Dodik, koji stoji pod velikim utjecajem opasne ideologije „srpskog sveta“, je na najboljem putu da završi tamo gdje mu je i mjesto.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Njegov odlazak s političke scene bi ublažio napeto stanje u BiH. To bi bilo ujedno i upozorenje budućim srpskim političarima u BiH da je došlo vrijeme da se oslobode priče o srpskom secesionizmu, koji je nastavak one opasne ideologije iz početka devedeseti, koja je kriva za tragična događanja u Hrvatskoj i BiH.
Pa ipak, ukoliko se u BiH želi poraditi na očuvanju države i dugotrajnom miru, nužno je pojasniti i bošnjačkim unitarističkim krugovima da su dugotrajan mir i stabilnost države mogući samo uz uvažavanje konstitutivnosti sva tri naroda, ali i ustrojstvo države koje bi garantiralo njihovu ravnopravnost. Nije dovoljno samo ukloniti Dodika i njegove istomišljenike s političke scene u BiH, nego i one koji već desetljećima zagovaraju unitarističko uređenje države.
Priča o jednoj državi s jednom bosanskom nacijom je isto toliko opasna i anakrona koliko i srpska secesionistička ideologija. Teško je povjerovati da će bilo tko od srpskih političara, sve ukoliko se iz politike odstrani Dodika, prihvatiti unitarnu BiH. To isto važi i za Hrvate, ukoliko se iz politike makne Dragana Čovića, koji se očito polagano distancira od Dodika. Nitko od budućih hrvatskih političkih predstavnika neće prihvatiti unitarno uređenje BiH. Razlog za to leži u činjenici da bi tako uređena BiH s vremenom postala država većinskog bošnjačkog naroda. Što više, može se pretpostaviti i to da niti određeni bošnjački krugovi, pogotovo oni oko SDA, ne bi prihvatili takvo uređenje, jer bi u tom slučaju prijetila opasnost da koalicija hrvatskih, srpskih i sekularnih bošnjačkih stranaka u potpunosti potisne ideju o određenoj dominaciji islama u BiH, pa i na onim većinskim bošnjačkim područjima.
Uostalom, nije nikakva tajna da upravo ti krugovi odbijaju pomisao na bosansku naciju, koju protežiraju sekularni bošnjački krugovi. Zanimljivo je da pojedini zapadni političari govore rado o državnoj bosanskoj naciji i unitarnoj BiH, ne shvaćajući da ih ogroman broj stanovnika države ne želi: Hrvati i Srbi, jer bi s vremenom izgubili pravo na etničku pripadnost, a određeni bošnjački krugovi jer bi islam bio potisnut na marginu, bez nekog posebnog utjecaja na društvena zbivanja. U tom kontekstu je svakako zanimljivo da ti isti zapadni krugovi gledaju s velikim simpatijama na kantonalno (županijsko) uređenje Švicarske ili federalno Belgije, dok se istovremeno protive takvom uređenju BiH.
Uvažavanje prava svih etničkih grupa
Ne mogu se sjetiti da je itko od europskih političara protestirao kad su se Švicarci kojima je materinski jezik francuski 1979. godine odvojili od kantona Bern, u kojem ogromnu većinu čine Švicarci čiji je materinski jezik njemački. Što je zanimljivo, ta odluka nije smetala nikoga u kantonu Bern, čak niti činjenica da je u vrijeme stvaranja spomenutog kantona u njemu živjelo oko dvadesetak tisuća ljudi. Zašto? Zato što su u Švicarskoj shvatili da se prosperitet države i mir može održati samo uvažavanjem prava svih etničkih grupa. Uostalom, švicarska povijest poznaje etničke sukobe iz onih vremena u kojima to nije shvaćano. Danas je to zahvaljujući uvažavanja etničkog najperspektivnija i najuređenija država u Europi.
U Belgiji je situacija nešto napetija između različitih etničkih grupa. Pa ipak zahvaljujući regionalnom uređenju, ali i svijesti da nitko ne može drugome nametnuti svoje vjerske i etničke osjećaje, država funkcionira. I BiH bi mogla profunkcionirati i izbjeći opasna događanja, poput ova s Dodikom, koja bi mogla ponovno odvesti u sukobe, ukoliko se to ne shvati. Europa bi mogla u tom pogledu pomoći etničkim grupama i građanima u BiH, naravno, samo ukoliko se ne bude bahato ponašala i osuđivala u njoj ono što hvali u Švicarskoj i Belgiji.
Postat će zemljom bez ljudi
Umjesto da o uređenju BiH govore oni europski političari koji poznaju probleme BiH, sve su glasniji oni koji bi svojim neznalačkim ponudama mogli izazvati nove sukobe.
A to je ono što napaćenim narodima BiH ne treba. BiH ne trebaju niti savjetnici poput Erdogana, koji tako rado govori o cjelovitoj BiH, zaboravljajući da je nasilno preuzeo dio Cipra, ali i dijelove Sirije i Iraka. Takvi ljudi ne mogu biti vjerodostojni zagovornici cjelovite BiH.
Njih treba tražiti u političarima koji bi svojim mudrim savjetima mogli pomoći Hrvatima, Bošnjacima i Srbima da napokon stvore prosperitetnu državu iz koje ljudi ne bi odlazili. Jer, ako se nastave ove svađe, kao i proces iseljavanja i lošeg nataliteta, za kojih tridesetak godina ne će biti potrebno razgovarati o BiH. Postat će zemljom bez ljudi, ili možda ipak državom nekih novih došljaka. S obzirom na sve jače migracije iz azijskih i afričkih siromašnih država, kao i odluku zapadne politike da ne prihvaća migrante, tako nešto se ne može isključiti.
Dođe li do toga, neće više biti nesporazuma između Hrvata, Srba i Bošnjaka, jer ih neće biti. Svađat će se ili živjeti u miru neki novi ljudi. Ali tko zna, možda je ovo s Dodikom samo uigrana predstava prema onoj rimskoj mudrosti „zavadi pa vladaj“ (divide et impera)? Možda su se pojedine političke strukture u BiH, pod utjecajem nekih moćnih globalnih faktora, dogovorile, te im treba gužva kako bi lakše realizirale ono što su isplanirale i naumile. Kad je BiH u pitanju, niti to se ne može isključiti.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
