Teško je povjerovati da u svijetu postoji televizijska kuća koja je do te mjere zaljubljena u laži vlastitoga naroda, a u zadnje vrijeme i u rusku propagandu, kao što je to slučaj sa srpskom televizijskom kućom Happy. Ako se laži na toj televiziji, a i nekim drugim, svjesno prodaju za istinu iz ekonomskih interesa, onda se može govoriti o moralnoj bijedi. Ako pak sugovornici spomenute televizije govore iz dubokoga uvjerenja da je istina ono što lažu o srpskoj povesti, ili što iskrivljuju o ratu u Ukrajini, opravdavajući ruske zločine u toj zemlji, onda se radi o opasnoj vrsti šizofrenije, o bolesti kod koje je onaj koji govori neistinu uvjeren da je istina.
Piše: dr. fra Luka Marković
Problem takve vrste bolesti ne leži samo u poremećenosti govornika, nego i u tome što se tim lažima truje duša vlastitoga naroda. Malo onih u Srbiji koji shvaćaju da je priča o nekoliko stotina tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu ogavna laž, koja je posijana kako bi se doživotno oblatilo hrvatski narod. Preuveličavanje žrtava u Jasenovcu je, očito, trebalo poslužiti ideolozima „srpskoga sveta“ kako bi se mogli lakše obračunati s hrvatskim težnjama za vlastitom državom.
Sustavna laži zahvatila srpski narod
O razornim učincima te laži govori na svoj način prošli rat na prostorima bivše države koji je odnio tolike nedužne živote. Nažalost, mnogi srpski pobunjenici u Hrvatskoj i BiH činili su zločine bez ikakve grižnje savjesti, duboko uvjereni da vraćaju Hrvatima i Bošnjacima ono što su zaslužili. Ono što je možda najopasnije od svega, jest činjenica da se u Srbiji i dalje pokušava prodati laž o Jasenovcu kao istinu, i to ne samo u Vučićevim i Dodikovim krugovima, nego i u onim koji ih pokušavaju skloniti s vlasti.
Do koje mjere je ta bolest, utemeljena na sustavnoj laži, zahvatila srpski narod, pokazalo se zadnjih dana u primitivnom i drskom ponašanju srbijanskog glumca Sergeja Trifunovića. Čovjek napravi nekoliko primitivnih ispada i na kraju ne samo da okrivljuje hrvatsku policiju, nego vrijeđa čitav hrvatski narod, aludirajući na prisutnost ustaštva na svakom koraku, pa eto i u policiji europske Hrvatske.
Nažalost, bolest šizofrenije koja nastaje tako što bolesnik s vremenom prihvaća laž kao istinu, zahvatila je očito šire slojeve srpskoga društva. Uostalom kako se drugačije može shvatiti njihov odnos prema žrtvama Srebrenice i Vukovara, ili bezdušno veličanje zločinaca kao što su Mladić i Karadžić.
Ponašanje „finoga momka“ Trifunovića
Da je nešto trulo u toj zemlji Srbiji potvrdio je, na svoj način, i sam srpski književnik Vuk Drašković, gostujući na spomenutoj televiziji, kad je ustvrdio da pripada onom malom procentu srpske nacionalne manjine koja je svjesna laži koju širi srpska nacionalistička mašinerija. Misli valjda da je sada nakon ozdravljenja od spomenute bolesti, postao normalniji čovjek, koji može bistre glave prosuđivati o onome što je u srpskoj politici i povijesti istina a što laž. Ponadati se da se neće kasnije pokazati kako je njegova tvrdnja bila samo floskula, i to iz antipatije prema Slobodanu Miloševiću koji ga je pokušao ubiti.
Ako se to i pokaže, ne bi trebalo nikoga iznenaditi, jer se ta vrsta bolesne nacionalne opsjednutosti u kojoj se i zločini mogu opravdati, ne liječi preko noći. Ustvari, teško je izliječiti bolest koja je našla prostor u najdubljoj dubini srca. Zar ne govori nešto o tome i ponašanje „finoga momka“ Trifunovića, čovjeka koji se bori protiv Vučića.
Nakon spada u Hrvatskoj postalo je svima jasno da su on i Vučić ideološki puno bliži nego se mislilo. Uostalom da laži gode i onim, navodno liberalnim Srbima, pokazao je u jednom razgovoru na spomenutoj televiziji i sam gospodin Nenad Čanak, navodni vojvođanski buntovnik protiv srpskoga nacionalizma. Čovjek u razgovoru potvrđuje priču gospodina Marića o 700 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu.
I jedan nedužno stradali čovjek je previše
Nakon te potvrde, teško se oteti dojmu da sva njegova kritika srpskog nacionalizma nalazi izvore u propasti jugoslavenstva. Kad bi se doista radilo o iskrenom humanisti i čovjeku koji se bori protiv srpske ideološke laži, odbacio bi Čanak suludu tvrdnju Marića kako je u Jasenovcu ubijeno 700 tisuća Srba, kad se zna da je brojka svih poginulih s prostora bivše države u Drugom svjetskom ratu nešto malo veća od milijun žrtava. Ne znam kako bi se Srbi osjećali da Hrvati govore o 50 tisuća ubijenih u Vukovaru, a Bošnjaci o 150 tisuća u Srebrenici. I jedan nedužno stradali čovjek je previše.
Pa ipak to ne daje pravo nikomu da sije mržnju prema susjedima preuveličavajući broj žrtava zbog političkih interesa. Nažalost, očito je da su oci velikosrpske ideologije uspjeli pretvoriti laž u istinu koje se teško oslobađaju čak i oni koji, na prvi pogled, djeluju vrlo objektivno.
Teško je reći sa sigurnošću koliko se i kod samoga Draškovića radi o katarzi a koliko o mržnji prema onima koji su gurnuli s političke scene. Ponadati se da se iza njegovih nastupa ne krije želja da se Srbiju veže uz zapadni svijet, te na taj način postigne ono što Vučić i njemu slični rusofili ne uspijevaju.
Poslije ispada Trifunovića, koji slovi za predvodnika pobune protiv Vučića, teško se oteti dojmu da se i sama zapadna politika tome nada. Da nije tako, ne bi Zapad dopustio Vučiću i Dodiku da se toliko dugo poigravaju njihovi strpljenjem i ugledom, izazivajući ponovno sukobe sa susjedima. Uvijek su srpski nacionalisti imali prijatelje u nekim državama zapadnoga svijeta, koji nisu ništa bolji od njih.
Fenix-magazin/SČ/ dr. fra Luka Marković
