Kada govorim o desnici u Republici Hrvatskoj onda u prvom redu mislim na one stranke koje su nacionalno osviještene i kojima su nacionalni interesi ispred interesa svjetskih moćnika i njihovih ekspozitura, piše doc. dr. sc. Ivan Poljaković za Maxportal.hr
Ovo je važno odmah na početku razjasniti zato što pojmovi desnica i ljevica više ne znače ono što su nekada značili.
Npr. HDZ se predstavlja kao desni centar, a u zbilji nema ništa s desnicom osim možda u predizbornim obećanjima koje nikada ne održi. S druge strane stranke o kojima ovdje govorim možemo nazvati desnima samo uvjetno zato jer u svojim programima sadrže i brigu o malim poduzetnicima i socijalno ugroženom dijelu pučanstva što je tradicionalno (ne i danas) bila briga ljevice.
Pojmovi suverenisti i globalisti su također prilično neprecizni jer većina stranaka koje se proglašavaju suverenistima sa suverenizmom nemaju gotovo ništa, osim što taj pojam koriste kao promidžbenu parolu. No, u ovom tekstu ne želim raspravljati o političko pojmovnim odrednicama, već samo naglasiti da se pojmom „desnicaˮ koristim uvjetno.
Dakle, prije svakih izbora uvijek se iznova postavlja pitanje o ujedinjenju desnice, a pri tome dolazi do velikih frustracija, pa čak i terora, kako je to okarakterizirala Bruna Esih, predsjednica NHR-a, na nedavnom skupu u Zadru. Frustracija oko nesposobnosti pri postizanju dogovora na desnici došla je i glave velikom domoljubu i patniku Zvonku Bušiću.
Naime, iako nikada nećemo znati posve točno zbog čega je Zvonko Bušić digao ruku na sebe 1. rujna 2013. godine, ostaje slutnja da je to učinio upravo zbog toga što se desnica nije mogla ujediniti. Možda bi sve bilo drugačije da je izdržao još samo par mjeseci, jer je već 5. veljače 2014. godine osnovan Savez za Hrvatsku (dalje Savez) koji je ujedinio osam stranaka: ABH, A-HSS, HDSSB, HRAST, HRVATSKA ZORA, HSP, OBITELJSKA STRANKA, i ZAVJET ZA HRVATSKU.
Na prošlim izborima za EU parlament Savez je osvojio 6.88% glasova i dobio bi jednog zastupnika da iza tri sata ujutro nisu navodno pristigli par stotina listića s nekog broda.
Zbog visokog izbornog rezultata Saveza, a koji je upućivao na ozbiljnu konkurenciju za nadolazeće parlamentarne izbore, upalio se crveni alarm u HDZ-u te Tomislav Karamarko poduzima sve potrebne mjere za rušenje Saveza. Međutim, odgovorno tvrdim da smo u konačnici mi sami krivi, a ne Karamarko.
U to vrijeme bio sam glavni koordinator za izradu programa Saveza, te sam u tom svojstvu bio prisutan na mnogim ključnim sastancima, kako HRAST-a (kao član predsjedništva), tako i Saveza (kao glavni koordinator programa).
Do osnivanja Saveza nije došlo lako, no većina protagonista tog vremena osjećalo je veliku odgovornost prema narodu i odlučilo se za ujedinjenje. Međutim, nisu svi bili za tu ideju, a neki su ušli u taj projekt samo zato da ga u određenom trenutku razmontiraju. Ne, nisu to bili udbaši, već naši dobri katolici, domoljubi i suverenisti.
Ladislav Ilčić, predsjednik HRAST-a, od početka je bio protiv Saveza, ali s obzirom na to da je sa svojim stajalištima bio u manjini u svim tijelima stranke, na kraju su donijete odluke protiv njegove volje, i HRAST je postao važna sastavnica Saveza. Iako je njegov politički projekt „po svaku cijenu koalicija s HDZ-omˮ propao, on ipak nije htio dati ostavku na mjesto predsjednika, već je nastavio s radom u Savezu kao trojanski konj.
U tim pregovorima oko okupljanja desnice održali smo sastanak i sa Ružom Tomašić, predsjednicom HSP AS, i Brankom Hrgom, predsjednikom HSS-a, jer su samo još oni falili da desnica bude kompletna. Na moju zaprepaštenost, njih oboje su odbili ulazak u Savez s jednim infantilnim obrazloženjem: „Mi smo od HDZ-a dobili dovoljan broj mandataˮ.
To sve govori o političkim veličinama, suverenizmu i domoljublju ova dva političara. Sva njihova razmišljanja o stanju nacije, o političkoj odgovornosti naspram svog naroda, o političkom trenutku, sveo se na broj mandata koji je njima HDZ obećao.
Drugim riječima, sve što je njih u tom trenutku zanimalo bile su sigurne fotelje i vlastita udobnost, a domoljublje je bila samo fasada iza koje su se krili potkapacitirani, samodopadni prodavači magle. Ruži Tomašić je uspjelo unovčiti svoje „domoljubljeˮ dok je Branko Hrg platio cijenu tako što je na kraju morao izići iz svoje vlastite stranke.
Nakon izbora za u EU parlament Ladislav Ilčić predvodi rušenje Saveza tako što svojevoljno, bez znanja Predsjedništva, otkazuje već ranije zakazan sabor stranke te ubrzo nakon toga saziva, opet bez dozvole Predsjedništva, Veliko vijeće HRAST-a (tijelo koje je donosilo najvažnije odluke između dva saziva sabora stranke).
Na tom skupu predsjednik stranke, Ladislav Ilčić, izlazi s jedinom točkom dnevnog reda: koalicija s HDZ-om.
Ta mu točka ne prolazi, jer je opet u manjini. Nikada nije bio usvojen taj dnevni red. Veliko vijeće se razilazi, a on odmah sutradan izbacuje iz stranke petoro ljudi iz Predsjedništva i tako preko noći dobiva većinu za svoje političke marifetluke. Za sve te njegove malverzacije imao je punu podršku Hrvoja Zekanovića, koji je kao nagradu dobio relativno visoko mjesto na listi HDZ-a i tako ušao u Sabor.
Međutim, Karamarkovo obećanje Ladislavu Ilčiću da će biti jedan od ministara u njegovoj vladi nije se realiziralo, pa se onda čekao pogodan trenutak za razlaz s HDZ-om, što je i učinjeno nakon izglasavanja Istanbulske konvencije (prema statutu stranke HRAST u prvom redu nije ni smio ulaziti u predizbornu koaliciju s HDZ-om zbog toga što HDZ podupire pobačaj).
Najlakše je za neuspjeh desnice kriviti udbaše. No istina je da smo mi sami krvi što nismo sposobni ujediniti se. Sami smo krivi što smo rascjepkani na sto strana. Samo smo krivi što imamo sto strančica na desnici, i što se nitko od tih liderčića ne želi odreći „mesijanstvaˮ.
Programi svih tih strančica i pokreta su gotovo pa identični, a znam i iz svog iskustva kao glavni koordinator za izradu programa Saveza kako su predstavnici svih osam stranaka disali kao jedno. Razradili smo cjeloviti program, od gospodarstva, preko zdravstva, školstva, do šumarstva i socijalne skrbi, da ne nabrajam sve, i u svakom, ama baš svakom segmentu imali smo svi gotovo identične stavove. Tako se rodila ideja da se Savez, nakon parlamentarnih izbora fuzionira u jednu stranku, s time da novi predsjednik ne može biti niti jedan od postojećih.
Nažalost, do parlamentarnih izbora Savez je već bio rasturen, a umjesto njega na scenu je stupio MOST, stranka nezavisnih lista, ili drugim riječima „mačak u vrećiˮ, bez ikakvog programa osim par floskula o reformama i poštenju. O političkom diletantizmu MOST-a neću pisati, a neću ga ni svrstavati u desne opcije, jer kako što rekoh to je stranka s kojom nikad ne znate na čemu ste (sjetite se samo kako su neki njihovi članovi glasovali za Istanbulsku).
Za razliku od MOST-a Savez je imao čvrsti stav oko svega. Unaprijed se znalo da se u postizborne pregovore može ići samo s HDZ-om, sa SDP-om se uopće ne bi ni razgovaralo. No, formiranje vlade s HDZ-om je bilo uvjetovano s nekoliko važnih stavki kao što su: žurno provođenje lustracije, jasna poruka da RH neće dopustiti ulazak Srbiji u EU dok ne prizna agresiju na RH i plati ratnu odštetu, i sl. Ukoliko HDZ ne bi prihvatio postavljene uvjete Savez bi se povukao iz pregovora u oporbu, te bi tako HDZ morao sklopiti koaliciju s SDP-om.
Ove stvari su bile poznate Karamarku (jer je imao svojeg potrčka u Savezu) pa se postavlja pitanje zašto je rušio Savez ako je imao iskrene namjere oko lustracije, a u Savezu bi imao pouzdanog partnera. Moja osobna procjena je sljedeća. HDZ-u nije odgovarao ovako jedan odlučan i nepokolebljiv politički pokret, sa svojim jasnim programom i političkim stavovima. Njima je više odgovarala jedna grupacija političara bez glave i repa, kao što je MOST, jer su mislili da će se s njima lakše nagoditi oko svega.
Sjetite se samo koliko je MOST u to vrijeme bio protežiran u medijima. Nije bilo dana da o MOST-u nije bila neka vijest u udarnim terminima na javnoj televiziji. Nije to bilo slučajno. Ipak, s ove distance mogu reći da je to bila najveća Karamarkova pogreška, jer da je ostavio Savez na miru, on bi najvjerojatnije postao premijer, i obnašao tu funkciju još i danas.
Da se vratim na trenutno stanje. Na desnici od politički stranaka imamo NHR (Bruna Esih), HRAST (Ladislav Ilčić), HKS (Marijan Pavliček), HSP (Karlo Starčević) i još desetak ili više sličnih strančica i pokreta. NHR je sklopio predizbornu koaliciju s HSP-om.
HRAST i HKS su ušli u predizbornu koaliciju koju su nazvali „Hrvatski suverenistiˮ, a njima su se još priključile i udruge Istina o Istanbulskoj i Hrvatski bedem (udruge ne mogu na izbore pa se valjda radi o nekom marketinškom triku velikog vizionara Ladislava Ilčića).
Dakle, ako malo zagrebemo ispod površine vidjet ćemo da s jedne strane imamo Brunu Esih i Zlatka Hasanbegovića, koji su u politiku ušli preko HDZ-ove liste na prošlim parlamentarnim izborima, i Karla Starčevića koji nikada nije bio pod okriljem HDZ-a, barem ne do sada, i s druge strane Ladislava Ilčića i Ružu Tomašić koji su s HDZ-om već dosta trgovali.
Onaj tko u ovakvoj situaciji očekuje ujedinjenje desnice za predstojeće izbore nije realan, jer nema uvida pozadinske „igre prijestoljaˮ. Volio bih da postoji mogućnost za novo ujedinjenje desnice, ali trenutno je to nemoguće. Jednom kada netko prokocka povjerenje teško ga može vratiti. Možda se jednog dana opet poslože kockice i sazrije vrijeme za novi savez, jednog dana kada se na desnici pojave ljudi koji će manje misliti na vlastitu promociju, a više na opće dobro. Rješenje se može naći, ali za to su potrebni pravi ljudi.
No, da se ne kaže kako samo kritiziram, ponudit ću i jedno konkretno rješenje. Predlažem dakle, da se sve desne opcije udruže (fuzioniraju) s onom strankom koja na ovim izborima za EU parlament dobije najviše glasova.
Evo to je odlična prilika za pošteno natjecanje, s obzirom na to da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. To je također dobra prilika da svi ti lideri demantiraju priču o njihovim taštinama.
Da se ne bi provukla i neka stranka kojoj tamo nije mjesto, treba koristiti „lakmus papirˮ kao test za otkrivanje prave desnice, a to je zaštita života od začeća do prirodne smrti.
Tu spadaju sve stranke spomenute u ovom tekstu (naravno i neke koje nisu spomenute) osim HDZ-a i MOST-a (stav po tom pitanju Bože Petrova je identičan onom Andreja Plenkovića ili Kolinde Grabar Kitarović). Kada bi došlo do ovakvog fuzioniranja, na predstojećim parlamentarnim izborima bi desnica osvojila dvadesetak mandata.
Neka utrka počne.
Fenix-magazin/Doc. dr. sc. Ivan Poljaković/Maxportal.hr
