Pakt između komunističkoga Sovjetskoga Saveza i fašističke Njemačke – Staljina i Hitlera – o nenapadanju i interesnim sferama sklopljen je 23. kolovoza 1939. u Moskvi. Sporazum su u ime dvojice monstruoznih ubojica potpisali ministri vanjskih poslova Vječeslav Mihajlovič Molotov i Joachim von Ribbentrop.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Iako neki od povjesničara bliskih komunističkoj ideologiji tvrde kako je Staljin potpisao sporazum u nadi da će za neko vrijeme odgoditi Hitlerov napad na Sovjetski Savez, mnogo toga upućuje na to da se radi o imperijalističkim snovima dvojice zločinaca. Na to upućuje i sama činjenica da je Staljin prisvojio baltičke zemlje i istočni dio Poljske, što mu je prema tom zločinačkom sporazumu i pripalo, dok je ostatak prepustio Hitleru.
U jednom tekstu prije godinu dana sam napisao da je i Staljin bio antifašista, ako se kao pripadnost antifašizmu uzme u obzir samo borbu protiv nacističke Njemačke, ali je istovremeno bio i komunistički zločinac. Zahvaljujući njegovoj komunističkoj diktaturi ubijeno je nekoliko desetaka milijuna nedužnih ljudi u Sovjetskom Savezu. Pribroje li se tim žrtvama i one iz drugih komunističkih zemalja, brojka se kreće oko 100 milijuna, što je gotovo duplo više od žrtava Drugoga svjetskoga rata. To je jedan od razloga da je Europska unija proglasila oba sistema, komunistički i nacistički, zločinačkim na koje se ne smije nitko pozivati afirmativno. Fašizam je odbačen, ali, nažalost, komunizam je još uvijek drag određenim krugovima na što upućuje i bezobzirno idealiziranje vladavine Josipa Broza Tita na području bivše države, ali i Staljina u određenim ruskim krugovima.
Porazom Hitlerove ideologije, odahnuo je civilizirani svijet. Nažalost, ono što je Staljin prigrabio nakon pakta s Hitlerom, kao i ono što je prisvojio prema dogovoru s Amerikancima nakon Drugoga svjetskoga rata, ostalo je pod sovjetskom komunističkom čizmom sve do kraja devedesetih godina – do raspada Sovjetskoga Saveza. Da je do toga došlo mirnim putem, zaslužna su dvojica ruskih političara, Gorbačov i Jelcin. Nažalost, Jelcin je već shrvan bolešću i ovisnošću o alkoholu za svojega nasljednika predložio Putina, čovjeka iz sjene, koji se, kako vidimo danas, nije mogao pomiriti s raspadom sovjetskoga imperija.
Izborna noć
Da se nešto od današnjih događanja u Ukrajini moglo naslutiti već na samom početku Putinove vladavine, pokazalo se u izbornoj noći. Putin, koji se kao sjena kretao iza Jelcinovih leđa ulizavajući mu se, pokazao je pravo lice nakon pobjede na vrlo upitnim predsjedničkim izborima u Rusiji. Iako ga je Jelcin nakon pobjede nazvao u želji da mu čestita, ovaj mu se nije želio javiti. Iz toga su se mogle iščitati dvije stvari: njegov prezir prema pijanom Jelcinu i nezadovoljstvo raspadom Sovjetskoga Saveza, čemu je doprinio i sam Jelcin. Druga objekcija pronalazi potvrdu u nedavnom Putinovom govoru u kojem se obrušio na sve koji su doveli do federalizacije Sovjetskoga Saveza i njegovoga raspada, pri čemu nije štedio čak niti Lenjina i Staljina. Jedna od tih bivših država Sovjetskoga Saveza je bila i Ukrajina na koju je Putin zadnjih tjedana izvršio agresiju.
Zanimljiv je njegov govor o tome kako Rusima pripada mnogo onoga što je izgubljeno raspadom Sovjetskoga Saveza. I Hitler je mislio da gotovo sve pripada Nijemcima. A u nedužnom židovskom narodu pronašao je krivca za ekonomsku bijedu Njemačke koja je u to vrijem stenjala pod teretom reparacija. Za Putina je danas Ukrajina kriva za sve navodne opasnosti koje prijete Rusiji. Ustvari, radi se, kao i kod Hitlerove fašističke ideologije, o pokušaju opravdavanja zlih namjera u odnosu na druge narode, prvotno na Ukrajince. Hitler se nije zaustavio samo na Poljskoj ili Čehoslovačkoj, nego je pokušao porobiti čitav svijet.
Tko je slijedeći na redu?
Bolesnicima nije nikada dosta. Tragedija leži u njihovoj psihi koja ih motivira da u svojim zlim namjerama idu dalje, uvjereni kako doista imaju pravo na sve. Europski i američki političari koji su učinili sve kako bi se Ukrajina približila zapadnom svijetu, ponašaju se danas smušeno poput njihovih prethodnika iz kraja tridesetih godina prošloga stoljeća, uvjereni kako se sjedničarenjem i sankcijama može zaustaviti diktatora na njegovom beskrupuloznom osvajačkom pohodu na ono na što nema pravo.
Mnogi od europskih i svjetskih političara su svojevremeno vjerovali kako će se Hitler zadovoljiti Poljskom, Austrijom i Čehoslovačkom. Da su na vrijeme reagirali odlučnije uvjeravajući bolesnog nacističkoga destruktivca kako su spremni i vojno intervenirati, možda bi povijest izgledala danas nešto drugačije. Današnje zapadno kalkuliranje oko Putinove agresije na Ukrajinu i terora nad civilnim stanovništvom, potiče ruskoga diktatora da vjeruje kako poslije Ukrajine može ići i dalje.
Tko je slijedeći na redu? Hoće li zapadna politika i dalje samo sjedničariti ukoliko budu napadnute Poljska ili Rumunjska? Hoće li čekati da budu ubijeni i u logore strpani milijuni Ukrajinaca i Rusa koji demonstriraju protiv Putinove politike. Vrijeme je da se demokratski svijet probudi i shvati da bolesni diktatori, svejedno fašistički ili komunistički, priznaju samo silu jačega.
Ovo ne bi trebalo shvatiti kao poziv NATO-u na vojni sukob s Rusijom, nego poziv na odlučnije reagiranje i upozorenje kako se ubijanje nedužnih civila i djece neće tolerirati. Putinu se mora jasno poručiti da rat s Rusijom nije isključen ukoliko ne prestane ubijati djecu i nedužne u Ukrajini. Jer oni zapadni političari koji su različitim poklonima mamili Ukrajince u vlastito dvorište, snose i sami odgovornost, barem onu moralnu, za ono što se danas događa u Ukrajini. Upravo ta kriva politička prosudba oko Ukrajine poziva zapadni svijet da se suprostavi ozbiljnije ruskom diktatoru. Ozbiljnije suprostavljanje, Putin to mora shvatiti, ne isključuje niti vojni sukob. Uostalom, postoji i grijeh propusta. Oštriji stav zapadne politike bi mogao potaknuti ruski narod, koji zasigurno ne odobrava krvoproliće u Ukrajini, da se okrene protiv Putina. To bi bio spas ne samo za Ukrajinu, nego i samu Rusiju, jer bi ta zemlja krenula putem demokratizacije, ali i ekonomskoga prosperiteta. Ode li Putin, otići će s njim i mnogi ruski multimilioneri koji su se obogatili iskorištavajući ruski narod. A kako izvještavaju mediji, njihovom krugu pripada i sam Putin koji se po povratku iz bivšeg DDR-a, nakon ujedinjenja Njemačke, morao baviti svim i svačim kako bi preživio. A danas je bogataš. Ako zapadna i svjetska politika bude i dalje samo taktizirala, ohrabrit će Putina u daljnjem destruktivnom pohodu. A to bi moglo biti upravo izazov za svjetski rat. Pitanje je samo tko je slijedeći? Jer bolesnici opsjednuti željom za vlašću ne znaju stati dok ih se ne zaustavi.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
