Kako izvještavaju mediji, pokušao je njemački parlamentarac bošnjačkih korijena Adis Ahmetović u njemačkom Bundestagu pojasniti kolegama i kolegicama da su u BiH ugroženi oni koji se ne izjašnjavaju kao Hrvati, Bošnjaci ili Srbi.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Pri tome je kao primjer naveo sina prisutnog bosansko-hercegovačkog veleposlanika, Bošnjaka Damira Arnauta, čija je supruga Hrvatica. Navodno, sin spomenutih roditelja ne može biti biran kao član predsjedništva BIH. Komšić je dokazao da je to neistina. Deklarirao se Hrvatom, iako bi mu, vjerojatno, „bosanska nacionalnost“ više odgovarala.
Svjestan da neće dobiti glasove hrvatskih birača, oslonio se na one bošnjačke krugove koji misle da se BiH može očuvati diskriminacijom jednog konstitutivnog naroda. Lukavo izvedeno. Nitko ne brani sinu spomenutog gospodina da se i on poput Komšića opredijeli za nacionalnost jednog od roditelja, te da glasovima bošnjačkog ili hrvatskog biračkog tijela bude izabran. Ili da kao Hrvat bude izabran od Bošnjaka, služeći se Komšićevom strategijom. Kako bi olakšao izbor onima koji se dvoume oko opredjeljenja, misli očito gospodin Ahmetović da bi tri konstitutivna naroda trebalo svesti na jedan, onaj „bosanski“. Slijedom njegove logike tada bi i sin veleposlanika mogao biti biran, jer bi navodno svi građani bili ravnopravni. Bilo bi smiješno da nije naivno. Bošnjaci bi kao većinski narod, ako ne dođe do promjena u izbornom zakonu, ponovno birali dva člana predsjedništva BIH iz Federacije.
„Arapski svijet demokracije“
Onima koji se toliko trude u igru ubaciti novi vid manipulacija, treba postaviti pitanje: A što je s onih preko devedeset posto stanovnika BiH koji se izjašnjavaju Bošnjacima, Srbina i Hrvatima? Zar u tom slučaju, ukoliko im se uskrati pravo na nacionalno opredjeljenje, oni ne bi bili diskriminirani? Naravno da bi bili kao što su Hrvati diskriminirani kad Bošnjaci sebi biraju dva člana predsjedništva. Na koji način se gospodin Ahmetović dočepao Bundestaga? Čovjek koji zastupa jednu političku stranku u Bundestagu trebao bi znati da demokratske zemlje u Europi paze da svaku etničku grupu zastupaju njezini predstavnici, kao i to da postoje zakonski propisi koji štite prava svakog konstitutivnog naroda. Spomenuti političar ne mora zavirivati u „arapski svijet demokracije“ da bi shvatio kako funkcionira multietničko društvo. Neka se osvrne oko sebe. Dovoljno je da se malo bolje informira o uređenju Švicarske i Belgije. Kad bi BiH bila uređena poput tih država, ne bi bilo nikakvih problema. A to je moguće postići na vrlo jednostavan način, etničkim regionalnim ili županijskim uređenjem države. Ako Hrvati imaju svoju izbornu jedinicu, dakle ne mora biti federalna, nitko ne može isključiti mogućnost da u njima za člana predsjedništva BiH bude izabran i netko tko se ne deklarira Hrvatom, koji pripada nekoj drugoj etničkoj grupi. Sve ovisi o njegovoj sposobnosti i korektnosti da zastupa interese birača. Istina, i Komšić to čini u odnosu na svoje birače. Nažalost to nije interes hrvatske etničke grupe, u čije je ime izabran, niti većine Bošnjaka, nego onih koji bi željeli unitarnu državu, svejedno da li iz političkih ili vjerskih razloga.
Nije se ozbiljnije bavio odnosima na Balkanu
Vrijeme je za malo više mudrosti i korektnosti kod onih koji tvrde da im je stalo do države BIH. O tome bi trebali razmisliti i takozvani svjetski stručnjaci za Balkan koji puno mudruju a ne kažu ništa konstruktivno. Zadnjih dana za riječ se ponovno javio američki stručnjak za Balkan Daniel Serwer. Sva njegova retorika se svodi uglavnom na unitarno uređenje BiH, s jednom državnom nacijom. Čovjek zaboravlja da BiH nije Amerika. Kad bi doista poznavao Balkan, razmišljao bi nešto drugačije. Da se malo ozbiljnije bavio odnosima na Balkanu, shvatio bi da je do raspada Jugoslavije i rata došlo zbog srpske politike koja je željela sve staviti pod svoju kontrolu. Serwer ne poznaje niti odnose među samim Bošnjacima. Pristalice SDA i mnogi muslimanski vjernici ne prihvaćaju odricanje od bošnjačke nacije u korist „bosanske“. Ali tu je još jedan problem. Poneki od Bošnjaka, koji bi rado bili pripadnici „bosanske nacije“, strahuju od bošnjačke izborne jedinice, jer bi u tom slučaju bili svedeni na beznačajan politički faktor. SDA i saveznici bi ovladali tim prostorom.
„Drugi i drugačiji“
U BiH postoje i oni koji se deklariraju „drugim i drugačijim“. Među njima je najviše onih koji bi odmah prihvatili „bosansku naciju“ Razlog za to leži u tome što im niti „jugoslavenska nacija“ nije bila strana. Koliko su bili iskreni, pokazalo se najbolje kod raspada Jugoslavije. Većina ih se u svim novo nastalim državama brzo svrstala među svoje kako bi osigurali dotadašnju privilegiranu poziciju. To se dogodilo i u BiH za vrijeme rata. Mnogi komunisti su se pridružili nacionalnim strankama iz istih razloga kao u Hrvatskoj ili Srbiji. Istina, kod Hrvata i Srba je toga bilo u daleko većem broju nego kod Bošnjaka. Pa ipak bez onih koji su napustili SDA, danas sekularni Bošnjaci ne bi bili na vlasti u BiH. Iako ponekim svjetskim analitičarima, kao i samom Serweru, izgleda da ta grupa igra značajnu ulogu, stvarnost izgleda nešto drugačije. SDA je još uvijek najjača politička opcija među Bošnjacima. Sa zaoštravanjem političkog stanja u BIH, rast će njezin utjecaj. To se pokazuje djelomično i u susretu Čovića i Izetbegovića, ali i u izjavama pojedinih novinara, koji, poput Nedžada Latića, urednika portala The Bosnia Tiemes, tvrdi da samo Izetbegović u ime Bošnjaka može potpisati neki novi sporazum između Hrvata, Bošnjaka i Srba. Iako ne voli Izetbegovića, svjestan je toga da je sve ono drugo samo prolazna vlast. Ne može se isključiti da i sami Bošnjaci, barem oni okupljeni oko SDA, žele svoj prostor u kojem bi sačuvali svoje etničke vrijednosti i tradiciju. To da je trenutna koalicija spomenutih stranaka u procesu raspada, leži u činjenici da se Dodik ne odriče secesionizma, a određeni bošnjački krugovi unitarizma. Kolikogod se pojedini Dodikovi oponenti unutar srpskog naroda trudili potisnuti ga s političke scene, ne razlikuju se od njega kad je u pitanju interes Republike Srpske, koju i oni promatraju kao neku posebnu državu u državi. SDA šuti i čeka rasplet političke krize. Može se pretpostaviti da su razočarani „Trojkom“, jer nije prihvatila novi „Izborni zakon“. Jer da je prihvatila, nestala bi s političke scene, a SDA bi još više ojačao, praveći se da je to i sam morao prihvatiti. Ne radi se samo o tome da bi „Trojka“ nestala s političke scene, nego i o tome da bi se usuglašavanjem „Izbornog zakona“ otvorio prostor za ozbiljniji razgovor između hrvatskih i bošnjačkih stranaka. Vjerojatno bi rezultiralo i novom strategijom. U tom slučaju bili bi i srpski političari prisiljeni na kompromise i odustajanje od separatizma.
Fenix-magazin/MD/ Dr. fra Luka Marković
