Svojevremeno su Rusi okupirali Afganistan, uvjereni kako mogu u toj muslimanskoj državi uspostaviti komunističku vlast. Shvativši svoju pogrješku, pobjegli su, ostavljajući narod na milost i nemilost islamskim fundamentalistima.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Iz njihove pogrješke Amerikanci nisu naučili ništa. I oni su se podvijena repa morali povući iz Afganistana, shvaćajući da zapadni tip demokracije nije prihvatljiv na isti način u svim religijama i kulturama. Na vlast su došli ponovno islamisti, uspostavljajući vladavinu šerijatskog zakona. Da je narod Afganistana želio komunizam, ili bio spreman za demokraciju i liberalne zapadne poglede na život, ne bi islamisti nikada preuzeli vlast.
Upad Amerikanaca u Irak, s navodnom željom da uspostave demokraciju, pokazao se još jednim političkim promašajem velikih sila. Da su bahati američki vojni stratezi bolje poznavali unutar islamske odnose, pogotovo one u Iraku, shvatili bi da urušavanje sunitske vlasti u toj državi, na čelu s diktatorom Sadamom, otvara put za šijitsku prevlast. Bilo je jasno da će irački šijiti, kao većinska religijska zajednica, pobijediti na izborima.
Na vlasti zahvaljujući Iranu i Rusima
Upad Amerike u Irak nije samo pomogao šijitima da preuzmu vlast i postanu saveznici šijitskog Irana, nego je od iračkih sunita stvorio ekstremiste, radikalni islamistički pokret ISIL. Upravo je taj pokret odigrao važnu ulogu u pobunama većinskih sirijskih sunita protiv Asada, pripadnika iranskim šijitima bliskih alavita.
Alavitskoj manjini u Siriji pripada svega oko 12 posto stanovništva.
Asad se na vlasti uspio održati zahvaljujući Iranu i Rusima, ali i libanonskom šijitskom Hesbollahu. Kako je moguće da su pobunjenici tako brzo napredovali, i to nakon dugogodišnje stagnacije na frontu? Hesbollah je izraelskim upadom u Libanon oslabljen, kao i Rusi zbog rata u Ukrajini, dok se iranska vjerska elita, bolje rečeno diktatura, bavi sama sobom, u strahu od pobune mladosti.
Povlačenje Rusa iz Sirije
Čim su se iz Sirije povukli Rusi, bilo je jasno da se Asadov režim nalazi pred padom. Uspjeh sunitskih pobunjenika, od koji su neki skloni radikalnom islamu, utjecat će ne samo na političko stanje u Siriji, nego i u okolnim državama. Hesbollah, šijitska manjima u Libanonu, neće nikada više igrati onu ulogu koju je imao do sada, i to ne samo jer je oslabljen, nego i zbog toga što će libanonski suniti dobiti podršku od strane nove sirijske vlasti.
Nažalost, libanonski kršćani će zbog desetljetne promašene američke politike i dalje napuštati državu, postajući od nedavne većine beznačajnom manjinom. Prije nekoliko godina u jednom intervju za sarajevski mjesečnik„Svjetlo riječi“ rekao je poznati libanonski kršćanski intelektualac Miled Abboud, čovjek s dva doktorata (Sorbonne i Münster), s kojim je razgovarao autor ovih redaka, da je zapadna politika kriva za tragediju arapskih kršćana.
Doći će na Bliskom istoku i do drugih promjena
Njihovo miješanje u politiku tog svijeta, kao i bezuvjetno podržavanje Izraela, poremetilo je odnose između muslimana i kršćana, što je rezultiralo masovnim iseljavanjem kršćana iz tih zemlja.
Koliko je imao pravo, vidi se ponajbolje iz aktualnog broja kršćana u tim zemljama. Od nekadašnjeg respektabilnog broja, svedeni su danas, izuzme li se Egipat, na beznačajnu manjinu od oko tri milijuna.
Ukoliko jednog dana u Egiptu na vlast dođu muslimanski radikali, ostat će i tamo od nekih 17 miliona kršćanskih kopta beznačajna manjina, jer će bježati kako ne bi snosili posljedice krive zapadne politike. Pored pojačanog iseljavanja alavita i kršćana iz Sirije, doći će na Bliskom istoku i do drugih promjena.
Napetost unutar arapskog svijeta
Rušenje diktatora Asada bi moglo ohrabriti i građane drugih država na pobune. Život u vojnim i monarhističkim diktaturama, od čega pati arapski islamski svijet, mogao bi običnom čovjeku učiniti islamiste vrlo poželjnim, i to zbog toga jer ovi obećavaju socijalne reforme i pravednu preraspodjelu dobara.
Uostalom, Muslimansko bratstvo, radikalna islamska stranka, je prije nekoliko godina pobijedila na demokratskim izborima u Egiptu. Uz izdašnu pomoć ponekih arapskih država, vlast je preuzela vojna hunta, koja je trebala zaustaviti širenje radikalne muslimanske ideologije u drugim arapskim, pogotovo onim bogatim državama.
Slična napetost unutar arapskog svijeta bi se mogla očekivati puno ranije nego to mnogi pretpostavljaju. Pobunjenici koji su preuzeli vlast u Siriji, učinit će sve da s vremenom prošire svoju ideologiju i na druge arapske zemlje, pogotovo one susjedne, a kasnije i na one bogatije. To bi moglo dovesti do nereda i pokrenuti novi val izbjeglica, koji bi utočiše mogli potražiti u Europi.
Vjerojatno će i alaviti iz Sirije, obožavatelji Asada i Irana,vjerojatno ubrzo krenuti na put prema Europi a ne Iranu, jer se njihov liberalni stil života ne uklapa u ideologiju iranskih mula. Moguće radikalne promjene u arapskom svijetu, mogle bi dovesti do krize i u samoj Europi.
Veći dolazak muslimanskih izbjeglica, ojačao bi još više europsku rigidnu desnicu. O tome ne razmišljaju zapadni političari. Previše suprofitabilno i liberalno ideološki orijentirani da bi se bavili takvim sitnicama.
Zakon o pobačaju
Uostalom, u Njemačkoj se zadnjih dana vodi velika kampanja za još liberalniji zakon o pobačaju. Očito je nekim krugovima to važnije od problema koji bi se s vremenom mogli pojaviti zbog novog priliva izbjeglica i jačanja AFD-a. Uostalom, Europa stenje zbog nedostatka mladih.
Čovjek bi očekivao da će političari shvatiti da je svako rođenje, kako reče filozofkinja Hannah Arendt, radost za čitav svijet. Oni koji se ne raduju rađanju, što više čine sve da ga ometu, bit će ionako prisiljeni prihvaćati mladost iz drugih krajeva, pa i čak i onu koja će se teško, kako svojevremeno reče filozof Peter Sloterdijk, integrirati u liberalno europsko društvo.
S obzirom na sva ta događanja, moglo bi se s pravom postaviti pitanje: Ne prijeti li Europi sličan scenarij kao onaj u Siriji, istina s malo izmijenjenim scenarijem? Ono što se zadnjih dana događa u Francuskoj, savez rigidne ljevice i desnice, ne može se isključiti niti u drugim europskim zemljama.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
