Do kojih granica su sve išle komunističke besmislice i ondašnja “dušebrižnička” udbaška revnost govori i ovaj slučaj dječje igre u zanosu njihovog glazbenog izričaja.
Piše: Dr. Jure Burić
Evo o čemu se zapravo radi. Jednoga dana moj najstariji sin Božidar Domagoj dolazi doma s još nekoliko svojih prijatelja (valjda ih je bilo još četvero osim njega i svi su iz istog razreda dubrovačke gimnazije). Čim su ušli moj Božidar mi veli: “tata uzet ćemo sve tvoje riječnike s polica, otići u moju sobu i molim te nemoj nas smetati, jer tražimo ime naše glazbene grupe koju smo odlučili stvoriti”’. Dobro odgovorih, treba li vam pomoć? Možda nešto bombastično iz medicine ili….? Ništa, molim te pusti ti nas već će mo se snaći.
I za jedno dobrih dva sata izlaze iz svog malog sobička s krevetom na kat, u koji su se nekako jadva zbili tražeći rješenje.
I, jeste li uspjeli, kako će se grupa zvati?, pitam a oni mi odgovoriše kako će se zvati ŽBAHA!
Susret s kolegom
Što je ŽBAHA, pitam. Ništa, ali će značiti jednoga dana nešto, odgovori mi moj sin.
Oni su zapravo uzeli rječnike i tražili neku riječ koje u rječniku nema! Ma ni nalik. To mora biti nova riječ i novo “nešto”. Nasmijao sam se toj njihovoj dosjetljivosti, a eto nova riječ i ne zvuči tako loše. Dobro rekoh, neka vam je djeco sa srećom.
Za dva dana, dolazeći ujutro na posao u Dubrovačku bolnicu, susretnem kolegu i mog dobrog prijatelja citologa Selmanija.
Dobro jutro prijatelju, kako si jutros? Ima li šta nova, priupitah ga. Dobro jutro, ima prijatelju, reče mi nekako zabrinuto i povuče me u stranu kako slučajni prolaznici ne bi mogli čuti o čemu mi to razgovaramo!
Jučer poslije podne dođe mi jedan policijski agent s kojim inače radim kad su u pitanju kakve sudsko-medicinske zavrzlame, pa me priupita: Kakva to imena djeca, među kojima je tvoj i sin od doktora Burića, daju svojoj grupi?
Kako je to bilo i pitanje meni, odgovorih mu da ne znam ništa o značenju tog imena. Na to mi on dalje kaže kako mu je agent rekao da su oni u svojoj centrali o tome već raspravljali i zaključili kako bi ŽBAHA moglo značiti „Živio Ban Hrvata“. Samo, reče, još ne znaju što im znači još ono “A” iz ŽBAHA.
“A” iz ŽBAHA
E, prika moj, rekoh mu, kako se nisi mogao sjetiti pa mu odgovoriti kako to „A“ najvjerojatnije znači Albanac jer si ti Albanac.
Nije mu bilo svejedno na tu moju dosjetku, te sam imao muka razuvjeriti ga kako ja doista nemam pojma što znači ime ŽBAHA. Ispričao sam mu kako su u mome stanu njegov i moj sin s još troje prijatelja uzrli moje rječnike i zavukli se u sobu tražeći prikladno ime svojoj glazbenoj grupi. Na kraju sam mu rekao neka kaže tom agentu koji ga je ispitivao da pita mene za ime grupe ŽBAHA, a ne da njega bespotrebno maltretira.
Nakon toga iz te njihove centrale me nikada nisu zvali, a niti pitali za ime ŽBAHA. Osobno sam poznavao tog bijednog agenta Udbe kojeg sam kasnije susretao u Gradu dok sam bio župan Dubrovačko-neretvanske županije. Na znam kako mu je bilo kad bi me vidio ili susreo, ali ja znam da mu nikada nisam spomenuo razgovor s mojim kolegom i prijateljem, a niti sam kao župan, a ni kasnije, tom agentu nanio bilo kakvu štetu.
Neka ga, neka živi sa spoznajom kakvim se sve ljigavim poslom u svojoj propaloj državi bavio. Mislio sam tada, a i danas mislim, kako je dovoljno kažnjen što te njegove države više nema i što mora živjeti u našoj, u mojoj, državi Hrvatskoj u kojoj mi Hrvati možemo (još uvijek!) slaviti i svoje hrvatske banove, a da za to nikome ne podnosimo račune.
Fenix-magazin/SIM/ Dr. Jure Burić
