U Bibliji se nalazi priča o lijepoj ženi Suzani i dvojici pohlepnih staraca koji je žele prisiliti da im bude ljubavnica. Problem Suzane, koja ne pristaje na ucjenu, leži i u tome što su pokvareni starci ugledni članovi institucije koja je zadužena za nadziranje morala u društvu. Bijesni zbog odbijanja, optužuju starci Suzanu da je spavala s neznance. Nakon njezine osude na smrt, spašava je mladić Danijel ispitujući starce pojedinačno.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Po onoj narodnoj koja kaže da su u laži kratke noge, spetljaju se starci u izjavama glede navodnoga Suzanina nemorala, pokazujući svoje pravo lice. Ukrajina, koja je poželjan partner za Rusiju i NATO, doživljava sličnu sudbinu.
Istina, u priči o Ukrajini izgleda stvar nešto drugačije. Starci se ne bore zajedno kako bi prisilili Ukrajinu da se odluči za obojicu, nego za jednoga od njih. Njihova svađa se odvija preko leđa Ukrajine, koja ovih dana nedužna biva osuđena na razaranje i smrt. Pohlepni ruski diktator Putin, koji se u svom propagandnom govoru pred agresiju na Ukrajinu obrušio na komunističke vođe Lenjina, Staljina i Hruščova, uvjeravajući rusku javnost kako su oni krivci da uopće postoji neovisna Ukrajina, ide tako daleko da prekraja povijest u korist svojih bolesnih ambicija, tvrdeći kako je ono što se zove Ukrajina oduvijek bila Rusija.
Naivna laž
Tu naivnu laž ismijao je na svoj način jedan Amrikanac prikazujući prelijepi grad Kijev iz onoga vremena kad su na mjestu Moskve rasle zapuštene šume. Kijev je doista, s povijesnoga gledišta, onoliko ruski koliko je Dubrovnik srpski. Nažalost Putinu to ne znači puno. Dijete komunizma, kagebeovac, a danas „pravoslavni vjernik“, koji osuđuje svoje nekadašnje komunističke uzore zbog navodnih popuštanja nacionalistima drugih naroda u Sovjetskom Savezu, želi očito preko Ukrajine ući u rusku povijest.
Pa ipak stvari se odvijaju malo drugačije nego je Putin zamislio. Svi oni koji se danas zgražaju nad razaranjem Ukrajine, trebaju imati na umu da agresija Rusije na tu zemlju izgleda malo drugačije od one srpske na Hrvatsku i BiH.
Dok se u Srbiji Diogenovom svjetiljkom moralo tražiti protivnike te agresije, u Rusiji se svakodnevno javljaju vrlo ugledni intelektualci, nobelovci, umjetnici, pa i nekadašnja vojna lica, ali i obični građani, protiv razaranja Ukrajine. Prema izvještajima Amnesty International uhapšeno je zadnjih dana u Rusiji oko šest tisuća prosvjednika protiv agresije na Ukrajinu. Nitko ne zna kako će završiti trenutna borba Golijata i Davida, pa ipak jedno ohrabruje, a to je činjenica da se sve više Rusa diže na pobunu protiv pohotnoga milijardera Putina koji si je umislio da je car.
Ono što bi, i pored svih stradanja, moglo dati nadu Ukrajincima i svijetu jest mogućnost da Putin izazove svoj kraj potezima kojima je htio oduševiti Ruse. Utoliko osuda Putina i njegove agresije, ne smije nikada biti osuda ruskoga naroda koji je iznjedrio tolike znanstvenike, glazbenike, umjetnike, literate, nobelovce, ljude bez kojih bi svjetska kultura bilo puno siromašnija.
A tu je i onaj drugi pohlepni starčić NATO koji, istina, nije prisiljavao Ukrajinu poput Putina na odluku za sebe, ali ju je mamio zamamnim slatkišima slobode, iako mu je bilo jasno da je stanje u Rusiji još uvijek daleko od one demokracije koja bi mogla prožvakati ukrajinsko članstvo u tom savezu. Istina, Europa je na nogama. Svi se solidariziraju s ukrajinskim narodom, šalju mu pomoć i prihvaćaju izbjeglice. Hvale vrijedna stvar.
Pa ipak bilo bi puno bolje da je Europa na vrijeme shvatila da približavanje Ukrajine NATO-u može imati dalekosežne posljedice, ponajprije za same Ukrajince, pa i čitav svijet.
To ne znači da je Ukrajinu trebalo prepustiti Rusima. Ali nije ju niti trebalo dovesti u situaciju u kojoj se sada nalazi. Nažalost, Europa nije imala dovoljno hrabrih i produhovljenih ljudi poput Danijela iz priče o Suzani koji bi znali uvjeriti oba starca da ostave tu Ukrajinu na miru.
Utjecaj ‘ruskog svijeta’
Razumljiva je želja Ukrajinaca da se konačno otrgnu od utjecaja „ruskoga svijeta“ koji dobrim dijelom podsjeća na onaj „srpski svet“ na prostorima bivše države. Pa ipak im vremena kada je bolje napraviti dva koraka naprijed, a jedan nazad, krećući se prema zacrtanom cilju, nego trčati u provaliju. Nažalost, to se s Ukrajinom nije dogodilo.
Bilo je previše zamamnih obećanja i ponuda iza kojih nisu stajale realne mogućnosti. I najobičnijem analitičaru političkoga stanja u svijetu je jasno da se NATO neće zbog Ukrajine upustiti u rat s Rusijom. Takav sukob doveo bi, s obzirom na atomsko oružje, do istrebljenja ljudskoga roda na planeti Zemlja, ili u najbolju ruku do povratka u pećinsko doba, pa bi, kako reče slavni fizičar Einstein, Četvrti svjetski rat bio vođen toljagama. Koliko se istine krije u tim mislima, vidi se ponajbolje u navodnoj ponudi Amerike da iz Ukrajine izvuče predsjednika Zelinskoga.
Što bi se u tom trenutku dogodilo s narodom u Ukrajini? Sapienti sat. Zadnji je trenutak da se u zapadni politički svijet vrati ono što se naziva moralnom odgovornošću za druge. U demokratskom svijetu, ukoliko želi ostati vjerodostojan, cilj ne smije opravdavati sredstva. Što preostaje danas poštenim ljudima širom svijeta? Preostaje im molitva i nada da će sami Rusi zaustaviti Putina.
U suprotnom, bit će vraga. NATO i Europa će istina pomagati Ukrajince, ali se zbog vlastite sigurnosti neće upustiti s Rusima u sukob.
Dobro je da ovaj puta nisu uveli embargo na oružje Ukrajincima kao što su to svojevremeno učinili Hrvatima za vrijeme srpske agresije. Pa ipak najvažnije od svega, kako za Ukrajinu tako i za čitav svijet, jest rad svjetske diplomacije na prestanku rata i postizanju mira u Ukrajini i svijetu.
A pravednoga mira, kako je već prije nekoliko stoljeća ustvrdio filozof Pico della Mirandola, nema bez promjene čovjeka iznutra. Ali niti promjene čovjeka iznutra nema bez mira, jer rat budi u ljudskom stvorenju one životinjske destruktivne nagone koji razaraju umjesto da stvaraju.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
