Što to mi ljudi klečanjem zapravo želimo izraziti? Davati nekoj ideju, potporu ili moliti?
Piše: Dr. Jure Burić
Pa klečanjem čovjek obično nekoga ili nešto moli. Spusti koljena, sklopi ruke, uzdigne pogled prema nebu ako moli Gospodina ili spusti glavu ako je pred moćnikom svijeta.
Kajati se ili tražiti milost bi trebala biti svrha klečanja. Potpora se klečanjem ne daje. Ona se izražava govorom, šutnjom ili djelom. Ja bih svoj glas protiv nečega (rasizma na primjer) mogao izraziti na neki drugi način, a ne klečanjem.
Klečanje je u našem hrvatskom odgoju i kulturi “rezervirano” za Gospodina. Pred Njim se samo kleči! Od Njega se samo oprost moli ili nešto dobro traži. Mogli bi recimo moliti Gospodina da oprosti Englezima za strahote Bleiburga i njihovog neljudskog čina: predaje Hrvata partizanskim krvnicima zločinca J.B. Tita.
Nadalje, Gospodina bi mogli moliti da Englezima i ostalim kolonistima po Europi i svijetu oprosti za sve nevolje koje su učinili crnom i žutom čovjeku, od onih porobljavanja njihovih naroda, osvajanja njihovih teritorija, pljačke njihovih dobara, silovanja njihovih žena…..! To bi mi klečeći mogli moliti.
Klečanje se vrlo lako dade pretvoriti u nešto posve drugo. Kao što je, primjerice, učinjeno sa zvjezdicama sa Gospine krune. One su prenesene u simbol Europe, a onda se pod tim simbolom donosi sve ono što je u suprotnosti i sa Blaženom Djevicom Marijom i zdravim razumom (Istambulska konvencija na primjer).
Iz tih razloga Hrvati na Europskom nogometnom prvenstvu neće klečati ni za čiji račun. Neće niti poradi činjenice kako Hrvat nikada nije nanio nikakvo zlo ili bol čovjeku crne boje kože, pa ga nema razloga niti za išta moliti. Hrvati će uvijek suosjećati i sa ljudima crne, žute ili bijele boje kože, ali će klečati jedino i samo pred Gospodinom!
Fenix-magazin/SIM/Dr. Jure Burić
