Niti jedna diktatura, pa ni ona vjerska, nije u službi naroda. Potvrdu za to nalazimo i u povijesti kršćanske civilizacije.
Kolikogod Tridesetogodišnji rat bio potaknut interesima pojedinih vladara i naroda, nepobitna je činjenica da njegove uzroke treba tražiti i u odnosu katoličkih i protestantskih poglavara prema vlasti. Nažalost, u svijetu islama se danas događaju slične stvari. Koliko je opasno kad religije teže po svaku cijenu za vlašću, ovladavanjem čitavog društva, pokazuje se u pojedinim muslimanskim zemljama.
Da bi religije shvatile svoje poslanje služenja čovjeku i društvu, moraju napraviti odmak od zakonodavne i izvršne vlasti. Posjedovanje apsolutne vlasti je izazov za svaku ideološku opciju, pa i onu religijsku, jer daje mogućnost elitama da dokinu individualnu slobodu. Utoliko se može reći da je prosvjetiteljstvo nužnost svakog društva koje želi graditi humanističke odnose i uvažavati uvjerenje svakog pojedinca. Nažalost, diktature, pa i one vjerske to ne mogu, jer je kod čovjeka nagon za vlašću toliko jak da ga čini slijepim.
U jednoj od svojih povijesnih knjiga o previranjima u islamu napisao sam da je došlo vrijeme da i muslimani svoju religiju podvrgnu povijesno kritičkoj metodi istraživanja, kao što je to učinilo kršćanstvo pod pritiskom znanosti. Ne može se u 21. stoljeću svaku riječ napisanu u Kuranu ili Bibliji interpretirati kao nepobitnu činjenicu, pogotovo ne u vrijeme ozbiljnih znanstvenih spoznaja.
Uostalom, nije nikakva tajna da postojalo više verzija Kurana kao i pojedinih biblijskih knjiga. Kršćanstvo se s vremenom odlučilo za određene tekstove, dok je druge odbacilo kao apokrifne. Isti proces se dogodio i u odnosu na Kuran, čiji je današnji oblik nastao u sedmom stoljeću objedinjenjem različitih tekstova. Pojedini islamski stručnjaci su također kasnije upozoravali i na to da su se pojedinci utrkivali u ubacivanju vlastitih interpretaciju u ono što se naziva islamskom tradicijom.
Upravo je to razlog da se Kuran i tradicija podvrgnu povijesno kritičkoj metodi istraživanja, kao što je bio slučaj s Biblijom. Budući su religije pozvane služiti Bogu i čovjeku, moraju uvijek iznova preispitivati svoje djelovanje, pogotovo ono koje se veže usko uz Božju želju. Ljudska sklonost vlasti, da bude bog drugome, ne oslobađa niti vjerske poglavare od odgovornosti, jer i oni su samo ljudi. Kršćanstvo ima loše iskustvo glede pojedinih crkvenih predstavnika kroz povijest, koji su svoje mišljenje, bez znanstvene interpretacije Biblije, poistovjećivali s Božjim. Kod takvih zabluda dolazi redovito do dehumanizacije u društvu društva. Upravo je to razlog da sam u nekoliko desetaka tekstova upozorio da je opasno ono vrijeme u kojem vjerski poglavari imaju zakonodavnu i izvršnu vlast, jer se takvo društveno uređenje može pretvoriti u vrijeme terora nad neistomišljenicima.
Milosrdni Bog isključuje svaku vrstu nasilja
Opasno je kad se vjerski poglavar poziva na Boga, uvjeren da u njegovo ime ima pravo zakonski određivati što se smije a što ne smije činiti, pa čak i kažnjavati neposlušne. Religije su tu da se miroljubivim putem bore za svoje stavove, isključujući svaku vrstu nasilja nad neistomišljenicima. Ukoliko religije, što je slučaj u ponekim muslimanskim zemljama, imaju zakonodavnu i izvršnu vlast, dolaze u napast da u očuvanju svojih „istina“ upotrijebe silu. Islam i kršćanstvo govore o milosrdnom Bogu, što isključuje svaku vrstu nasilja.
Uostalom, onaj tko se poziva na Boga, mora prepustiti njemu odluku da li je netko vrijedan života ili ne. Kršćanstvo je, zahvaljujući pritisku znanosti i demokracije, izvuklo pouku iz povijesnih pogrešaka, vremena u kojem su pojedinci mislili da u Božje ime smiju kažnjavati neposlušne. Nažalost, mnogi muslimanski poglavari očito ne shvaćaju da žive u vremenu velikih znanstvenih previranja koja zahtijevaju često nove odgovore na stara pitanja, pa i ona glede same vjere. Takva vremena trebaju preferirati dijalog umjesto nasilja, to jest zajedničko trganje za istinom. Jer kako kaže sveti Augustin, upravo tada kad mislimo da znamo o Bogu sve, ne znamo gotovo ništa. Toga bi morali biti svjesni danas i pojedini islamski poglavari širom svijeta, koji još uvijek inzistiraju na zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, i to u Božje ime.
Bog je dao priliku čovječanstvu
Da je Bog želio poslušnog roba, ne bi mu dao slobodnu volju. Mitska biblijska priča o Adamu i Evi govori na svoj način o tom daru slobode, koja može biti zloupotrijebljena i protiv samoga Boga. Uostalom, i sam Kuran se podudara s mnogim biblijskim tekstovima, koji su preuzeti iz židovsko-kršćanske religije. Da Bog želi smrt grešnika, što se nažalost prakticira u nekim teokratskim islamskim zemljama, ne bi dao novu priliku čovječanstvu nakon pada Adama i Eve.
Utoliko se može reći da je slika Boga diktator koji se iživljava nad neposlušnima ljudska slika, koja se nepravedno pripisuje Bogu. Vrijeme je da se odbaci ona slika Boga koju su kreirali religijski ljudi željni vlasti. Budu li religije, pogotovo islamski svijet, govorile više o Bogu koji prašta a manje onome koji kažnjava, bit će u svijetu više mira. Ovo se odnosi i na one kršćanske i židovske vladare koji se rado pozivaju na Boga a vrše nasilje. I to je zloupotreba religije za vlastite interese. Koliko je opasna slika Boga koji samo kažnjava i inzistira na zakonima, pokazuje se najbolje u romanu somalsko-nizozemske autorice Ayaan Hirsi Ali, u kojem progovara o tome kako se indoktrinirani obični čovjek teško oslobađa slike Boga diktatora, što daje priliku onim opsjednutim vlašću da ga zloupotrebljavaju. Vrijeme je da oni koji tako rado govore o Bogu, bilo kršćani ili muslimani, prestanu pretvarati Boga u „osvetoljubivog diktatora“, jer „Bog milosrđa“ ne može biti istovremeno i „bog terora“. Uostalom monoteističke religije rado govore o Božjem sudu na kraju vremena. Bilo bi dobro da to i prepuste njemu.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
