Tamo negdje početko devedesetih godina prošlog stoljeća, u vrijeme dok je trajala srbo-crnogorska okupacija juga Hrvatske, morao sam po naređenju tadašnjeg predsjednika Vlade RH Nikice Valentića, a uz znanje i odobrenje predsjednika dr. Franje Tuđmana, ići na pregovore s ratnim gradonačelnikom Trebinja Božidarom Vučurevićem na Debeli Brijeg.
Za Fenix-magazin.de piše dr. Jure Burić
Vjerujte mi da mi nije bilo lako. Otišao sam dan ranije kod našeg tadašnjeg biskupa i mog prijatelja msgr. Želimira Puljića da mi dade snage i savjete kako ostati miran kod toga susreta. Kako ne uhvatit za vrat čovjeka koji je mom narodu i meni osobno, zadao toliko jada i nevolje. Mnoge je majke Vučurević u crno zavio, sela opljačkao, spalio i porušio….! Mnogi se sjećaju njegove izjave kako će izgraditi “stariji i ljepši Dubrovnik” nakon što je 1991. godine zločinačka JNA i srpsko-crnogorski četnici granatirali Grad nanijevši mu najveće razaranje u njegovoj dugogodišnjoj povijesti.
Kako ostati smiren?
Kako ostati pri pameti i ne učiniti nešto nepromišljeno? Naravno da sam od svog biskupa dobio pametan savjet i shvatio da je to jedan od trenutaka kada za dobrobit svoje Domovine moram i “ježa gutati”.
Pregovori na Debelom Brijegu su trajali satima, ali su završili uspješno. Dogovorili smo puštanje struje za Dubrovnik i cijeli slobodni dio juga Hrvatske, ali uz jedan moj uvjet. Pred svjedocima (“Bijelci Unprofora”) sam rekao Vučureviću: onoga trenutka kada vi zatvorite vodu za turbine u Platu i nestane struje u Dubrovniku, istog trenutka bit će će zatvorena voda za Herceg Novi. Gradonačelnik Herceg Novog mi odmah reče: Pa što sam ja u svemu tome kriv, kako ćemo bez vode živjeti u Herceg Novom? Vučurević mu odbrusi: „Ako nemate uslova za život – iselite!” Tada sam se obojici obratio riječima: „Vi stalno naglašavate da ste dva oka u glavi – onda se dogovorite, a ovo će biti ovako kako sam vam rekao.
Istog dana po povratku u Dubrovnik, poslijepodne sam morao na regatu u Orebić na Pelješcu. Nisam imao vremena vraćati se u Grad već sam produžio vožnju za Orebić. Za Radio Dubrovnik sam dao izjavu sa sastanka na Debelom brijegu preko mobitela. Znao sam da Trebinjci snimaju sve, onako kako i mi snimamo njih. Sutradan ujutro me na mom radnom stolu dočekao tekst izjave Vučurevića za Radio Trebinje.
Ćosićeve „Srpske laži“
Tako tijekom poduže izjave, bolje rečeno razgovora, voditeljica pita Vučurevića: „Vi gospodine gradonačelniče izgleda poznate tog njihovog župana Burića?“
-Kako ga bona ne bih poznavao kad smo zajedno išli u školu – u isti razred. Sjedio je ovako ispred mene pa kad ne bi što znao ja bi mu šaptao. Da mene nije bilo, nikad škole on završio ne bi !
A istina je sljedeća: ja nikad u Trebinju nisam proboravio niti pola dana, nisam nikada prenoćio, a niti sam ikad išao u školu u Trebinje. Išao sam osam godina u moje Ravno, četiri godine u gimnaziju u Dubrovniku, a potom dalje na fakultet u Zagreb. To je jedno. A drugo, Vučurević je od mene stariji točno deset godina. Ovo je samo kako bi povjerovali Dobrici Ćosiću i njegovoj priči o “srpskim lažima”!
Nije prošlo niti dva dana, javljaju meni iz elektrane u Platu da je ventil za turbine zatvoren i da će brzo nestati struje u Dubrovniku i okolici.
– Dobro, rekoh, onda i vi zatvorite vodu za Herceg Novi.
– Ali župane….
-Nema ali, kažem im, zatvorite vodu, a ja za to preuzimam odgovornost.
Niti sat vremena nakon toga zovu me “Bijelci Unprofora”.
-Gospodine župane, nema vode u Herceg Novom, rekoše mi.
Ja im odgovorim protupitanjem: A brine li vas što nema struje u Dubrovniku? Nadam se da ste vi jedan od one trojice s pregovora na Debelom Brijegu. Sjećate li se da sam svima rekao da će rubineti (slavine) u Herceg Novom biti indikator ima li struje u Dubrovniku. Vode će biti kada mi u Dubrovniku budemo imali struju. Ima struje – ima vode, nema struje – nema vode. Kad zasvijetli žarulja u mom uredu u Dubrovniku, isti trenutak će biti puštena voda za Herceg Novi.
Principijelnost i ustrajnost
Za pola sata opet isti glas zove i ista priča, kako s njegove tako i s moje strane. Ne popuštam, a niti podliježem pritisku ni nakon još njegova dva poziva. U četvrtom reče mi da je struju zatvorio neki “neodgovorni gospodin”.
Čuj gospodin, mislim u sebi i odgovorim mu: E pa kad taj gospodin pusti struju, bit će i vode.
– Ali gospodin je već pustio struju, kaže mi „Bijelac“”.
– Vjerujem Vam, ali u mom uredu žarulja još ne svijetli, opet mu dogovaram.
– Svijetlit će uskoro, molim Vas otvorite vodu, kaže on.
– Ne, i molim ne zovite me više jer vam se neću javljati ukoliko ne bude struje, ljubazno mu ali odlučnim glasom tako odgovorim.
Žarulja u mom uredu je nedugo potom zasvijetlila, a voda iz Trebinja za pogon turbina u Platu se nikad više nije zatvorila. Eto toliko o principijelnosti i ustrajnosti!
Vučurević u Ravnom
Prođe otad puno vremena. Ja sam u međuvremenu sve više vremena provodio u Ravnom, gdje sam nakon mirovine počeo raditi koliko mogu i tako pomagati ljudima u mjesnoj ambulanti, bez obzira bili oni Hrvati, Srbi, Bošnjaci…
Jednoga dana pozove me čovjek, znao sam da je Srbin iz RS-a, koji je kod mene dolazio kad bi mu trebala kakva medicinska pomoć. Pita me bi li mogao primiti sutra njegovog prijatelja Vučurevića na pregled.
Ne misleći uopće da bi to mogao biti ondašnji ratni gradonačelnik Trebinja Božidar Vučurević, odogovorim potvrdno i spojim ga sa medicinskom sestrom koja mu napravi termin.
Ali meni nešto “prođe kroz glavu” pa upitah medicinsku sestru Magdalenu:“ A što sestro ako to bude onaj Vučurević iz Trebinja?“
Samo se nasmijala kao i ja na takvo svoje pitanje.
Iduće jutro pijem svoju prvu jutarnju kavu kad mi zazvoni mobitel.
-Doktore, stvarno je došao Vučurević, reče sva usplahirena i iznenađena Magdalena.
Dobro, rekoh, neka pričeka dok u miru kavu popijem. I dođem ja u ambulantu, a tamo Vučurević – glavom i bradom.
-Dobar dan gospodine doktore, pozdravi me Vučurević na što ja odvratim: Dobar dan gospodine Vučureviću, kojim dobrom?
Nije me odmah prepoznao
-Eto vala, ja čuh za Vas pa dođoh. Hvale Vas brate pacijenti, pa evo i mene. Ma, mogu ja i u Beograd na VMA, ali neću. Vjerujem Vama, reče Vučurević koji ničim ne odaje da me (pre)poznaje.
Pregledam ga, obična glupost bez ikakvih upitnosti, kronične boljke koje prepadnu mnoge.
Čuo on da ja dajem savjete za ispravnu prehranu i zdrav život pa i on traži savjet. Sve mu ja kažem, kao što govorim svima koji moju pomoć zatraže.
-Vala, gospodine doktore, bi li vi to meni i napisali, bojim se da neću sve popamtiti, moli Vučurević. Ja mu napišem kako je tražio da bi on na kraju pitao: Što sam dužan gospodine doktore? Ništa moj Vučureviću, nitko ovdje ne plaća pa nećete ni Vi!
Kasnije mi bi žao kako se nisam sjetio odvesti Vučurevića do moje spaljene kuće, koja i danas stoji onako kakva je bila i one davne 1991. godine kad je zločinačka jugovojska i četnici prvu opljačkaše i zapališe, te mu reći: ovo ste mi dužni!
Ta moja očeva kuća u Ravnom je prva spaljena kuća u napadu na moje selo, a taj napad označava i početak rata u BiH. Samo što to Alija Izetbegović i Alijini nasljednici nisu to nikada željeli znati niti priznati. Za Aliju i Alijine to tada nije bio „njihov rat“.
Alija i Alijini
Nakon Vučurevićeva pitanja što sam mi je dužan kako bi platio pregled te mog odgovora kako nitko ništa kod mene ne plaća, ipak sam ga onako kao usput priupitao:
-Sjećate li se gospodine Vučureviću onog našeg sastanka na Debelom Brijegu? U tom trenutku sam vidio iznenađenje u njegovim očima koje nije trajalo uobičajeno sekundu-dvije već, procijenio sam, tek nekoliko milisekundi.
Iako nije mogao sakriti svoje iznenađenje što me nije prepoznao, odmah se pribrao i odgovorio mi:
-A moj gospodine doktore, svi smo mi bili nečiji mali poslušnici.
-Ne, gospodine Vučureviću, ja nisam bio ničiji poslušnik. Ako Vi jeste, to je onda vaš problem pa se s njim i nosite, mirno sam mu odgovorio gledajući ga ravno u oči.
Otišao je ali na kontrolu koju sam mu zakazao nije došao. Nije došao niti njegov „pajdaš“ koji je došao s njim i koji je zbog zdravstvenih razloga trebao doći na kontolu.
Obojica očito nisu znali da sam ja isti onaj Burić koji je tada bio u Dubrovniku. Ali ja sam znao tko su oni i svoju sam liječničku dužnost obavio. Opet sam “gutao ježa” kao i prije gotovo 30 godina i ostao “pri pameti”.
Kako je bilo Vučureviću sa mnom u Ravnom, samo on zna. A možda i ne zna, jer kad laž preuzme čovjeku dušu, onda je on ostao i bez duše i bez razuma.
Fenix-magazin/SIM/Jure Burić
NAPOMENA: Dr. Jure Burić je ratni povjerenik Hrvatske vlade za jug Hrvatske, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i bivši zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća.
