju Dana srpske kulture. Kada smo već kod kulture, nezaobilazno je sjećanje na Vukovarski muzej u progonstvu koji je spašavao umjetnine od okupatorske otimačine našavši krov nad glavom u Muzeju Mimara u Zagrebu, pa se nameće pitanje gdje su tada bili promotori srpske kulture? Jer, kao što rekoh, kultura je kultura. U tjednu u kojem pokapamo nakon više od tri desetljeća pronađene i identificirane kosti četiri hrvatska branitelja te nastavljamo tragati za kostima još najmanje 1700 ljudi razbacanih po zatajenim jamama svakako je u najmanju ruku netaktično organizirati Dane srpske kulture! Ili je sve namjerna provokacija? Moguće da netko iz Srpskog kulturnog centra Prosvjeta zna nešto više o tome.
Doima se nepristojno tancati po Hrvatskoj promičući svoj folklor i umjetnost u mjesecu hrvatske tuge. Jednako je degutantno slušati neke domaće čankolize što govore ili kako interpretiraju incident u Splitu, koji ne vide naše jučer, naše danas i naše sutra te ne razlikuju ili ne razumiju uzroke i posljedice.
Pored brojnih manifestacija diljem Hrvatske kojima se izražava pijetet Vukovaru i hrvatskim braniteljima, ubijenima i živima, mi u Splitu već 27 godina 18tog studenoga ukrašavamo Vukovarsku, najdužu ulicu svijećama. U tišini. I grlimo je. Vukovarska ulica postane mjesto tihog domoljubnog hodočašća, zablista ukrašena tisućama zapaljenih svijeća cijelom svojom dužinom, s obje strane pločnika kao aktivno sjećanje i iskaz prije svega ljubavi i poštovanja prema Vukovaru, njegovim junacima i stradalnicima, pobjedničkom, osloboditeljskom, Domovinskom ratu.
Vjerujem da će tako biti i ove godine. Spomen čin I u mom gradu Vukovar svijetli prepoznao je potrebu većine naroda sve to izraziti te se proširio diljem Hrvatske, pokazujući kako znamo koje vrijednosti trebamo čuvati, a koje su sačuvale nas. Dolazi starao i mlado, djeca i odrasli, i bebe u kolicima s mladim roditeljima pokloniti se i zapaliti svijeću. Split ima i spomenik Vukovaru, skulpturu dječaka s luminom u ruci koji poput moralnog lučonoše svijetli svako veče.Za nezaborav.
Moguće da gosti iz Srbije nisu išli za tim ili nisu znali za tu splitsku tradiciju u studenome mjesecu koju je prihvatila cijela Hrvatska ali lokalni je organizator u ovih 27 godina održavanja spomen čina I u mom gradu Vukovar svijetli, kojim se u tišini svjedoči samo ljubav, trebao naučiti što je hrvatski identitet.
Mogao ih je odvesti barem do spomenika koji se zove I u mom gradu Vukovar svijetli. Da zapale svijeću ili zataknu buketić cvijeća. Bila bi to lijepa, dobronamjerna i kulturna gesta. Najbolja potvrda razumijevanja nečije kulture. Uz svjedočenje vlastite. To bi bila pristojna uzajamnost. Priznanje i prihvaćanje istine. Jer, nijednoj se duši ne mili da joj otmu istinu. Više nam od toga i ne treba. Ovako, Dani srpske kulture u organizaciji Srpskog kulturnog društva Prosvjeta koje i danas pokazuje sklonost ka svojatanju hrvatske kulture i teritorija, potvrđuje bešćutnost i nepristojnost, te ostavlja prostor za gorčinu i neodobravanje.
Negdje sam pročitala poruku Ante Starčevića, Oca Domovine„ Ne diraj tuđih rana, ako ih ne misliš liječiti“.
Moguće da sam ograničena odgojem koje me učio da ne pjevam i ne plešem nakon sprovoda i tuge u kući domaćina, stoji u tekstu koji je objavljen na stranici HU BENEDIKT.
NAPOMENA: Dr. sc. Vini Rakić (rođena 1950. u Splitu), ugledna edukacijska rehabilitatorica, dugogodišnja ravnateljica Centra Juraj Bonaći, načelnica u Ministarstvu znanosti i obrazovanja te dobitnica državne nagrade „Ivan Filipović”, Plakete grada Vukovara i nagrade Splitsko-dalmatinske županije.
Fenix-magazin/SČ
