Dva velika čovjeka znanosti, teolog Karl Rahner i kvantni fizičar Werner Heisenberg, su mišljenja da budućnost kršćanstva leži u vjeri prožetoj ljubavlju, koja se dokazuje ljudskošću.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Iako svjesni toga da je Bog misterij kojega čovjek ne može nikada u potpunosti shvatiti, uvjereni su da se ipak isplati pokušati stupiti s njim u kontakt.
U tom kontekstu su svakako zanimljive riječi Heisenberga kad kaže kako prvi gutljaj iz čaše prirodnih znanosti čini čovjeka nevjernikom, dok na dnu čaše na njega čeka Bog. Nažalost, danas živimo u vremenu u kojem mnogi samouvjereni znanstvenici i nakon zadnjeg gutljaja ostaju ateisti.
Ali tu su i oni samouvjereni vjernici i propovjednici koji nakon prvog gutljaja iz čaše teologije znaju sve o Bogu. Iako je imao dobre namjere, želju da se crkva oslobodi pojedinih zabluda, i Martin Luther, utemeljitelj protestantizma, je napravio već kod prvih koraka pogrešku, vjerujući da je ispravno samo ono što on misli o Bogu.
Obuzet vlastitim mišljenjem
Njegova opravdana želja da skrene pažnju na pogreške kod crkvene hijerarhije, nije urodila plodom, jer je i sam preveć bio obuzet vlastitim mišljenjem. Upravo je to bio razlog da ga nije podržao filozof Erazmo Roterdamski, koji je i sam u to vrijeme bio jako kritičan prema pojedinim događanjima unutar Katoličke Crkve. Nije mogao prihvatiti kod Luthera prelazak iz jednog ekstrema u drugi. Koliko je imao pravo, pokazalo se ubrzo, jer je Martin Luther, koji je na početku govorio o nužnosti humanizma unutar crkvenih struktura, podržao teror vlasti nad nedužnim seljacima, koji su u njemu vidjeli spas od nepravde.
Nažalost, i danas, kako bi rekao filozof Vatimo, živimo u vremenima „slabe i jake vjere“: „slabe vjere“ koja je svjesna svoje nesposobnosti da u potpunosti spozna Boga i one „jake vjere“ koja je u svojoj samodopadnosti često daleko od Boga.
Pored „slabih vjernika“, uvjerenih da se o Bogu mora govoriti dosta oprezno i s puno strahopoštovanja, postoje i oni koji se smatraju „jakim vjernicima“, uvjereni da znaju o Bogu sve. Dok se ovi prvi potiho bave pitanjem Božje poruke čovjeku, ovi drugi je interpretiraju dosta glasno, uvjereni da znaju sve što Bog misli i namjerava učiniti.
Tko se Bogu dopada, a tko ne
Ono što je opasno kod ponekih gorljivih vjernika i propovjednika, jest njihovo uvjerenje da sami mogu prosuditi tko se Bogu dopada a tko ne. Da su malo bolje prostudirali Evanđelja naišli bi i na onu mudrost koja kaže da će se mnogi samouvjereni vjernici čuditi zbog Božjeg negativnog stava prema njima, kao i oni samokritični koji su bili uvjereni da su daleko od njega.
Ono što bi trebalo zabrinuti Katoličku Crkvu u Hrvata, jesu upravo oni „pravi vjernici“ i samouvjereni svećenici koji u potpunosti znaju što Bog želi. Vjera treba tradiciju i propise koji bi upućivali vjernika na prvi put. Pa ipak to nije dovoljno, jer nema vjere bez ljubavi. Barem tako govori sveti Pavao, koji uporište za tu misao crpi iz onoga što je Isus propovijedao. Žalosno je vidjeti da je malo onih među hrvatskim biskupima i klerom koji se usude reći da molitelji na trgu Bana Jelačića više štete nego što koriste. Ima stotinu drugih načina da se čovjek usprotivi pretjeranom liberalizmu i vrlo radikalnim kritičarima kršćanskih vrijednosti u Hrvata.
Malo više skromnosti
Teško je znati kako bi reagirali ti isti molitelji da se na istom mjestu pojave muslimanski vjernici, obavljajući svoje rituale. Zasigurno ne bi reagirali onako brutalno kao što bi to učinili arapski muslimani u odnosu na kršćane, pa ipak ne bi smatrali ispravnim da spomenuti klanjaju i mole na javnom prostoru. Svakako bi bilo zanimljivo znati u kojem smjeru bi išle i reakcije onih klerika koji danas kritiziraju biskupa Uzinića, jer misli da je molitva nešto i previše ozbiljno da bi se njom na javnim mjestima pokazivalo vlastito neslaganje s radikalnom ideologijom. Uostalom čovjek se molitvom obraća Bogu, a ne politici i društvu.
Nažalost među vjernicima i klericima ima i onih koji rado govore o tome da je Bog prva violina u njihovom životu, ali sve čine da pokažu kako su oni dirigenti. Ovo predbožićno vrijeme u kojem se govori o Božjoj ljubavi prema čovjeku, ali i prema svemu stvorenome, poziva sve na malo više skromnosti, kako one anarhističko liberalne krugove tako i samodopadne vjernike, jer centru ne stoji čovjek nego Bog. I jednim i drugim ne bi bilo na odmet dati prostora u srce Onome o čemu često mnogo pričaju a malo znaju. O čemu se radi, shvatit će i jedni i drugi ukoliko pokušaju razmisliti o tome da je ljudski život prazan bez ljubavi. A ljubav, ona o kojoj govori Isus, ne osuđuje nego pokušava razumjeti. Život bi bio puno jednostavniji, pa i unutar hrvatskog naroda, kad bi razumijevanje dobilo prednost pred osudom. Jer nitko nije toliko čist da ne bi bio potreban praštanja.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
