Pred nama je nova godina koja će najvjerojatnije kao i prošla biti ispunjena od vremena do vremena tugom i radošću, beznađem i nadom, razočaranjem i oduševljenjem, nemirom i mirom.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Većina onoga što nam se bude događalo, lošega i dobroga, bit će vezano uz ljude oko nas. Očekivat ćemo razumijevanje i ljubav, a dogoditi će nam se zavist i mržnja. Bit će dana u kojima ćemo očekivat puno, a dobiti malo. Ponekad nećemo biti svjesni toga da smo dobili upravo onoliko koliko smo bili spremni dati. Bit će i takvih dana, iako u samodopadnosti to nećemo niti primijetiti, kad ćemo dobiti puno više nego smo zaslužili. Pojaviti će se i oni dani u kojima ćemo pod teretom života i ljudskom zlobom saginjati glavu vrlo nisko kako bismo se kasnije mogli dostojanstveno dići s uperenim pogledom prema nebu. Doživjet ćemo puno toga što pripada ovome našem nesavršenom životu na zemlji. Možda shvatimo i to da smo dio, ne samo obitelji i zajednice, nego i čitavoga Božjega nepojmljivo bezgraničnoga svemira u kojem je sve povezano jedno s drugim. Pojavit će se i oni dani u kojima ćemo početi shvaćati da nam je za razumijevanje toga svemira, svijeta i ljudi oko nas potrebno puno više od fizičkih očiju i ušiju, puno više od šturoga razuma.
Možda nam se posreći pa shvatimo kako se neke stvari može ispravno vidjeti, čuti i registrirati tek kad fizičke oči i uši zamijenimo onim nutarnjim koje su sposobne vidjeti i čuti bol i radost, strepnje, razočaranje i nadanje drugoga – pogotovo onoga u našoj blizini koji treba razumijevanje, praštanje, osmjeh i ljubav, pa čak i tada kad to nije, ljudski mjereno, zaslužio. Možda upravo u tim trenucima osposobljavanja nutarnjega vida i sluha uspijemo shvatiti kako je prijateljstvo sa svim ljudima moguće, da je ljubav jedino što vrijedi u ovom svijetu i životu, a mržnja dostojna samo prijezira.
Možda nam se u ovoj godini pred nama posreći pa shvatimo da smo dio sveobuhvatnoga Božjega plana, povezani s njim preko našeg odnosa prema svemu stvorenome, čitavoj prirodi. Možda u tim danima nadahnuća shvatimo i to da ni ptice ne pjevaju uzaludno, niti su proljeće, ljeto, jesen i zima u našem životu puka slučajnost.
Budemo li imali sreće shvatit ćemo i to da nas udaljavanje od drugih ljudi i prirode, udaljava i od nas samih, ali i od Boga. Jer Bog je u svemu što postoji, u svakom čovjeku, u svakom stvorenju, u svakoj biljci, u svemu što samo prividno umire.
U svemu je što nas okružuje, sve prožima, i opet je iznad svega. U našoj je blizini i kad ga svojim postupcima tjeramo od sebe. Strpljivo čeka da mu otvorimo vrata svojega srca. Budemo li ispravno shvatili religioznost, te krenemo korak dalje od puke tradicije i rituala, otvorit ćemo mu srce, pustiti ga da se nastani u njemu, da nas vodi kroz svijet i život – da upravlja našim mislima i djelima. Možda nam se čak posreći u ovoj godini pred nama da shvatimo kako duge molitve s puno riječi nisu nikakva garancija da ćemo susresti Boga i čovjeka. Možda shvatimo da je onaj istinski susret s Bogom i ljudima moguć samo ukoliko im dozvolimo da dobiju prostor u nutrini našega srca.
Ako nam se posreći, shvatiti ćemo i to da nismo stvoreni samo za trenutak, nego i za vječnost, da nam je povjeren ovaj svijet koji nas okružuje. Stvoreni smo biti kreatori Božjega svijeta, učiniti ga ljepšim i sigurnijim za sebe, za sve koji s nama danas zajedno dišu, ali i za buduće generacije. Spoznat ćemo, možda, i to da nismo obične kreature čiji je vijek omeđen samo rađanjem i umiranjem, nego stvorenja kojima je zauvijek povjerena uloga čuvara Božje ljepote. Možda uspijemo pri tome shvatiti da smrt nije smrt, nego put k svjetlosti, da s rađanjem počinjemo već umirati, ali da se sa smrću otvaraju novi obzori. Možda nam se u godini pred nama posreći i to da shvatimo kako priča o Adamu i Evi, o prvim ljudima, nije samo mitska priča, nego i univerzalna poruka koja nas uvijek iznova poziva na to da se klonimo misli koje nas navode da pokušamo biti kao Bog. Dobro je od vremena do vremena prisjetiti se ljudskoga iskustva koje kaže da je čovjek uvijek djelovao destruktivno kad je drugima htio biti bog, da je upravo zbog toga strovalio često sebe i druge u pakao tame. Istina, Bog je dao čovjeku moć da može mijenjati svijet, učiniti ga boljim, ljepšim, ugodnijim za život, ali i slobodu da se može okrenuti protiv njega, a time i protiv samoga sebe. Shvatimo li to, spoznat ćemo kako nikada do sada čovjek nije pokazao toliku sposobnost da uređuje Božji svijet, ali isto tako da nikada nije postojala tolika opasnost od uništenja svega stvorenoga. Možda nam se posreći pa shvatimo i to da opasnost od one rajske zavodničke zmije raste s moći tehnologije, s ljudskim napretkom u kojem ne postoji ravnoteža između vanjskoga i nutarnjega, između razuma i srca. Nažalost, u čovjeku je još uvijek budna želja da ovlada drugima umjesto da im bude prijatelj. Upravo je to razlogom zbog kojega bi čovjek morao shvatiti kako je opasno vidjeti, a ne vidjeti, čuti a ne čuti. U takvim vremenima čovjek olako zamjeni Boga onim bez čega, navodno, ne može.
Ljudsko srce može biti izvorom ljubavi i nježnosti poput one laneta, ali i izvorom iz kojega izlaze škorpioni mržnje. Iz njega mogu odzvanjati radost i zahvalnost, ali i ono što plaši i prezire. Istina, srce je nenadomjestivo, ali važni su jezik i usne, jer preko njih čovjek artikulira ono što se nalazi u njegovoj nutrini. Preko usana iz srca mogu izlaziti i dvolične riječi modernih farizeja koje nisu istinski uklesane u nutrini duše. Boga koji poznaje ljudsku dušu i nutrinu srca čovjek ne može prevariti slatkim riječima koje ne slijede dijela milosrđa. Pogotovo ga, za razliku od čovjeka, ne mogu prevariti one riječi koje uvijek nešto traže a ništa ne daju. Molitva može biti i znak lijenosti ako od Boga traži da riješi one probleme koji se mogu razriješiti darovima uma, srca i marljivosti, ljudskom željom da se suoči za zaprekama koje mu stoje na putu. Utoliko imaju pravo oni koji kažu da čovjek ne treba tražiti od Boga da mu otvori svaka vrata u životu, „pogotovo ne ona za koja i sam posjeduje ključ“. Jer Bog nije dao čovjeku dar uma i slobode da bi uvijek nešto tražio, nego da bi bio djelotvoran, od koristi sebi i drugima.
Možda se u ovoj turbulentnoj godini pred nama posreći mladim ljudima da shvate kako su stari zlatni rudnik iz kojega se može izvlačiti neprocjenjivo blago životnoga iskustva, a stariji prihvate činjenicu da su mladi proljeće u kojem se život budi. Možda mladi, iako su budućnost svijeta, shvate da ipak ima i onih vremena u kojima starost zaslužuje ne samo poštovanje nego i empatiju. Jedno od takvih jest i ovo vrijeme korone koja traži ljubav i strpljenje mladih kako bi se stariji mogli još uvijek radovati životu. Koliko je starački život lijep, saznat će mladi kad se bude morali zbog vlastite krhkosti i boli oslanjati na štap i ljubav onih koji ih okružuju. Čovjek čest razumije čovjeka, nažalost, tek tada kad se nađe u njegovom čamcu koji plovi nemirnom i neizvjesnom planinskom rijekom. Posreći li se čovječanstvu ove neizvjesne godine, mogli bi mladi shvatiti i to da su danas učenici, ali da će sutra biti učitelji. Onaj tko želi kasnije biti dobar učitelj, mora biti marljiv i pažljiv učenik. Treba brižljivo pratiti kojim koracima koračaju starci. Iz njih se može naučiti da trud nije nikada beskoristan, pa niti tada kad izgleda uludo utrošen. Dobro posijano sjeme uvijek donosi plod, nekada brzo, a ponekad s dosta zakašnjenja. Važno je pri tome prisjetiti se uvijek iznova misli mudrih učitelja kako neki ljudi žive da bi umrli, dok drugi umiru kako bi živjeli.
Možda se posreći u ovoj godini da većina ljudi, mladi i stari, shvate da sposobnost života za druge, i po cijenu umiranja vlastitim željama, je jedan od najvećih darova kojim je Bog obdario čovjeka. Možda se čovjeku posreći i to da shvatiti kako onaj koji sije mržnju i bol, s vremenom to i žanje, a da onoga koji sije radost bilo kada obasja sunce sreće. Život i iskustvo starijih, u tom kontekstu, veći je učitelj od najboljega učitelja. Naime, učitelj može dati samo ono što je naučio, dok starac crpi mudrost iz onoga izvora do kojega ga je doveo život. Doista vrijeme pred nama može postati vrijeme velikih promjena koje rađaju svjetlo, ali padova u pakleno stanje tame. Puno toga, istina ne sve, ovisi o čovjeku i njegovoj sposobnosti nadvladati samog sebe.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
