Dr.sc. Marin Sopta /Foto: Fenix

Dr. Marin Sopta: Hrvatsko iseljeništvo se i dalje tretira na osnovi jugoslavenske prakse i tradicije

U mjesecu studenom bi se u Zagrebu trebao održati 4. Hrvatski iseljenički kongres. Tema kongresa nosi naslov „Povratak – stvarnost ili utopija?“.

 

Tim povodom smo razgovarali sa prof. dr. sc. Ma­rinom Soptom, predsjednikom Centra za istraživanje hrvat­skog iseljeništva i organizato­rom tog kongresa.

FM: Odmah na početku raz­govora pitali smo prof. dr. sc. Marina Soptu je li povratak u domovinu moguća lijepa stvarnost ili samo utopija?

– I jedno i drugo. U prvom redu, jedan od najvećih proble­ma je što naši vodeći političari ne vjeruju u tu mogućnost, i to iz više razloga. Osob­ni egoizam, nesposobnost, pomanjkanje vjere u hrvatske iseljenike i na kraju, nesposob­nost i politička nepismenost i uskogrudnost da ne vide kako potencijalni povratak većeg broja hrvatskih iseljenika predstavlja potencijalno rješe­nje za demografsku i ekonom­sku obnovu zemlje.

FM: Što država radi po tom i sličnim pitanjima?

– Vrlo malo ili bolje rečeno gotovo ništa. Mišljenja sam da državna vlast kroz institucije mora biti aktivnija u rješavanju toga pitanja na dulji vremenski rok. Sjetimo se kako su Židovi skoro dvije tisuće godina govorili: „Iduće godine u Jeruzalem“, i nikada od te želje nisu odustajali, čak ni u vrijeme kada je to izgleda­lo kao čista utopija. Držim da bi se i hrvatski iseljenici trebali držati sličnog gesla: „Iduće go­dine u Zagreb“, u političkom i kulturnom centru svih Hrvata.

FM: Predsjednik ste Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva. Možete li napra­viti kratku paralelu između iseljenika današnje generacije i prije dva-tri desetljeća?

– To se razlikuje poput neba i zemlje. Na vaše pitanje mogla bi se napisati doktorska diser­tacija. To pitanje postavlja jed­no drugo pitanje, a to je „zašto danas nemamo znanstvena istraživanja na tu temu?“. Budući mi prostor ne dozvo­ljava, bit ću u svom odgovoru veoma kratak i koncizan. Hrvatska iseljenička popula­cija je prije devedesete bila jako slojevita. Jedan određeni broj iseljenika je predstavljao političku emigraciju koja je bila veliki protivnik bilo kakve Jugoslavije. Većim dijelom to su preživjeli pripadnici ustaške i domobranske vojske i njihove pristalice, koji su u strahu od Titovih partizana izbjegli na zapad. Drugi, manji dio, bile su grupe onih koji su do 60-tih godina bili veliki protivnici komunizma i Jugoslavije, i koji su ilegalno pobjegli iz Jugosla­vije. Treći su bili tzv. „radnici na privremenom radu“. Oni su u biti bili jedna vrsta bijelog roblja kojim je Jugoslavija trgovala s bivšom Zapadnom Njemačkom, ali i nastojala riješiti veliku nezaposlenost. Padom i slomom „Hrvatskog proljeća“, nastaje još jedan novi val iseljavanja iz Hr­vatske. Tijekom vremena u iseljeništvu se, što djelovanjem političke emigracije, što spon­tano i novim spoznajama o Jugoslaviji, a što i kriminalnim djelovanjem i ubijanjem Hrva­ta širom svijeta, stvorila jedna velika kritična masa antiju­goslavenskog raspoloženja i otvorene mržnje prema svemu što je nosilo predznak Jugosla­vije. Nažalost, zbog pomanjka­nja ozbiljnog pristupa državne politike prema iseljeničkoj pro­blematici, u jednom periodu poslije 2000. godine stvorena je antihrvatska politika prema hrvatskim iseljenicima od stra­ne državne vlasti. Tu i danas imamo ozbiljan problem.

FM: Mijenja li se što po to pitanju?

– I dan danas mi imamo na najutjecajnijim mjestima u Hrvatskoj, od Sabora, do drugih državnih institucija, veoma utjecajne pojedince koji tretiraju hrvatske iseljenike na osnovi jugoslavenske prakse i tradicije. U vrijeme velike ekonomske krize i nezapo­slenosti, umjesto da traže rješenje, oni na vrlo suptilan način na razne načine potiču iseljavanje i ostvaruju svoj cilj. Nije slučajno da je veliki broj Hrvata i Hrvatica napustilo svoju zemlju ne iz ekonomskih razloga, nego iz jednostavnog razloga što nisu vidjeli nikakvu budućnost, kako za sebe, tako i za svoju djecu. Istraživanja su pokazala da su za to naši poli­tičari jedan od glavnih krivaca. No, kao vječni optimist, na­dam se kako se i Hrvati koji su napustili Hrvatsku u zadnjih nekoliko godina neće odreći ljubavi prema svojoj domovini pa vjerujem da će se veliki broj njih za nekoliko godina opet vratiti u domovinu.

FM: Što mislite, koji je najveći kamen spoticanja između hr­vatske politike i iseljenika?

– Glavni problem je što nakon vladavine predsjednika dr. Franje Tuđmana i ministra obrane Gojka Šuška, koji je na jedan način simbolizirao hrvat­sko iseljeništvo, tema odnosa domovina – iseljeništvo, što se tiče državne politike, postala je sporedna stvar. Smanjenje bro­ja saborskih zastupnika izvan Hrvatske sa 12 na 3, također je doprinijelo stvaranju animozi­teta hrvatskih iseljenika prema državnim vlastima. Pomanjka­nje državne strategije koja bi promovirala i poticala ulaganje hrvatskih iseljenika u gospo­darstvo, također je jedan od velikih minusa hrvatskih vlasti.

FM: Što hrvatski iseljeni­ci žele i trebaju, a državna politika im ne može ili ne želi omogućiti?

– Hrvatski iseljenici moraju uzeti sebi za uzor primjer Izra­ela i njegovog odnosa prema svom iseljeništvu. U prvom redu hrvatske udruge, kao i istaknuti pojedinci u iseljeniš­tvu, moraju uspostaviti bolju suradnju, osmisliti svoj glavni cilj djelovanja i na tom tragu osmisliti strategiju djelova­nja. To znači da bi trebalo, po mom mišljenju, reorganizirati Hrvatski svjetski kongres. U tom pravcu treba, naročito u Njemačkoj, SAD, Australiji i Kanadi, ojačati mješovite gos­podarske komore i, konkretno, ostvarivati razne projekte u domovini. Treba osnivati i pri­vatne zaklade poput onih koje postoje u Kanadi, Australiji i SAD i poticati ih da materijal­no pomažu hrvatske fakul­tete, znanstvene i kulturne ustanove. U ovom trenutku, mi u hrvatskom iseljeništvu nemamo niti jednu jaku udru­gu na globalnoj razini koja ima mnogobrojno članstvo i veliki financijski kapital, da bi mogla na bilo koji način ozbiljno utje­cati na državnu vlast.

FM: Što kažete na rad hrvat­skih institucija koje se bave problemima hrvatskog iselje­ništva?

– Mislim da taj rad nije dobar i da te institucije moraju promi­jeniti svoju filozofiju djelova­nja, strategiju djelovanja i biti aktivnije. No, to je meni lako reći, međutim njihov rad ovisi o državnoj politici. Hrvatski bi iseljenici mogli više lobi­rati i utjecati na državni vrh, ukoliko bi imali Ministarstvo za useljeništvo. To bi recimo mogao postati i Državni ured za Hrvate izvan RH. Na taj način bi politički utjecaj hrvat­skih iseljenika postao izraže­niji, ministarstvo bi imalo svoj budžet na osnovi čega bi mogli vraćati Hrvate iz zemalja u kojima sada teže žive, poput Venezuele i slično.

Fenix-magazin/MD/Zvonko Bosnić

Želite li se pretplatiti na tiskano izdanje hrvatsko-njemačkog mjesečnika Fenix Magazin, možete to učiniti:

putem e-maila: revelin.media@gmail.com
telefonom: +49 (0) 69 34 878 1400
faksom: +49 (0) 69 34 878 1409

ili putem linka ONLINE PRETPLATA

Pogledajte drugo

Dok budući kancelar Nehammer kritizira “demokratski neprijateljsko” ponašanje prosvjednika u Beču, krajnji desničar Kickl zahvaljuje sudionicima

“Veliki broj kaznenih prijava jasno pokazuje demokratski neprijateljsko i nesolidarno ponašanje pojedinih učesnika, usmjereno protiv …