U zadnje vrijeme sve je više onih koji si za uzor vjernika uzimaju javne osobe, pogotovo one iz političkog života. Pri tome se rijetko razmišlja o njihovom praktičnom životu, o tome koliko je taj život prožet religijskim vrijednostima.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Za pojedince to i ne igra važnu ulogu koliko borba tih političara protiv liberalne ideologije i migracija, pogotovo onih islamskih. Upravo u tome kontekstu treba promatrati oduševljenje pojedinih krugova za Putina, Trumpa ili Orbana.
Otpor pretjeranom liberalizmu i opasnim migracijama koje prijete urušavanjem onoga što nazivamo zapadnom civilizacijom je razumljiv. Pa ipak vrijednost pojedinih utjecajnih političkih krugova na društvo i religije se ne može mjeriti samo kroz taj otpor liberalizmu i islamizaciji zapadnog društva, nego, prije svega, kroz prisutnost religijskih vrijednosti u njihovom praktičnom životu.
Politika i religija
Utoliko je smiješno kad se Putina ili Trumpa stavlja kao uzorne borce za očuvanje kršćanske civilizacije. Koje? One koja se zalaže za jačanje utjecaja politike na društvo ili one kojoj je stalo do jačanja istinskih kršćanskih vrijednosti.
Za razliku od vjernika koji su se oslanjali uglavnom na propisane rituale od strane religijskih institucija, koje su stajale ponekad i pod utjecajem politike, postojale su u gotovo svim religijama i zajednice koje su držale jako puno do meditacije, promišljanja o osobnom odnosu prema Bogu. Jedna od najpoznatijih zajednica te vrste u islamu jest ona sufijska, koja umjesto na propisane rituale stavlja naglasak na realizaciju ljubavi u praktičnom životu.
Tom pokretu nije prihvatljiva niti jedna vjerska islamska diktatura. Nažalost, dobar dio navodnih dobrih muslimana širom svijeta neće nikada osuditi zloupotrebu islama od strane muslimanskih poglavara, poput onih u Iranu, koji za cilj imaju potpunu kontrolu društva. Kao što su u kršćanstvu mnogi mistici bili od strane Crkve promatrani s nepovjerenjem, slično su se islamske zajednice odnosile prema sufistima i njihovom pogledu na duhovnost. Jedan od najpoznatijih kršćanskih mistika Meister Eckhart, koji je jedno vrijeme bio odbačen od kršćanskih poglavara, razmišlja na sličan način kao sufisti i drugi mistici, stavljajući u centar života osobni doživljaj Boga.
Ovaj veliki mislilac i mistik je bio uvjeren da u nutrini svakog čovjeka (duša) postoji centar koji vodi osobnom susretu s Bogom. Prema njegovom mišljenju svaki vjernik je pozvan, pored prakticiranja propisanih rituala, okrenuti se i individualnom susretu s Bogom. Uvjet za to bio je i za njega, kao i za sufiste, oslobađanje od onog vanjskog koje udaljava čovjeka od Boga.
U njegovom shvaćanju vjere ima i stoičkih elemenata, koji pozivaju pojedinca da se osposobi za odricanje od vanjskog, od mnogobrojnih želja, u korist onoga nutarnjeg. Jer samo na taj način čovjek može osposobiti sebe za ozbiljnije promišljanje o Bogu i smislu života. Istina, institucionalne religijske zajednice se ne mogu organizirati samo na individualistički način pristupanja vjeri, pa ipak vrijeme je da se da malo više prostora i osobnom traganju za Bogom, istinskom susretu s njim kako bi u praktičnom životu do izražaja mogle doći one vrijednosti o kojima utemeljitelji religija govore.
Prakticiranje svih propisanih rituala bez ljubavi, bez traganja za osobnim susretom s Bogom, bez sposobnosti odricanja od vanjskog u korist onog nutarnjeg, bez tolerancije i dobrote srca, ne mora značiti bezuvjetno i znak neke duboke vjere.
Fanatizam i zloupotreba religije
Ovo je posebno važno naglasiti danas, jer živimo u svijetu hiperindividualizma ali i sve jačeg utjecaja vjerskog fanatizma, koji ne može imati uporište u Bogu kojega religije promatramo kao izvor ljubavi, u Onome koji prožima sve dok je istovremeno i iznad svega. Islamistički teroristi su danas najbolji primjer iskrivljenog pogleda na religiju, jer nasilju daju prednost pred tolerancijom i ljubavi.
Nešto slično bi se moglo reći i za pojedine židovske krugove koji u nasilju u Gazi ne vide ništa što bi bilo u neskladu s njihovim poimanjem Boga. I jedni i drugi svojataju Boga i promatraju ga kao nešto što se može zarobiti i strpati u vlastiti, iskrivljeni pogled na život. Nažalost, i u današnjem kršćanstvu se može govoriti o pokušajima povratka na ona vremena u kojima je želja za vlašću uspjela od vremena do vremena potisnuti pravu kršćansku poruku.
Radi se o onim vremenima u kojima je bilo važnije širiti religiju nego je ispravno interpretirati, kao vrijednost koja poziva na toleranciju, ljubav i mir umjesto na mržnju i nasilje.
Mnoge evangeličke zajednice, kakvih ima danas veliki broj u Americi, daju prednost slijepom fanatizmu umjesto iskonskoj kršćanskoj poruci, onoj o kojoj govori sveti Pavao kad kaže da je ljubav jača od svega, pa čak i od same vjere Pavao ne želi umanjiti vrijednost vjere nego upozoriti čovjeka da nema istinske vjere bez ljubavi.
Političari nisu zaštitnici vjere
Žalosno je čitati kako se ruski pravoslavni episkopi dive Putinu, opravdavajući njegove postupke u Ukrajini. Nažalost to čine i neki navodni katolici, uvjereni da se Putin bori protiv sotonske zapadne ideologije. U kojeg Boga oni vjeruju? Zasigurno ne u onoga svetog Pavla ili Isusovog Boga, koji je otac svih ljudi, izvor svega što postoji. Kako je to moguće? Moguće je, jer se Boga poistovjećuje s interesima osobne politike, vlastitog naroda ili civilizacije. Nažalost, zadnjih godina sve su prisutnija mišljenja, pa i u nekim hrvatskim katoličkim krugovima, kako su ideal vjernika oni političari koji, navodno, brane kršćanstvo od liberalnih ideologija i islamizacije Zapada.
Istina, krivo usmjereni liberalizam je sa svojim stavovima izbacio tradicijsko i civilizacijsko tlo ispod nogu zapadnog čovjeka, pa ipak branitelji kršćanstva ne mogu biti ljudi koji ne drže puno do etičkih normi i ne žive ljubav.
To da je uvezeni radikalni islam na putu da ugrozi temelje zapadne civilizacije u Europi, ne može biti razlog za obožavanje onih političara koji protežiraju institucionalno kršćanstvo a u praktičnom životu ne prakticiraju njegove vrijednosti.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
