Da je izbor američkog kardinala Roberta Francisa Prevosta bio veliko iznenađenje, pokazalo se već po izrazu lica prisutnih na Trgu svetog Petra.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Pa ipak za analitičare stanja u Katoličkoj Crkvi to i ne bi trebalo biti toliko silno neočekivano, jer novi papa pokazuje, barem prema svojem dosadašnjem djelovanju, socijalnu osjetljivost pape Franje, kao i svijest o nužnosti prilagođavanja katoličke vjere izazovima vremena.
To je vjerojatno razlog da su za njega glasali mnogu Franjini kardinali, ali i oni drugi koji su svjesni da novi papa mora biti spreman i sposoban nositi se s novim civilizacijskim izazovima.
Utoliko bi se moglo reći da je izbor kardinala Prevosta za papu ponajbolje moguće rješenje za Crvu u ovim turbulentnim vremenima, punih izazova na mnogim područjima, od politike, ideologije, kulture do znanosti.
Lav XIV.
Nešto o tome govori i njegova odluka da uzme ime Lav XIV., što upućuje na bliskost razmišljanju pape Lava XIII., koji je shvaćao važnost zauzimanja za prava radnika i ugroženih u društvu, kao i prilagođavanje kršćanstva novim društvenim izazovima.
Ustvari, kardinali su se odlučili za čovjeka kompromisa između dvije struje unutar Katoličke Crkve, one koju predvodi vrlo konzervativni njemački kardinal Müller i uvjerenja određenih crkvenih krugova, pogotovo onih u zapadno europskim državama, da je i Katoličkoj Crkvi potrebno uvažavanje određenih društvenih promjena, pogotovo onih koje teže više toleranciji a manje isključivosti.
Njemački biskupi
Papa Franjo je svojim teološkim i crkvenim pogledima, moglo bi se reći, ohrabrio njemačke biskupe da krenu u određene promjene (sinodalni put), ali ih je kasnije upozorio da to čine nešto usporenijim koracima.
Nema sumnje da su njemački biskupi, s obzirom na stanje u njemačkom i europskom društvu, pa i u odnosu na samu religiju, s pravom krenuli u određene reforme. Nažalost, poneke stvari su se, i to ne voljom samog klera nego i vjernika, odvijale ubrzanijim tempom nego je predviđeno. Pa ipak, Katolička Crkva, ako želi biti prihvaćena i od strane obrazovanih vjernika, ne smije stati s reformama, pogotovo onim koje u centar života stavljaju novija znanstvena otkrića, ravnopravnost spolova i kršćanski humanizam, čemu je posebnu važnost pridavao papa Franjo.
Središte kršćanske vjere
Naime, vjera koja se oslanja na Isusa mora biti utemeljena na pozitivnom odnosu prema drugome, što znači da se o korektnoj vjeri ne može govoriti samo s pozicije odanosti tradiciji, nego i uvažavanju Isusova stava glede grijeha i s njim povezanog obraćenja.
Obraćenje se u tom kontekstu ne može promatrati samo kao retoričko prihvaćanje crkvenih propisa, nego, prije svega, kao spremnost na život prožet djelotvornom ljubavlju. Na početku kršćanstva, o čemu govore spisi Novog Zavjeta, kao i danas, bilo je lažnih obraćenika koji su prihvatili kršćanstvo iz vlastitih interesa.
Zar nam ne govore nešto o tome i prebrza obraćenja u bivšim komunističkim zemljama?
Događalo se često, pa i kod Hrvata, da su crkve nakon pada komunizma bile pune obraćenika, ali ne i kršćanski, humano usmjerenih ljudi. Da je bilo tako, ne bi bilo toliko korupcije.
Obraćenje bez njegovanja Isusovog pojma ljubavi je nedostatno. Na to je indirektno upućivao i papa Franjo. Zasigurno će tim putem ići i papa Lav XIV., što se da nasluti iz njegovog dosadašnjeg rada i života. Zbog toga bi se moglo očekivati da će novi papa pridavati veliku važnost vjeri utemeljenoj na praktičnom životu, prožetom ljubavlju prema najugroženijima, onom životu koji čini Katoličku Crkvu nečim posebnim u odnosu na sve druge religije.
Niti u jednoj drugoj religiji kao u kršćanstvu ne stoji ljubav u centru vjerskog života, i to ne samo prema Bogu nego i čovjeku. I to ona ljubav kojoj sveti Pavao daje prednost pred vjerom, pojašnjavajući da se vjera može potvrditi samo kroz djela.
Novi pristup Stepincu i pravoslavlju
Iako će se mnoge stvari odvijati u duhu razmišljanja prošlog pape, Lav XIV. će vjerojatno promatrati određene izazove nešto drugačije. U tom kontekstu će i odnos Vatikana prema slučaju Stepinac biti nešto otvoreniji. Papa Franjo je, i to s pravom, bio nošen idejom zbližavanja pravoslavlja i katoličanstva. Pri tome je previdio činjenicu da pravoslavlje u nekim državama, kao što su Rusija i Srbija, stoji još uvijek u službi nacionalne, ekspanzionističke politike.
Pitati srpske patrijarhe ili episkope o tome što misle o Stepincu je zasigurno bila pogreška. I da je Stepinac bio najsvetiji čovjek na svijetu, oni bi ga proglasili lošim, jer bi to bilo u službi politike „srpskog sveta“, koja je utemeljena na iskrivljenim povijesnim činjenicama, ili bolje rečeno krivim sjećanjima.
Očito je da prošli papa nije bio upućen u to da je svojevremeno srpski episkop Danilo u Mađarskoj 1992. godine izjavio da Srbi ne samo da smiju nego da i trebaju ubijati Hrvate i Muslimane, zbog čega je Evangelička Crkva u Njemačkoj tražila izbacivanje Srpske pravoslavne crkve iz Vijeća crkava u Ženevi. Papa Franjo je preko svojih savjetnika trebao znati da se od te izjave nije ogradio nitko unutar Srpske pravoslavne crkve.
Novi papa će vjerojatno i dalje raditi na zbližavanju katoličanstva i pravoslavlja, ali s daleko više opreza. Razlog za to mu daje ponašanje ruskog i srpskog klera u odnosu na rat u Ukrajini, ali i sam srpski episkop Porfirije, koji se od zagrebačkog mirotvorca u Beogradu pretvorio u ratobornog Srbina.
Novi vjetrovi za Međugorje
Za očekivati je, što se Hrvata tiče, da će i papin odnos prema Međugorju, s obzirom na krizu vjere mladih u Europi, biti još pozitivniji.
Uostalom, zašto ne uzdignuti na viši stupanj hodočasničko mjesto na kojem se danas na molitvu i promišljanje o kršćanskom načinu života, u vrijeme sve većeg udaljavanja mladosti od Crkve, okuplja veliki broj mladih ljudi?
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
