U kontekstu onoga što se događalo kroz ljudsku povijest, isplati se baciti pogleda na dva slikovita teksta iz Biblije. U knjizi Postanka kaže Jahve prvim ljudima, Adamu i Evi, koje je stavio u edenski vrt, da smiju uživati u svim plodovima. Kloniti se trebaju samo stabla koje daje snagu potpune spoznaje o dobru i zlu.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Sličnu mitsku priču susrećemo nekoliko stoljeća ranije i kod Amorejaca, na ugaritskom jeziku, u epu koji govori sukobu dvojice bogova, Ela i Horona. Horon je protjeran iz raja, jer je pokušao skinuti s prijestolja svojeg suparnika.
Uzimajući oblik zmije, truje Heron stablo besmrtnosti u raju, osvećujući se na taj način drugim bogovima. Čak i tada kad je prisiljen od drugih bogova uništiti otrovano stablo, ostaje smrtnost sudbinom bogova, s čime se ovi moraju nositi u daljnjem životu.
I u jednom i drugom slučaju predstavljena je zmija kao simbol zla. Iz obiju priča da se iščitati poruka da postoji nešto što čini sve kako bi u svijetu umjesto harmonije zavladao kaos.
Biblijska poruka o slobodi i zlu
Temeljna poruka biblijske priče upozorava na to da je čovjek stvoren kako bi širio dobro a ne zlo. Nažalost, padom pod utjecaj destruktivnog, koje je predstavljeno u liku zmije, zloupotrijebio je slobodu.
Budući je čovjeku, tako Biblija, darovana sloboda, može se odlučiti za dobro, ali i za zlo. U tome leži i njegova odgovornost za učinjeno djelo. Dobra dio psihologa vidi izvor ljudske destruktivnosti u nagonu za vlašću, u želji čovjeka da bude drugim ljudima bog.
Nešto slično sugerira i biblijska priča koja govori o tome da čovjek ima sve na raspolaganju samo ne i ono što je u potpunosti pridržano Bogu, mogućnost apsolutne spoznaje. Filozof Kant, kojemu se u svojim razmišljanjima priklanja i poznati genetičar Francis Collins, misli da svaki čovjek zna što je dobro a što je loše. Pa ako je tako, zašto čini zlo?
Za ljude religija izvor destruktivnog djelovanja leži u utjecaju metafizičkog zla na čovjeka, dok se evolucijski teoretičari pozivaju na ljudsku povezanost sa životinjskim svijetom. Dok onu prvu ne možemo dokazati, u ispravnost ove druge teorije je teško povjerovati, jer su životinje često daleko manje destruktivne od čovjeka.
Razum je ono što omogućuje čovjeku, ukoliko ga upotrijebi za destruktivno djelovanje, učiniti neizmjerno više zla nego životinja. Životinje nisu sposobne uništiti sebe i čitav stvoreni život na zemlji, a čovjek jest, upravo zahvaljujući tehnologiji koja je produkt njegova razuma. Hoće li doista do toga jednog dana doći?
Ponadati se da se to neće dogoditi, da će ono što nazivamo ljudskom duševnom dušom pokrenuti razum da bude u službi dobra a ne zla. Nadu daje i to da čovjek oduvijek sanja o onim rajskim vremenima harmonije.
O toj nadi progovara i prorok Izaija u priči o tim mogućim vremenima: „Vuk će prebivati s jaganjcem, ris ležati s kozlićem, tele i lavić zajedno će pasti, a djetešće njih će voditi.“ Biblijska priča o rođenju djeteta Isusa u jaslicama no si u sebi također poruku o važnosti mira, onoga koje može spriječiti čovjeka da razori samoga sebe. To i jest razlogom da vrijeme Božića nazivamo vremenom harmonije.
Nažalost, ta utopijska vremena skladnog života među ljudima, koja obuhvaćaju i čitavu prirodu, kako opisuje Izaija, s obzirom na današnje mnogobrojne ratove, su jako daleko. Ljudsko stvorenje je još uvijek sposobno samo trenutno shvatiti važnost mira, ali ne i dugoročno. O tome govori i jedna scena iz filam u kojoj se radi o sukobu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Nasuprot francuskim vojnicima stoje njemački.
Badnjak
Badnjak je. Negdje u daljini se čuju riječi pjesme „Tiha noć…“. Iznenada prestaje paljba. Vojnici izlaze iz rovova oprezno i prilaze jedni drugima, čestitajući Božić, blagdan mira. Nakon nekog vremena vraćaju se u svoje rovove, na suprotnim stranama,. Ubrzo počinje pucanje i ubijanje. Božićna poruka mira je trajala jako kratko.
Nažalost, ništa bolje nije niti danas, niti je bilo prije. Oni koji su se pozivali na Isusovog Boga, ubijali su se međusobno kroz čitavu povijest. Koliku krivicu za takvo stanje snose kršćanski poglavari? Veliku. Ruski patrijarh će na pravoslavni Božić, kao što je to činio i srpski za vrijeme agresije njegovog naroda na Hrvatsku i BiH, poželjeti mir, Božji mir.
Nažalost, kratko vrijeme nakon toga, počet će s opravdanjem zla koje se čini u Ukrajini, i to u ime neke ideologije koja nema nikakvo pokriće u Isusovom Bogu. Dobro bi bilo kad bi oni koji čine zlo, ili ga odobravaju iz bilo kojih političkih razloga, shvatili, kako kaže filozof Aristotel, da govor o moralnom dobru nije alternativa politici nego duboko povezan s njom. Zlo ne mora biti shvaćeno kao nešto metafizičko. Ono može imati svoje uporište i u ideologiji.
O tome progovara filozofkinja Hannah Arendt, koja je, prateći proces nacističkom zločincu Eichmannu u Jeruzalemu, rekla da pred sobom nije vidjela utjelovljenje zla, nego običnog čovjeka zavedena ideologijom nacizma. Upravo bi o tome trebali razmisliti oni koji se pozivaju na religije a odobravaju ili čine zlo.
Destruktivno djelovanje ne mora imati izvor u onom metafizičkom zlu, o kojem govore religije, nego i u ideologiji koja zastupa mišljenje da su jedni narodi pozvani biti gospodari drugima, biti njihovi bogovi.
Što reći na kraju?
Sva priča o vjeri, pa i onoj još uvijek snažnoj tradicionalnoj, kakvu njeguju neki narodi, koja nema uporište u Isusovom Bogu ljubavi, je prazna. Isusov Bog, kako kaže sveti Pavao, stavlja ljubav čak ispred vjere. Zašto? Zato što samo vjera ispunjena ljubavlju može doprinijeti stvaranju onog harmoničnog svijeta o kojem govori prorok Izaija, a o kojem čovjek sanja.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
