U zadnje vrijeme provlači se kroz medije fiktivna ideja bošnjačkih političkih krugova kako će u budućnosti Bosna i Hercegovina postati samo državom bosanskih građana.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Istina, ti politički krugovi su međusobno jako podijeljeni na one koji sanjaju dominaciju islama u BiH i druge koji ga se boje, kako kaže narodna mudrost, kao vrag svete vode. Sve što ih drži na okupu jest ta fiktivna predodžba kako će se jednoga dana prestati govoriti o hrvatskom i srpskom narodu.
Unatoč dubokoj podijeljenosti među njima, ne odustaju Bošnjaci od fiktivne predodžbe kako će jednoga dana BiH postati zemljom „Bosanaca“. Jedan od trenutnih problema s kojima se muči BiH jest i nesposobnost tih krugova da se spuste iz svijeta fikcija u onaj realni u kojem caruje razum.
Život u svijetu fikcija
Čitam na jednom portalu razmišljanje gospodina Nerzuka Ćurka o BiH. Na samom početku teksta stoji i sljedeća rečenica „Da li se načelo nepovredivosti državnih granica može održati kao suštinska vrijednost naše civilizacije.“ Dalje govori gospodin Ćurak o tome da će doći do nasilja u svijetu, a misli prvotno na BiH, ukoliko se to načelo ne mogne održati. Nažalost, život u svijetu fikcija čini čovjeka često nesposobnim za realan svijet, i za one druge vrijednosti koje su važne za očuvanje stabilnosti i cjelovitosti jedne države. Upravo to nedostaje i u promišljanju gospodina Ćurka. Nedostaje mu svijest o tome da se višenacionalne države mogu očuvati samo ukoliko počivaju na demokratskim načelima uvažavanja multietničnosti i multireligioznosti, naravno i građanskih sloboda. To uvažavanje se ne temelji samo na prihvaćanju činjenice da postoje i drugi, nego i u zauzimanju većih nacionalnih zajednica da se i one malobrojnije osjećaju sigurnim i zadovoljnim.
Primjer Švicarske
Švicarska je danas jedna od najstabilnijih država u svijetu, iako je multietnička i multireligijska. Naime, sve etničke zajednice su shvatile da se stabilnost države i nepovredivost granica može održati samo potpunom ravnopravnošću svih etnija i religija. Takav stav, stečen kroz stoljetno iskustvo, je dovelo do konsocijacijskoga uređenja države, saveza kantona (županija), s jasnom preraspodjelom ovlasti. Ta preraspodjela ovlasti između državne i kantonalne vlasti nije omela njezino funkcioniranje, nego ju je, što više, učvrstila. Nažalost, srpski nacionalizam i bošnjački unitarizam ne žele shvatiti da je to jedini način da se postigne stabilnost države BiH i osigura njezina neupitna budućnost.
Dok se Dodik trudi svim silama otrgnuti Republiku Srpsku od BiH, pokušavaju Bošnjaci pretvoriti Federaciju u vlastiti posjed. Sustavni govor o bosanskoj naciji, pokušaju dokidanja županija i Doma naroda, kao i biranju Hrvatima njihovih političkih predstavnika, ugrožava također opstojnost BiH. Ponadati se da će se bošnjački političari, svih boja, od zelene do crvene, spustiti iz fiktivnoga u realni svijet i potražiti dogovor s Hrvatima oko pravednoga uređenja Federacije, kao i čitave BiH.
Onoga trenutka kad Bošnjaci zamijene fiktivni svijet onim realnim, prestat će svaka suradnja između Komšića i Izetbegovića. Bez obzira što je Komšićev miljenik Tito zaslužan za formiranje muslimanske nacije, danas bošnjačke, nespojiv je njegov komunizam, premazan prozirnim bojama socijalizma, s islamskim pogledom na svijet, pa i uređenje BiH. Kad se Bošnjaci spuste s fiktivnoga svijeta u realni politički, doći će do trzavica i u drugim bošnjačkim strankama čiji je krajnji cilj pored protežiranja građanske države također i urušavanje Izetbegovićeve političke moći među Bošnjacima.
Svijest Hrvata
Zasjedanje HNS-a u Mostaru, na kojem su se okupili gotovo svi hrvatski politički predstavnici, pa i oni koji bi Čovića rado vidjeli u mirovini, govori o hrvatskom zajedništvu i želji da se izbori jednakopravnost hrvatskoga naroda u BiH. Prevladala je svijest da je prvo potrebno izboriti se za prava Hrvata u BiH, a tek tada poraditi na tome da se stane na kraj Čovićevoj politici nepotizma i diktature unutar hrvatskoga naroda.
Kolikogod Čović pompozno pokušao iskoristiti to zajedništvo za prikrivanje vlastite političke nesposobnosti, ono upućuje prvotno na to da hrvatski narod ne želi pristati na to da mu Bošnjaci biraju političke predstavnike. Strah od majorizacije dovodi do toga da neki od onih koji ne vole Dragana kažu bolje Čović nego Komšić. A tu su i oni minorni jugonostalgičarski krugovi Hrvata koji ne kriju da im je draži politički ostanak Komšića nego istinskoga hrvatskoga predstavnika. Mislim da je došlo vrijeme da se s grbače hrvatskoga naroda maknu obojica kako bi Hrvate u BIH mogli napokon predstavljati mlađi, pošteniji i obrazovaniji ljudi, neopterećeni ideološkim jarmom prošlosti.
Svijet „velikosrpskog ludila“ ne miruje
Uostalom Komšić i Čović nisu bili uvijek na različitim ideološkim pozicijama. Na to upućuje činjenica da Komšić nije spreman otići s političke scene, a Čović poraditi na tome da unutar hrvatskoga naroda u BiH zavlada političko natjecanje koje će kao predstavnike Hrvata izbaciti na površinu najsposobnije, najodgovornije i najpoštenije. Da je ranije poradio na tome, danas bi se hrvatski narod nalazio u daleko boljoj poziciji.
Još uvijek postoji prilika za to. Puno toga ovisi i o samim Bošnjacima i njihovoj sposobnosti da nauče nešto od raspada Jugoslavije. Da su se srpski nacionalisti uspjeli spustiti iz fiktivnoga svijeta u onaj realni, uvažiti strepnje drugih naroda, došlo bi u bivšoj državi do neke vrste konfederacije ili mirnoga razlaza. Nažalost do toga nije došlo i dogodilo se ono što se dogodilo.
Budući da taj svijet „velikosrpskog ludila“ niti danas ne miruje, pa niti u BiH, od velike je važnosti da Bošnjaci shvate nužnost korektnoga dogovora s Hrvatima. To će biti moguće samo tada ukoliko shvate da je krajnje vrijeme da se spuste iz oblaka na zemlju. U suprotnom morat će se sami suočiti s mogućnošću, bez podrške Hrvata u BiH i Hrvatske, da Srbija po uzoru na Rusiju prizna Republiku Srpsku.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
