Poznatom njemačkom kancelaru Ottu von Bismarcku pripisuju se sljedeće riječi: Laž može izazvati rat, a istina zaustaviti ratni pohod. Koliko je ovaj političar imao pravo, pokazuje se najbolje danas u Ukrajini. Prvo je proširena laž ruskih političkih elita kako su Ukrajinci nacisti, a onda je uslijedila agresija koja razara zemlju i uništava nedužne ljudske živote.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Koliko laž može biti destruktivna, razarajuća, osjetili su također Hrvati u Hrvatskoj i BiH. Srpska intelektualna elita, moralna bijeda, koja je i danas vrlo aktivna, je prvo optužila Hrvate za ustaštvo i nacizam, a onda krenula u razaranje Vukovara, Posavine i mnogih drugih mjesta, pri čemu su stradale tisuće nedužnih ljudi, među njima žene i djeca. Laž je često izvor zla, jer manipulira običnim ljudima i pravi od njih ubojice koji vjeruju da čine dobro za svoj vlastiti narod.
Poznata židovska filozofkinja Hannah Arendt je prateći sudski proces nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu napisala u izvještaju kako u Eichmannu nije vidjela nikakvoga monstruma, nego običnoga čovjeka koji je postao žrtvom opasne nacističke ideologije. Iako su je mnogi tadašnji svjetski intelektualci, pogotovo židovski, kritizirali, rat u Hrvatskoj i BiH, kao i ovaj danas u Ukrajini, joj daje za pravo.
Zašto čovjek čini zlo, kad bi mogao širiti oko sebe dobro?
Naime, dojučerašnji susjedi i prijatelji, normalni ljudi, pod utjecajem laži i manipulacije srpskih intelektualnih izopačenih elita, pretvorili su se u ubojice u Vukovaru, u Orašju, Srebrenici, širom Hrvatske i BiH. Da nije bilo laži o milijun srpskih žrtava u Jasenovcu, da nije bilo laži o Hrvatima kao nepopravljivim ustašama, vjerojatno bi manje Srba bilo spremno sudjelovati u agresiji i zločinima.
Temeljno pitanje ljudske misli od kad postoji čovjek kao razumno stvorenje glasi: Zašto čovjek čini zlo, kad bi mogao širiti oko sebe dobro? Kako je moguće da je Bog stvorio čovjeka kao dobro biće, a da on sustavno čini zlo? Mitska priča o prvim ljudima u Bibliji pokušava dati odgovor na to pitanje.
Većina svjetskih umova, pa i onih među znanstvenicima ateistima, vidi u priči o izgonu prvih ljudi iz raja jednu snažnu poruku čovječanstvu, ali i svakom pojedincu. Adam i Eva imaju sve, tako priča. Nedostaje im samo moć koju ima Bog. I upravo zbog toga jedu sa zabranjenoga stabla mudrosti da se izjednače s Bogom.
Borba protiv destruktivnoga i pohlepnoga u nama
I doista, uvijek kad čovjek želi biti kao Bog, biti gospodar drugome čovjeku, na putu je da učini zlo. Čitava naša ljudska povijest je puna ratova i nesporazuma među ljudima koji su nastali kao posljedica želje jednih da vladaju nad drugima. To se ne odnosi samo na narode, nego i na odnose u obitelji, među prijateljima, u društvu, na odnose unutar hrvatskoga naroda u Hrvatskoj i BiH.
Time što su Hrvati dobili državu i slobodu, nisu postali anđeli. Naprotiv, tek tada je uslijedila borba protiv onoga destruktivnoga i pohlepnoga u nama, borba za dobro svih, a ne samo pojedinaca, onih politički podobnih. U pravim demokracijama ljude se ne dijeli na politički podobne i nepodobne, nego na sposobne i nesposobne, na one koji mogu učiniti nešto na korist zajednici i društvu i one koji zbog vlastitih interes rade na štetu svojega naroda.
Vratimo se ponovno Knjizi Postanka. U njoj se na početku govori o tome da Bog stvara svijet iz ljubavi. Čovjek je, tako Biblija, poseban plod te ljubavi. I Biblija i teorija evolucije vide u čovjeku krunu stvaralačkoga procesa. Samo je čovjeku dana toliko silna moć da od svijeta može napraviti ponovno raj, uspostaviti rajsko stanje mira, ali isto tako uništiti sve ono lijepo što je Bog stvorio, pa i samoga sebe. Dođe li zbog rata u Ukrajini do atomske eskalacije, strovalit će se svijet u pakao. Bit će u nekoliko sati uništeno sve ono što je milijunima godina mukotrpno stvarano.
Gdje leži izlaz iz te ljudske destruktivne sklonosti? U prihvaćanju onoga što se naziva „Zlatnim pravilom“, koje na svoj način susrećemo u gotovo svim civilizacija i religijama. A ono glasi: „Ne čini drugome ono što ne bi želio da on učini tebi.“ Ili kako ga susrećemo pozitivno izraženo kod Isusa u Evanđelju: „Čini drugome ono što bi želio da on učini tebi.“
Razum je često u službi zla
Da su se Srbi devedesetih držali toga principa, ne bi bilo ratova i tolikih stradanja, koja nisu zaobišla niti njihov narod. Da Putin tako razmišlja, ne bi bilo rata u Ukrajini. Da Amerikanci tako razmišljaju, bio bi manje nepravde u svijetu. Recimo, preko noći bi se promijenio stari izborni zakon u BiH koji je na štetu Hrvata. Kad bi čovjek djelovao po tom principu, ne bi bilo nikada sukoba, razaranja. Ne bi bilo korupcije u politici i društvu. Ne bi bilo izrabljivanja i prevare.
Činiti dobro, širiti pravednost i ljubav oko sebe, odnositi se korektno prema drugima, nije samo pitanje pristojnoga ponašanja, nego kršćanski i civilizacijski gledano, također i obaveza. Bog je dao čovjeku razum da može lakše shvatiti što je dobro a što loše. I to je ono što obavezuje. Ali čovjek ne koristi razum uvijek da bi činio dobro. Nažalost, razum je često u službi zla. Najveće zlo se uvijek događa kad razum postane slugom emocija, ljudskih želja, pohlepe.
Onoga trenutka kad razum bude u službi dobra, a ne ljudskih egoističnih želja, promijenit će se svijet nabolje. Tada će i tehnologija biti u službi dobra, a ne zla. Kad su jednoga znanstvenika upitali treba li imati strah od vanzemaljaca, rekao je da se ne treba plašiti. To da su mogli doći do nas, govori o silnoj tehnološkoj moći. To da se njome nisu uništili, govori o tome da im je razum bio u službi dobra. U suprotnom bi uništili sami sebe.
„Činimo drugima ono što želimo da i oni čine nama“
Zato ljudski razum, kao poseban Božji dar, mora uvijek imati kontrolu nad lošim emocijama: nad pohlepom i željom da ovladamo drugim ljudima, da im budemo Bog. Razum treba uvijek upozoravati čovjeka, pogotovo one odgovorne u društvu na onu Isusovu: „Činimo drugima ono što želimo da i oni čine nama.“
Uspijemo li se pridržavati toga načela, pretvorit ćemo ovaj svijet u raj. To se ne odnosi samo na globalnu razinu, odnose između naroda i država, nego i na odnose unutar naroda, na međuljudske odnose, na odnose u obitelji, u zajednici. Ako se hrvatski političari, poslodavci, službenici i kler u hrvatskom narodu budu držali toga načela, život će biti puno bolji. Nažalost, to se ne događa preko noći, nego sustavnom borbom razuma protiv pohlepnih emocija, ovladavanjem samim sobom.
Ono što kršćanstvo čini posebnim u odnosu na druge religije i državna zakonodavstva jest govor o Isusovom milosrdnom Bogu – govor o prilici koju Bog uvijek iznova nudi čovjeku. Ali to ne znači da se taj početak promijene na bolje može sustavno odugovlačiti. Jer, kako kaže Biblija, čovjek ne zna ni dana ni časa kada će biti pozvan položiti račune pred Bogom.
Fenix-magazin/SIM/SČ/Dr. fra Luka Marković
