Pred skoru 30. godišnjicu početka napada srpsko-crnogorskih agresora na Dubrovnik razgovarali smo sa dr. Jurom Burićem, tadašnjim ratnim povjerenikom hrvatske Vlade za jug Hrvatske koji je bio i prvi župan Dubrovačko-neretvanski te zastupnik u Županijskom domu Hrvatskog državnog sabor do njegovoga ukinuća. Poznati dubrovački liječnik svoje umirovljeničke dane uglavnom provodi u svome Ravnom i u Dubrovniku, pomaže ljudima svojim liječničkim savjetima te se redovito kolumnama javlja za hrvatski portal Fenix-magazin.de
RAZGOVARALA: Ina Vukić
Početkom listopada ove godine navršiti će se 30 godina od početka opsade Dubrovnika i okolice, te bombardiranja njegovih zidina i vitalnih struktura; pogibije civila i vojnika. Bili ste ratni povjerenik RH kada jugo-četnička agresija nije birala što i koga će pogoditi svojim ubilačkim oružjem i namjerama. Koliko su vam ostali u slikovitom sjećanju ti dani napada na Dubrovnik i možete li nam reći što vam je najviše tada prolazilo kroz misli?
-Na Općinskom vijeću grada Dubrovnika, zapravo ondašnje općine Dubrovnik iz ljeta 1991. donesena je odluka o prihvatu prognanika iz Vukovara. Ponuđen je našim Vukovarcima smještaj i ljetovanje u svim našim hotelima. Činila su to doduše i ostala mjesta uz more nudeći besplatan boravak određenom broju prognanika na određeno vrijeme. Na moj prijedlog, koji je jednoglasno prihvaćen (ja sam tada vodio u Vijeću “socijalu”), mi smo svim prognanicima iz Vukovara ponudili smještaj za neograničen broj ljudi i neograničeno dugo ne znajući da će mo uskoro i sami i postati prognanici, a naši Vokovarci ponovno granatirani. Svi resursi od Crvenog križa, Caritasa, hotela, udruga… stavili su se na raspolaganje i nakon javne objave pripremili za prihvat očekivanih brojnih prognanika. Vrlo brzo se u Dubrovniku našlo nekoliko tisuća nesretnih ljudi kojima smo nesebično u njihovoj muci htjeli pomoći i olakšati im tužnu činjenicu da su njihovi muževi, očevi, braća, rođaci… ostali u svome gradu braneći ga i ginući. Kako su to bila potresna svjedočenja žena i djece koja su se izvukla iz pakla rata i eto kod nas našli utočište. Organizirali smo im škole plivanja, kojekakve priredbe, sportska natjecanja ne bi li im barem malo ublažili tugu za svojim očevima i njihovim gradom. Pratili smo redovito zbivanja u Vukovaru i polako se pripremali za obranu i našega grada bude li trebalo. Jedan dio ljudi temeljio je strategiju obrane na činjenici kako naš Grad (Dubrovčani za Dubrovnik uvijek Grad pišu velikim slovom) neće biti napadnut (ta tko će pametan napasti svjetski biser i UNESKOM zaštićeni grad!), a jedan dio među koje sam i ja spadao na jednoj drugoj činjenici da naši susjedi i nisu baš toliko pametni i da će napada biti.
U Gradu se osjećao strah i nemir. Na jednom povećem zboru (dupke puno kino- dvorana u samoj staroj gradskoj jezgri) zbio se i zanimljiv dogođaj. Redali su se govornici i svaki na svoj način “analizirali situaciju” i pribojavali se sudbine Vukovara. U jednom trenutku takvog straha i neizvjesnosti za govornicu izađe i moj zemljak iz Velje Međe kod Ravnog Andrija Oberan. Što li će sad on govoriti baš me zanima, pomislim u sebi. I Andrija počme: “Ljudi moji, ja sam u ovaj Grad došao u isparanim hlačama prije dvadeset godina trbuhom za kruhom. Nisam imao baš neke škole i prijavim se za radnika na građevini. Prvo jutro ja vidim kako se ljudi oko mene nešto dogovaraju i novce prikupljaju, pa i ja priupitah o čemu se radi i mogu li i ja sudjelovati? Možeš Vlaše’- rekoše mi. ‘Skupljamo novce za marendu’! A što je marenda? ‘E to ti je Vlašino nešto kao tvoj doručak’. Dobro, evo i ja svoje novce. A što će biti za tu marendu? ‘Bijeli bubrezi’ odgovoriše mi. Nakon nekog vremena dolazi jedan auto i iz prtljažnika iznesoše nekakav veliki lonac i ja se pribliźih da vidim što su to bijeli bubrezi! Podignem poklopac i vidim – pa ljudi moji ovo su – muda. Pa sad tko ima muda neka se rata ne boji, a u koga su bijeli bubrezi, ja mu pomoći ne mogu! Bio je to najkraći i najbolji govor koji sam u tim vremenima čuo!
Koja je po Vašem viđenju bila Vaša uloga u borbi za slobodu, za neovisnost Hrvatske?
-Osjetilo se kako ni nas rat zaobići neće. Mene je Vlada RH postavila za “ratnog povjerenika za južnu Hrvatsku”, jednog od šest u državi. I 1.listopada te 1991. godine u ranim jutarnjim satima padoše prve granata na Dubrovnik. Istog toga datuma počeo je i rat u BiH i to baš ritualnim spaljivanjem moje rodne kuće u Ravnom (Hercegovina) koju su naravno prije toga Srbi i Crnogorci temeljito opljačkali. Kakva je bila tada takva je i danas, neobnovljena i bez krova. Doduše nju su neki “novinari” davno obnovili i luksuzno opremili – toliko o našem objektivnom “novinarstvu”. Dakle to je datum početka rata u BiH, a ne onaj par mjeseci kasnije kako Alija Izetbegović reče, kada je počelo granatiranje Sarajeva. Zanimljivo je kako je u Dubrovniku prvi stradalnik od srpsko-crnogorskih granata bio jedan čestiti i dobri čovjek, pjesnik Milan Milišić, Srbin po nacionalnosti koji je rođen u Dubrovniku. Ubijen je u svom domu na Pločama, istočnom predgrađu Grada. Naravno, bio je civil.
Jesu li ljudi oko vas i općenito Hrvati, i vi, bili potpuno posvećeni cilju neovisnosti?
-U cijelom tome teškom vremenu beznađa, nade je ipak bilo. Vjerovali smo našem predsjedniku dr. Franji Tuđmanu i našim hrabrim braniteljima. Znali smo da ćemo našu Domovinu obraniti i urediti onako kako to hrvatskom čovjeku i dolikuje. U jednom izvješću za HTV poručio sam varavom i nedoslijednom svijetu: “trošite milijarde dolara hvatajući sklerotične starce, zločince iz Drugog svjetskog rata, a sada na ovaj zločin pred vašim očima nad Hrvatima ostajete i gluhi, slijepi i nijemi. Ali znajte da vam ovi izmučeni starci i gladna djeca iz Dubrovnika neće dati mira, a javnost vas osuđivati da ste vi ovaj rat mogli spriječiti – a niste.”I poruka agresorima, Srbima i Crnogorcima: “Kada pomislite da ste ubili i zadnjega čovjeka iz ruševina će se podignuti ruka hrvatskog branitelja i pomrsiti će vam račune”!
Kako biste vi opisali hrvatski duh 1990-tih?
-Hrvatski duh u tim teškim vremenima bio je postojan, čvrst, nesalomljiv. Svoju snagu crpio je u činjenici da smo svakoga dana sve jači i mimo volje svijeta naoružaniji. Thomsonove “Čavoglave” pjevalo je i staro i mlado napajajući se snagom i nadom u naše zajedničko bolje sutra. Pružili smo ruku pomirnicu našim dotadašnjim proganiteljima slijedeći savjet predsjednika Tuđmana kako moramo svi biti jedno, jer je to jedini recept za uspjeh. Prelomio sam u sebi i pružio ruku čovjeku čija je ruka tukla moga pokojnog prijatelja Brunu Bušića, jer je on sada bio istinski hrvatski branitelj koji se stidio svoga nerazumnog čina. I sve je nekako “štimalo” dok se bivši komunisti nisu osilili vidjevši da im se ništa loše neće dogoditi. Onda su na tu pruženu ruku pljunuli, a pljuju i danas.
Kako biste opisali hrvatski duh danas?
Ovu pjesmu napisao sam u vrijeme najjače srpsko-četničke i crnogorske najezde na Hrvatsku, kada je “Crvena kasarna” prijetila Osijeku, a general Branimir Glavaš budio nadu, kad su ubijali Vukovar i herojske branitelje s generalom Blagom Zadrom na čelu, razarali Dubrovnik … dok je general Mirko Norac branio Gospić, kad je petokraka prljala naš plavi Jadran … jesen 1991. Ista poruka vrijedi i onda i danas, i nama i njima. Pjesma nosi naslov: Svi smo spremni za Hrvatsku !
Kad u zoru prva zraka,
Pomiluje plavo more
I obasja tvoje rijeke
Zlatna polja tvoje gore
Kad probudi Ličkog vuka
Herceg Bosnu ljutu zmiju
I gusara sa Neretve
Neka uđu ako smiju.
Vučedolsku golubicu
Dvorac Zrinjskih, Senjsku kulu
Sinjski alkar zove Tvrđu
Ako smiju neka uđu
S Velebita vila kliče
Pozdravljam te Dubrovniče
Lijepu Istru i Primorje
Slavoniju i Zagorje
Posavinu,Dalmaciju
Probudi ih zraka sviju
Zapjevaše pjesmu rajsku
Svi smo spremni za Hrvatsku.
Bili ste prvi župan Dubrovačko-neretvanski i zastupnik u Hrvatskome saboru te ste koliko se sjećam među ostalim bitnim stvarima svojevremeno tražili da se prekine suradnja s Haškim sudom, barem privremeno. Vaš zahtjev nije bio proveden u djelo, možete li nam nešto reći o tome?
-Obnašao sam dužnost prvog župana Dubrovačko-neretvanske županije – časno i odgovorno nastojeći sve ljude uvažavati, a onima iz međunarodne zajednice koji su me vrlo često posjećivali i inzistirali na pomirenju s agresorom jasno davao do znanja kakvo je uopće pomirenje moguće. Rekao bih im: Hrvati će kada dođe vrijeme oprostiti, ali znajte da nikada neće oprostiti sebi ako dopuste da im se nešto slično u budućnosti dogodi. Jedne zgode sam ih priupitao jesu li čuli za “školu demokracije” u Dubrovniku osnovane na samom početku rata. Naravno da nisu i ostali su začuđeni. Tada sam im ispričao: onoga dana kada je pala prva granata na Dubrovnik mi smo tu školu osnovali i u njoj smo bili profesori, a ne đaci, jer su u istom skloništu s nama bili i Srbi, vjerojatno rođaci onih koji nam te granate upućuju, a da njima pri tome nije pala niti dlaka s glave, dok je njihova imovina ostajala netaknuta. Nađite mi samo jedan primjer takvog ratovanja na čitavome svijetu? A kada su mi rekli da ih brine kako će se osjećati Srbi iz Trebinja jednoga dana na Stradunu vrlo žustro sam im odgovorio: jamčim vam puno bolje i ugodnije nego Nijemci u Parizu deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata!Tu bi komunikacija obično prestajala, a ja bih prvom zgodom o tome izvjestio moga predsjednika Tuđmana, da zna za svaki slučaj. Ne bi se Predsjednik na mene ljutio, naprotiv, bilo mu je drago što netko može nešto reći, a on iz razumljivih razloga ne može.
Bili ste važan član HDZ-a od njezinog začeća pa do 2018. kada ste istupili iz članstva. Hrvatski su medije između ostalog tada objavile i jednu od vaših poruka HDZ-u koja je glasila “Postali ste ‘duhovni černobil’ u hrvatskom narodu.“ U toj nam se poruci čini da ste Vi očito u 2018. doživljavali HDZ kao stranku sasvim udaljenu od njezinih ciljeva pri utemeljenju glede hrvatskog naroda i njegove nacionalne države. Molim Vas recite nam nešto o vašoj odluci izlaska iz stranke u čije ste tkivo i vi bili utkani desetljećima.
-U tim vremenima nisam mogao niti sanjati kako će se ćirilica vratiti u Vukovar, kako ćemo ratificirati Istanbulsku konvenciju radi koje sam 2018. istupio iz stranke HDZ. Nisam ni mogao vjerovati kako smo šutke naše generale slati u Haag vjerujući kako će taj sud biti pravedan! A u stvari Haag je bio za Haag! Mojim odlaskom u HDS (Hrvatski državni sabor, tako se je on tada službeno zvao) samo sam se nastavio boriti za nacionalne interese svog naroda. U međuvremenu se onaj “Državni” izgubio? Zašto? Uvidjevši svu nakaradnost suda u Hagu tražio sam prekid suradnje s takvim sudom. Tražio sam i zabranu uvođenja ćirilice u dva grada u Hrvatskoj, u Knin i Vukovar zbog svega zla koji se hrvatskom čovjeku u tim gradovima dogodio. Bezuspješno naravno.
Ovako je glasilo moje pismo HDZ-u 4. travnja 2018. kada sam istupio iz članstva: Volio bih da ne budem u pravu, ali već vidim da će Istambulska konvencija biti ratificirana u Hrvatskom Državnom Saboru, pa da tu lakrdiju, a zapravo tragediju, ne čekam pa iskreno tužan što ste me na ovaj čin natjerali odlučio sam:
Ja, Jure Burić liječnik i političar u mirovini i moja supruga Ljiljana Burić ponosna hrvatska majka petoro naše djece s adresom u Dubrovniku ne želimo više biti članovi stranke HDZ. Ne želimo biti vaši sustolnici, jer više niste sljedbenici njezinog osnivača Dr. Franje Tuđmana. U politiku sam došao s mjesta šefa odjela za Otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju bolnice u Dubrovniku. Još dok je pokojni Predsjednik bio živ obnašao sam mnoge časne dužnosti u Hrvatskoj državi. Najprije kao ratni povjerenik (jedan od šest u Hrvatskoj) za Južnu Dalmaciju, pa načelnik ratnog saniteta za isto područje, prvi župan Dubrovačko-neretvanski i na koncu zastupnik u Hrvatskom Državnom Saboru – da tako se Sabor nekad zvao. Izlazimo iz stranke jer nas je sram – zbog vaše bahatosti, vašeg licemjerstva, vašeg omalovažavanja, vaše nedosljednosti, vašeg sluganstva, vašeg kukavičluka, vaše pohlepe za položajima i vašeg odricanja od Božjih zakona. Postali ste “duhovni Černobil” u hrvatskom narodu. SRAM NAS JE JER STE IZGUBILI SRAM!!! Uporno, mimo svakog razuma i pored što su se Sv. Otac – Papa Franjo, Kaptol, Hrvatski biskupi, Hrvatski narod zajedno sa svojim sinovima uvaženim hrvatskim intelektualcima, članovima HAZU-a …jasno odredili protiv ratifikacije Istanbulske konvencije..i dalje tvrdite da je to “duboko kršćanski čin” i da ste na istoj strani kao i Crkva.
A, ratificiranje Istambulske konvencije s rodnom ideologijom je SOTONSKI posao i NE kršćanski čin koji vrijeđa svakog Isusovog sljedbenika i čestitog Hrvata. Uporni ste u tvrdnji da svojom “interpretacijom” dajete sigurnost Istanbulskoj konvenciji od ne provođenja rodne ideologije, a sami znate da je to jedan obični pamflet, pravno bezvrijedni papir kojim samo narodu mažete oči (uostalom zašto se ograđivati od nečega čega nema?) E, naše oči mazati nećete i zato ovim činom prestajemo biti članovi stranke koja nema veze s njezinim utemeljiteljem pok predsjednikom dr. FranjomTuđmanom. Bog vam pamet prosvijetlio. Jednoga dana, kada s Božijom pomoći dođe čestiti Tuđmanov sljedbenik, budemo li živi, neka računa na nas. U potpisu Dr.Jure Burić.
Mislite li da se sastav Hrvatskog sabora izmijenio od kada ste ga Vi napustili i ako da, kako i u čemu?
-Smrću predsjednika dr. Tuđmana sve se je naglavačke okrenulo. Narod je izabrao ljude koji će voditi državu i državnu politiku iz redova bivših komunista koji nikada ljubavi za hrvatsku državu nisu imali. Nemaju je niti danas! Jer da je imaju ne bi donosili ovakve zakone i nikada ne bi ratificirali Istanbulsku konvenciju iz koje je, usput budi rečeno, i sam Istanbul nedavno istupio. Zašto moj narod prihvaća nenormalno za normalno – niti mi je jasno, niti će mi ikada biti jasno.
Smatrate li da su hrvatski političari u funkcijama zakonodavne i ine vlasti bili i ostali neodgovorni prema Hrvatskoj i vrijednostima Domovinskog rata nakon što je 1998. ratno stanje u potpunosti završilo mirnom reintegracijom istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema? Ako da, zašto?
-Jesmo li umjesto diktature Beograda prihvatili diktaturu Brussela. Jesmo li izgubili naš nacionalni ponos i zdrav razum?! Zašto se ne ugledamo na Mađarskog predsjednika Orbana i Poljake? Zašto odbacujemo našu vjeru i našu naciju? Zašto smo opet “dobre sluge loših gospodara”?Nešto smo u ovim “olovnim vremenima” pogriješili. Znam i u čemu! Morali smo pod svaku cijenu nakon završetka rata (ako već prije nismo mogli ili smjeli!) učiniti LUSTRACIJU. Da, lustraciju, pa se ne bi moglo dogoditi da nam politiku vode ljudi iz onog komunističkog sustava. Svaka, pa i najmanja suradnja s UDBOM morala je onemogućiti takvim “umovima” sudjelovanje u vlasti Hrvatske države! Nismo to učinili i plaćamo ceh i to sve do trenutka dok se lustracija ne dogodi!Drugo zlo podjednako vaźno je lopovluk. Lopovluk koji se uvukao u sve pore našega života. I one političke i one gospodarske. Nemaju ljudi više ljudskog srama i Božjeg straha. Bitan je samo novac, a kako do njega doći – koga briga. Lisice na rukama naših političkih prvaka i uvaženih sugrađana postaju nešto normalno/ i nikoga više ne iznenađuje. Jesu li ti ljudi ikada u crkvu zalazili i propovijedi slušali. Zamjeram i ljudima iz Crkve. Nisu dosljedni, prestali su biti Stepinčevi sljedbenici, a kako i ne bi bili kad im poglavar traži mišljenje episkopa Irineja o Stepinčevoj svetosti. Nedaj Bože da je ovaj poglavar bio umjesto Svetog Ivana Pavla Drugog, jer bi on vrlo vjetojatno pitao Episkopa smije i može li priznati Hrvatsku. Nema autoriteta u Crkvi, nema autoriteta u Državi, narod je raspamećen, a ja se svejedno uzdam u Božju providnost i Njegovu intervenciju, pa slijedom toga ne gubim nadu i vjerujem u izvjesniju budučnost mog Hrvatskog naroda!
Po pitanju Hrvata, o čemu danas sanjate?
-Ja snova više nemam. Ja sam svoje snove dosanjao. Dočekao sam hvala Bogu zdrav i pri pameti moju voljenu Hrvatsku. Može je voditi Stipe ili Ivo… ma bilo tko, ali moraju znati i suočiti se s činjenicom da je to moja, a ne njihova Hrvatska, stvorena u krvi i neviđenoj ljubavi njezinih najboljih sinova! Takvu je želim u svojim mislima zadržati i s takvom željom jednoga dana pred Gospodina stati!
Fenix-magazin/SIM/ Razgovarala Ina Vukić
