Svojevremeno je poznati astrofizičar Robert Jastrow rekao kako poneki znanstvenici, opsjednuti samo razumom, penjući se na brdo spoznaje na samom vrhu nalaze utemeljitelje religija, koji tamo na njih čekaju već stoljećima.
Piše: Dr. Fra Luka Marković
To ne znači da su religije kao institucije u posjedu potpune istine o svemiru, svijetu, a napose o Stvoritelju svega, to jest Bogu, koji je utjelovljenje pojma Svetog. Međureligijski sukobi, kao i sklonost da se religija zloupotrijebi za stjecanje nadmoći nad drugim i drugačijim, pozivaju na oprez.
Kad se govori o apsolutno Svetom (Bogu), misli se prije svega na ono što je u potpunosti ispunjeno dobrotom, ljubavlju i pravednošću. Tamo gdje se vjera ne propituje, nego samo tradicijski živi, tamo je, nažalost, sve jasno, i što je pojam svetosti i kakav je Bog. To može biti opasno kao i uvjerenje redukcionističkih znanstvenika da su uspjeli spoznati sve o svijetu, svemiru i njegovom nastanku.
TRADICIJA POVEZANA S VJEROM
Tradicija povezana s vjerom je važna u životu pojedinca i zajednice. Pa ipak nužno ju je uvijek iznova propitivati i korigirati, prilagoditi je novim znanstvenim, verificiranim spoznajama. Slijepa tradicija, koja polazi od uvjerenja da posjeduje potpunu spoznaju onoga što je apsolutno sveto, onoga najvažnijeg u ljudskom životu, može biti opasna.
Uostalom, o Bogu se ne može više govoriti kao u srednjovjekovnoj tradiciji, koja se nije uspjela osloboditi onih antropoloških elemenata. Istina, tradicija, pa i pojam svetog u njoj, onog božanskog, ne smije iščeznuti iz društvenog života, jer s nestankom tradicije i religije nestaje i civilizacija.
Pa ipak Bog, ili ono apsolutno Sveto, ne može biti zarobljeno iskustvom jednog vremena. Kakav bi to bio Bog kojega bi čovjek mogao shvatiti u potpunosti? Prihvaćanje činjenice da čovjek ne može nikada u potpunosti shvatiti Boga, otvara prostor za religijski dijalog, za uvažavanje svetog i u drugim religijama i kulturama, pa i samoj znanosti.
BOG IZNAD SVEGA
Ako se prihvaća misao da je Bog tvorac svega, o čemu govore na poseban način monoteističke religije, onda je nužan dijalog i zajedničko traganje za onim što najbolje oslikava pojam Svetog (Bog), kojemu se čovjek svojim životom treba približiti. Svijest da nitko ne posjeduje Boga, jer se ne radi o nečem materijalnom, pomaže u prihvaćanju korigiranja vlastitog iskustva. Sveti Toma, jedan od najvećih kršćanskih filozofa i teologa, tako kaže predaja, je jednom zgodom imao viziju apsolutno Svetog, to jest Boga. Toliko je bio obuzet tim doživljajem da danima nije izlazio iz sobe. Pojasnio je subraći kasnije kako je sve ono što je napisao o Bogu toliko beznačajno da bi trebalo uništiti, jer je onaj Bog, ono Sveto, koje je on doživio u ekstazi sasvim drugačije.
Već je prije njega o tome progovorio i veliki filozof sveti Augustin upozoravajući da o Bogu tek tada ne znamo ništa kad mislimo da o njemu znamo sve. Krizu vjere treba promatrati ponekad i u tom kontekstu. Vjera u Boga, u Sveto, nije samo nešto statično, nego dinamično, povezano s propitkivanjem i traganjem za adekvatnim odgovorima, pogotovo na ona pitanja koja zbunjuju.
VJERA
Vjera je uvijek nešto više od puke tradicije i religijskih propisa. Zašto? Zato što, kako kažu dva spomenuta velikana kršćanske misli, o onom apsolutno Svetom znamo malo. Utoliko se može reći da je svaka religija pokušaj da se barem djelomično spozna ono što doista jest Bog, ono potpuno Sveto. Da li se čovjek približio Bogu, ne može se mjeriti samo količinom riječi, snagom tradicije, brojem molitava, nego istinskim životnim realiziranjem spomenutih pojmova dobrote, ljubavi i pravednosti, onoga što religije pripisuju apsolutno Svetom, to jest Bogu. Uostalom, sveti Pavao kaže da je ljubav važnija od vjere. Pa ako je važnija od vjere, onda je zasigurno važnija i od same tradicije.
Zašto? Zato što vjera može biti odglumljena a istinska ljubav ne, i to zbog toga jer je uvijek ispunjena dobrotom i pravednošću. Koliko je ljubav važna, pogotovo u religijama, vidi se najbolje u tome što se religije u nedostatku one istinske ljubavi, koja je prožeta dobrotom i pravednošću, često udaljavaju od onog Svetog, te umjesto služenja pokušavaju vladati.
Utoliko se može reći da sam govor o Bogu, pa čak i tradicijsko odražavanje propisa, nije garancija Božje blizine. Mistici iz različitih religija, pogotovo oni u židovstvu, kršćanstvu i islamu, koji su doživjeli susret sa Svetim, govore o potpunom ispunjenju duše. A to znači da su osjetili puninu ljubavi.
Uostalom, i u svagdanjem životu samo istinska ljubav može učiniti čovjeka sretnim, i to ona ljubav koju se istovremeno prima i daje. Mistici govore o tome da sjedinjenje dviju osoba u ljubavi daje samo djelomično naslutiti ono ispunjenje koje pojedinac osjeti u susretu sa Svetim, to jest Bogom. U tom duhu se može reći da mir vlada tamo gdje je prisutna ljubav. Kad se u partnerskim odnosima ugasi ljubav, otvara se prostor nemiru.
Slično je i u društvenim odnosima. Gdje je ljubav potisnuta u stranu i ono božansko sveto u prezreno, otvara se prostor za nasilje i rat.
U našem vremenu smo svjedoci razarajuće snage onoga destruktivnog u čovjeku, koje je plod nedostatka ljubavi, nedostatka blizine onom apsolutno Svetom, za koje kažemo da je izvor dobrote i pravednosti. O tome se isplati razmisliti u ovim nadolazećim adventskim danima, danim iščekivanja velike svetkovine Ljubavi.
Fenix-magazin/MMD/Piše: Dr. Fra Luka Marković
