Prije nekoliko mjeseci upozorio me jedan prijatelj na jednostrano izvještavanje nekih srpskih medija o stanju u Ukrajini. Pogledao sam nekoliko emisija na dvije spomenute srpske televizijske kuće, ne shvaćajući kako je moguća tolika mržnja prema istini.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Slušajući priče takozvanih pouzdanih srpskih analitičara, nekadašnjih jugoslavenskih generala i četničkih ideologa, može se steći dojam da je Ukrajina napala Rusiju, a ne obratno.
Teško je povjerovati da sami Rusi vole toliko svoju zemlju koliko ti opsjednuti mrzitelji svega zapadnoga. Ustvari, Rusi vole svoju domovinu, ali ne onakvu kakva je danas, inače ne bi masovno bježali iz nje. Bježeći pokazuju, na svoj način, Putinu da preziru diktaturu i nasilje. Za srpske spomenute analitičare to su izdajnici kojima nedostaje dovoljno patriotizma.
A o samim Ukrajincima govore ti isti analitičari često kao o nacističkom smeću koje Putin ima pravo pomesti s ovoga svijeta. Sve podsjeća nekako na ona vremena iz devedesetih kad su ti isti vidjeli u borbi hrvatskoga naroda za slobodu pojavu ustaštva i opasnost za goloruki srpski narod, i to onaj isti narod kojega je JNA naoružala masovno s ciljem protjerivanja Hrvata s njihovih ognjišta.
Laži o Hrvatima se i može nekako shvatiti kad se zna da dobar dio Srba živi od krivih sjećanja – lažnih sjećanja, koja su proizvod iskrivljenog srpskoga tumačenja povijesti. U takvim odnosima prema povijesti postaje redovito laž istinom, a istina neistinom.
Ali kako shvatiti toliki naboj mržnje prema Ukrajincima i „ljubavi“ prema Rusima kad se zna preko devedeset posto ruskoga naroda ne gaji nikakve pozitivne osjećaje prema Srbima, niti mnogi od njih znaju gdje se nalazi ta mala, siromašna balkanska državica, čiji predsjednik sustavno govori o ekonomskom napretku, iako prosječna mirovina iznosi negdje oko 250 Eura – najniža u susjedstvu.
Kad laž i samoobmana postanu istinom, sve je moguće, čak i to da ljubiš do iznemoglosti onoga koji te jedva poznaje. Međutim spomenuti analitičari u srpskim medijima ne lažu samo kad govore o Rusima i Ukrajincima, nego i o stanju u zapadnim zemljama koje pomažu Ukrajinu. Sve podsjeća na onu narodnu koja kaže „što je babi milo, to joj se i snilo“.
Njemačka je najčešće na udaru njihovih lažnih informacija. Te gnusne laži, inspirirane mržnjom, idu tako daleko da prodaju obične bedastoće za istinu. Prema izjavama tih analitičara njemačko društvo se nalazi na rubu propasti. Pitane je samo dana, tako otrcani komunistički i četnički analitičari, kada će doći do pobune naroda protiv vlasti i javnoga iskazivanja simpatija prema ruskoj agresiji.
Njemačka je, tako ti „mudri analitičari“, ovisna o ruskom plinu. Ostala je bez njega i ubrzo će se narod smrzavati, a poduzeća ići u stečaj. Putujući zadnjih dana Njemačkom, ne primjećujem nikakvu krizu. Grijanje funkcionira kao i prije pet godina kad sam otišao iz te države, trgovine pune svega i svačega, poduzeća nisu pred stečajem, što više rade punom parom.
Nezaposlenost nije naglo skočila. Naprotiv, u potrazi su za novim radnicima. Restorani i kavane nikad posjećenije. Kako mi reče jedan prijatelj, izgleda da ljudi nikada nisu imali više novca.
Predbožićno je vrijeme i sve je ukrašeno i osvijetljeno. Nema ruske nafte i plina, pa ipak sve funkcionira. Ulice pune automobila. Istina, mnogi gradski autobusi voze sve češće na struju, što odgovara ekološkim kriterijima za koje se društvo zauzima. Putujući vlakom iz jednoga grada u drugi, čitam „Die Zeit“ (Vrijeme), najpoznatije njemačke novine za privredu i kulturu. Jedan autor analizira moguću nestašicu plina, kojega trenutno ima sasvim dovoljno za kućanstva i industriju, i svraća pozornost na raspravu koja se vodi u društvu oko Frackinga (hidraulično lomljenje), posebne metode izvlačenja plina iz zemlje.
Dok dio se dio stručnjaka protivi takvoj metodi dobivanja plina, govori drugi da to i nije toliko opasno. Naime, pitka voda se nalazi na dubini od 30 do 200 metara, dok bi se plin fracking-metodom crpio iz dubine od 1000 metara. Diskusiju treba ostaviti stručnjacima, ali jedno se ne može ne spomenuti. Svi se slažu u tome da Njemačka ima u zemlji velike rezerve plina, te bi vadeći ga spomenutom, upitnom metodom mogla zadovoljiti vlastite potrebe u idućih 20 godina. Nije tajna da Njemačka i druge europske države uvoze trenutno plin koji se fracking-metodom vadi iz zemlje u Americi i nekim arapski. Državama.
Bude li na to prisiljena, vjerojatno će i sama učiniti, kao što se odlučila odgoditi za neko vrijeme zatvaranje svih atomskih centrala. Muka prisili ljude na sve. Što će tada Rusi? O čemu će pričati srpski analitičari? Pronaći će oni nove žrtve. Uostalom, onaj tko živi od krivih sjećanja, lako nađe neprijatelje. U jednom se čovjek, ipak, mora ipak složiti s „genijalni srpskim analitičarima“: benzin je nešto skuplji u Njemačkoj nego u Srbiji, Hrvatskoj ili BiH. Ali i tu ima jedan mali problem. S punim rezervoarom goriva u spomenutim državama pređe prosječni automobil oko 150 kilometara manje, nego s onim natočenim u Njemačkoj.
Na kraju ipak ispadne da je i benzin jeftiniji u Njemačkoj nego u Srbiji. U laži su doista kratke noge. Nažalost, niti to ne smeta onima koji mrze. Doista, ima ljudi koji žive od mržnje i laži. Čak nemaju niti stida. A što bi ga imali, kad se takvi kakvi jesu dopadaju publici koja ih gleda.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
