Vijest kako će Albanija osnovati „bektašijsku državicu“ („mali muslimanski Vatikan“) u Tirani iznenadila je mnoge čitatelje širom svijeta.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
U zraku visi još uvijek pitanje: Koji je cilj predavanja tolike važnosti tom miroljubivom sufijskom pokretu mistika, koje u BiH poznajemo i kao derviše? Odgovor bi, među ostalim, mogao ležati u napetom stanju između azijskog i afričkog islama i sekularnih Europljana, do čega je doveo sve učestaliji islamistički terorizam. Ideja sama po sebi nije loša, jer bi pokazala Europljanima i muslimanima u njoj da islam ima i onu drugu, vrlo pozitivnu stranu, koja teži drugačijoj interpretaciji samoga Kurana i islamske predaje.
Svojevremeno sam u jednoj znanstvenoj knjizi prije desetak godina upozorio na nužnost tumačenje Kurana i islamske tradiciji u duhu povijesno kritičke metode istraživanja kako bi se islamskim neprosvijećenim fundamentalistima izbilo iz ruku argumente da imaju pravo na nasilje u ime religije. Nužno je problematična mjesta u Kuranu protumačiti u duhu suvremenog znanstvenog istraživanja, kao što je to dobrim dijelom učinjeno u odnosu na Bibliju. U nekoliko eseja, koji su objavljeni u katoličkom tisku, pisao sam o tome da priču o stvaranju prvih ljudi u Bibliji ne moramo shvatiti kao povijesni čin, nego kao poruku da Bog stoji u konačnici iza pojave ljudskog stvorenja, pa čak i tada kad se govori o evoluciji. Na sličan način se mora pristupiti i tumačenju pojedinih mjesta u Kuranu, pogotovo problematičnih koja se mogu shvatiti kao poziv na nasilje.
Međusobni dijalog
Religije se danas ne mogu ponašati u odnosu na znanost kao da živimo u 15. stoljeću. Zadatak svih religija bi trebao biti prioritetno poziv na međusobni dijalog, i to s ciljem jačanja mira u svijetu, jer onaj Bog u kojega vjeruju sve tri monoteističke religije nije nikakav osvetoljubivi tiranin nego Otac koji na isti način voli svu svoju djecu, pogotovo onu koja svoju vjeru dokazuju praktičnim življenjem a ne samo riječima. Svojevremeno je poznati teolog i filozof Hans Küng u svojoj knjizi „Weltethos“ (Svjetski etos) (1990.) progovorio o nužnosti prihvaćanja određenih etičkih normi od strane svih religija. Ideja je vrlo vrijedna, ako se uzme u obzir činjenica da su religije imale važnu ulogu, a imaju je i danas, u kreiranju društvenih odnosa.
Religije su zasigurno odigrale značajnu ulogu u pozitivnom usmjerenju društva, ali su vrlo često i zakazale, i to u onim epohama kada su religijski predstavnici pokazivali više želje za vlašću nego za služenjem narodu. Nažalost od tih nedostataka nije oslobođena niti jedna religija. Razlog za to leži u ljudskom nagonu za vlašću, ali i u uvjerenju pojedinih religijskih poglavara kako je njihova vjera jedina prava, što je za posljedicu imalo i ima direktno ili indirektno prisiljavanje pripadnika drugih religija da postanu njihovi članovi. Kako bi se izbjeglo nasilje i poradilo intenzivnije na dijalogu religija, što bi imalo pozitivan učinak i na odnose civilizacija, prihvatili su svi vjerski sudionici susreta u Chicagu 1993., potaknuti Küngovom idejom o „svjetskom etosu“, izjavu o nužnosti uvažavanja četiriju društvenih vrijednosti: život bez nasija, solidarnost, toleranciju i jednakopravnost.
Ignoriranje dogovora
Nažalost, muslimanski predstavnici su se s vremenom povukli iz dogovora, ili bolje rečeno ignorirali ga. Istina, ideja tog susreta nije naišla na odobravanje niti kod određenih zapadnih intelektualnih krugova, i to zbog navodnog religijskog sinkretizma koji bi umanjio različitost među religijama. Koliko je Küngova ideja o „svjetskom etosu“ bila važna, pokazuje se najbolje u sve većem nasilju u svijetu, kojeg, nažalost, inspiriraju ili pozdravljaju i pojedini predstavnici religija. Dovoljno je podsjetiti na ponašanje ruskih pravoslavnih poglavara glede rata u Ukrajini ili srpskih za vrijeme agresije „srpskog sveta“ na Hrvatsku i BiH.
Nažalost, niti židovski vjerski poglavari nisu previše glasni kad se radi o nasilju nad Palestincima, kao ni muslimanski u odnosu na teroristički čin Hamasa u Izraelu, ali niti na nasilno ponašanje islamskih vjerskih fanatika u svijetu. O vjerskim diktaturama u Afganistanu i Iranu, koje vrše teror nad neistomišljenicima, nije potrebno niti govoriti. Nažalost, sve je jača prisutnost vjerskog ekstremizma i u državama s većinskom hinduističkom ili budističkom populacijom. Agresivan odnos prema drugim vjerama i religijama primjetan je i kod određenih protestantskih pokreta.
Svijetli primjer trenutnog ponašanja vjerskih poglavara jest papa Franjo koji sustavno poziva na mir. To ne znači da i među katolicima nema ekstremista, koji žive u uvjerenju da drže Boga u ruci i znaju sve o njemu. Iz takvog uvjerenja proizlazi brzo želja za ovladavanjem drugim.
Neprosvijećeno interpretiranje Kurana
Kakva se opasnost krije i u katoličkom stavu, pokazalo se najbolje za vrijeme korone kad su pojedini klerici i vjernici s prezirom govorili o vjerskim poglavarima koji su upozoravali na potrebu shvaćanja da je korona opasna bolest. Nažalost, pokazalo se da su pojedini vjerski poglavari, pa i sam papa Franjo, dobri određenim krugovima vjernika samo tada kad imaju isto mišljenje o vjeri kao i oni. Srećom većina zapadnih država ima sekularno uređenje u kojem religije uživaju potpunu slobodu i pravo na kritički odnos prema društvu, ali ne i mogućnost nasilnog ovladavanja njime.
Istina, ne smije se zanemariti niti činjenica da religije u zapadnom društvu ponekad stenju pod pritiskom pretjeranog liberalizma i i hiperindividualizma, kao i omalovažavanja onoga što nude. Pa ipak to je zanemarivo u odnosu na ono što se danas događa u pojedinim islamskim državama u kojem religijski poglavari imaju zakonodavnu i izvršnu vlast, te teroriziraju vlastiti narod. Ili, što je još i gore, s pojavom islamskog terorizma, koji se često, pored političkih motiva, može promatrati kao neprosvijećeno interpretiranje Kurana i vjerske tradicije, stvara se ozračje napetosti između islama i drugih religija.
O kakvim se opasnim posljedicama takvog odnosa radi, vidi se u jačanju europske desnice, pa i one opasne, koja je daleko od Küngovog shvaćanja „svjetskog etosa“. Upravo zbog toga treba pozdraviti ideju Edija Rame o otvaranju prostora za veći utjecaj miroljubivih islamskih pokreta, jer se na taj način ukazuje na to da islam ima i onu drugu stranu koja shvaća da vjernici ne diktiraju Bogu ponašanje, nego mu se pokušavaju približiti molitvom i svojim životom, stavljajući u prvi plan etičke vrijednosti, koje, manje više, zastupaju deklarativno sve religije, iako ne uvijek i u praksi. Bektašijski red, koji bi navodno trebao imati „mali Vatikan“ u Tirani, je u tom kontekstu uzor prihvaćanja onih vrijednosti o kojima govori Küng u svojoj knjizi „Weltethos“. Nažalost, ta ideja, bez obzira tko ju je inspirirao, neće biti olako prihvaćena od muslimanskih krugova. Bektašijski pokret je u mnogim islamskim državama zabranjen, jer se ne odnosi prema Kuranu i islamskoj tradiciji kao oficijelne muslimanske zajednice.
Bosnia Times
Na to upućuje i jedan nedavni tekst na bošnjačkom portalu The Bosnia Times koji u svezi s objavom Rame govori o uroti svjetskih moćnika protiv islama. Radi se o portalu koji često oštro kritizira Izetbegoviće i SDA, i to iz čisto političko konkurentskih motiva, dok na drugoj strani brani tradicionalni pristup islamu kao religiji. Unatoč svemu, pokušaj Rame je vrijedan pažnje, jer ako zaživi ideja o jačanju prisutnosti mističnog, miroljubivog sufističkog islama u Europi, moglo bi doći do zbližavanja religija, što bi bilo porazno za ekstremiste svih religija, pa i one političkih ideologija. Dođe li do toga, mogao bi to biti ujedno i poticaj islamskim teolozima da se napokon otvore za moderno, povijesno- znanstveno tumačenje Kurana, što su katolička i protestantska teologija prije stotinjak godina učinile u odnosu na Bibliju.
Muslimani moraju napokon shvatiti da kriza kršćanstva nije uvjetovana modernim tumačenjem Biblije, nego vremenom u kojem vjernik živi, kao i nedostatkom novih odgovora na stara pitanja koja muče pojedinca. Islam se ne treba zavaravati kako se nikada neće suočiti s tim problemima. Oni će doći. Što više mogu biti i radikalniji, ukoliko ne dođe do demokratizacije u muslimanskim državama. Utoliko, ne bi se trebalo gledati negativno na ideju oživljavanja pokreta Bektašija u Tirani, a time i u Europi. Njihovo miroljubivo shvaćanje islama kao religije bi moglo pozitivno utjecati na muslimane u Europi i svijetu, ne umanjujući ni na koji način vrijednost islamskih institucija. Istina stavio bi pod upitnik one koje misle da su pozvane vladati a ne služiti vjernicima.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
