Već su antički filozofi govorili o nužnosti humanog ponašanja prema drugom. „Zlatno pravilo“ koje kaže da čovjek ne bi trebao činiti drugima ono što ne želi da oni čine njemu susrećemo i u najstarijim civilizacijama.
Piše: Dr. fra Luka Marković
U kršćanstvu je „zlatno pravilo“ poprimilo afirmativni izričaj te poziva čovjeka da čini drugima ono što bi želio da oni čine njemu. Nažalost, „zlatno pravilo“ nije naišlo na ozbiljnije prihvaćanje u starim civilizacijama i religijama, pa niti u onim novijim monoteističkim (židovstvo, kršćanstvo, islam). Da jest, ne bismo kroz čitavu ljudsku povijest, pa i danas, u svijetu imali toliko mržnje, nasilja i razaranja.
Što više, današnje stanje u svijetu ukazuje na to da su krivo imali oni zapadni filozofi i teolozi koji su vjerovali da se ljudski rod unatoč povremenim destrukcijama kreće prema savršenijem i humanijem društvu. Da se radi o promašenim nadanjima, pokazuju najbolje brojni povijesni ratovi među spomenutim religijama, kao i današnji među narodima i ideološki podijeljenim državama. Gdje leži razlog za to omalovažavanje vrijednosti „zlatnog pravila“? Vjerojatno u tome što različite vrste propovjednika, od klera preko političara do boraca za ljudska prava i ekologiju drže često propovijedi drugim ali ne i samima sebi.
Trun u oku
To je jedan od razloga da ljudi vrlo često vide „trun u oku brata svojega ili sestre svoje“, a ne vide brvno u vlastitom. U takvom svijetu vrijednosti, u kojem se propovijeda drugima a ne sebi, moguće je da Putin promatra sebe kao mirotvorca koji se bori protiv prljave zapadne politike, a zapadni političari u Putinu i njemu sličnim zločince kojima nije stalo do mira i ljudskih prava.
Taj odnos dvolične politike između one istočne i zapadne opisao je najbolje psiholog Karl Gustav Jung, ukazujući na to da se onoj zapadnoj politici s istoka u lice smije njezina vlastita sjena. Tim je želio u doba hladnoga rata poručiti kako komunisti bez imalo srama čine ono što zapadna politika radi u rukavicama. Nažalost, u tome ima puno istine. Na to upućuje i današnje stanje u svijetu u kojem političari za zločine optužuju jedni druge, dok se istovremeno gotovo nitko ne zalaže za onaj istinski odnos među ljudima na koji poziva „zlatno pravilo“, da se drugome čini samo ono što želiš da i on čini tebi. Kad bi zaživjelo „zlatno pravilo“, prestali bi ratovi i nasilje među ljudima. Zašto ne dolazi do tog toliko iščekivanog obrata u ljudskoj povijesti?
Razlog za to treba potražiti u činjenici da i moderni čovjek rado govori (propovijeda) o nužnosti dobrog odnosa prema drugima, a da pri tome nikada ne misli da je i njemu potrebno obraćenje. Događaj iz Evanđelja govori jako puno o tom mentalnom sklopu ljudskog stvorenja. Židovski uglednici, levit i svećenik, prolaze pored ranjena sunarodnjaka, pripadnika iste vjere, i ne prilaze mu u pomoć. U žurbi su i nemaju vremena zaustaviti se.
Potpora u životu
Nakon njih nailazi Samarijanac, vjerski gledano stranac, i pomaže unesrećenom. Iz ovog primjera proizlazi pitanje: Tko je moj bližnji? Zdrav razum govori o tome da je to onaj koji je djelovao humano, koji nije previdio patnju drugoga. Iz te jednostavne evanđeoske priče može se izvući velika pouka za današnje moderno društvo, koja upozorava čovjeka da mu bližnji nije bezuvjetno onaj iz istog naroda, vjere, stranke, ideologije, nego onaj koji je spreman priskočiti u pomoć. To ne znači da vjera, nacija, ideologija i država nisu važne. Važne su, ali je još važnije da unutar tih odrednica vlada zlatno pravilo ponašanja, koje poziva svakog pojedinačno da ne bude drugome vuk nego potpora u životu. Iz toga proizlazi i vrlo važna poruka koja kaže da su djela važnija od riječi, pripadnosti bilo kome ili čemu, jer bez dobrih djela, bez onog istinskog humanizma, o kojem se toliko govori i u kršćanstvu, sve gubi svoj smisao. Upravo je to razlog da one lijepe poruke, koje susrećemo u vjerskim knjigama, pa i u literaturi uopće, promatramo kao nešto što ima poruku i za nas same, što nas poziva na obraćenje i borbu protiv zla u svijetu.
Čovjek se skriva iza maske
Nažalost, danas živimo u takozvanom ubrzanom vremenu, u kojem su često prioriteti ono što je manje važno za ispunjen i sretan život, za mir među ljudima. Već su stari antički filozofi upozoravali čovjeka da od vremena do vremena uspori tempo života i zaviri u svoju nutrinu. Naime, samo čovjek koji je sposoban istinski zaviriti u svoju nutrinu, može uočiti sklonosti koje treba mijenjati, te na taj način doprinositi boljem svijetu. To je nužno, jer svaki čovjek nosi djelomično masku iza koje se skriva. Upravo je u tom kontekstu važno da moderni govornici, od političara do klera, shvate da uvijek propovijedaju i sebi a ne samo drugima. To je jedini način da se prije primijeti brvno u vlastitom oku nego trun u sestrinom ili bratovom. Kad bi odgovorni u svijetu bili sposobni učiniti to, shvatili bi koliko su besmisleni, zavist, mržnja i nasilje.
Fenix-magazin/MD/Dr. fra Luka Marković
