Plenković i Milanović u Vukovaru/ Foto HINA

DR. FRA LUKA MARKOVIĆ: Koliko je lustracija u hrvatskom društvu bila nužna, pokazuje se najbolje zadnjih dana

To da je Franjo Tuđman na zagovor pojedinih tadašnjih komunističkih moćnika dobio jugoslavensku putovnicu 1987. kako bi mogao putovati u inozemstvo, o čemu se danas naveliko govori, saznao sam već 1990. od jednoga od najpoznatijih hrvatskih zatočenika  protivnika komunističke diktature.

 

Piše: Dr. fra Luka Marković

Dr. fra Luka Marković / Foto: Fenix (A. Plegubić)

Taj utjecajni hrvatski političar, jedan od onih nekorumpiranih ljudi u političkim strukturama u Hrvatskoj, je tek te 1990. godine dobio putovnicu koja mu je omogućila putovanje u inozemstvo. Prvih desetak dana u inozemstvu, bio je, na zamolbu jedne poznanice, moj gost. Zašto je Franjo Tuđman dobio putovnicu puno prije njega? Odgovor na to intrigantno pitanje dali su ovih dana oni koji su progovorili o tadašnjoj želji starih partijskih funkcionera, pa i Mike Špiljka, da se izbjegne rumunjski scenarij, ali i da se zadrži veliki utjecaj komunista u budućoj samostalnoj Hrvatskoj. Nažalost, to se i dogodio. Dvadesetak godina nakon rata reče mi gost iz devedesetih kako je eto hrvatski narod napokon dobio državu, a stari komunisti i njihova djeca kapital. Nažalost, oni i njihovi potomci nisu dobili samo kapital, nego i vlast u Hrvatskoj, pa i među Hrvatima u BiH. Ima puno onih koji tvrde da Franjo Tuđman nije mogao stati na kraj bivšim komunistima koji su se preko noći infiltrirali u HDZ. Možda je doista i bilo tako?

Zanimljiva druženja

Možda ima pravo povjesničar Josip Jurčević koji mi jednom zgodom na kavi u Zagrebu reče da je Tuđman bio tek deseta ili jedanaesta karika u lanci vlasti. Ako je to istina, onda se može shvatiti i njegovo držanje biste diktatora Tita u predsjedničkoj palači. Osobno sam se u to uvjerio i sam za vrijeme jednoga posjeta Pantovčaku. Tita je poslala tamo gdje mu je i mjesto, nakon što je naslijedila Ivu Josipovića, predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Ili tko zna je li istina ono što misli Jurčević? Možda je ipak Tuđman bio prva violina u Hrvatskoj i nije htio skloniti Titovu bistu, jer ga je i pored svih njegovih zlodjela smatrao zaslužnim Hrvatom, kao što neki danas misle da su udbaši Perković i Mustač silno doprinijeli stvaranju samostalne Hrvatske. Ako i jesu, u što sumnjam, onda su mislili na drugačiju Hrvatsku od one kakvu su priželjkivali mnogi časni Hrvati dajući svoje živote za nju. Budući se među onima koji su 1987. godine dobili putovnica spominje i Živko Kustić, nekadašnji slavni urednik Glasa Koncila, prisjetio sam se jednoga zanimljivoga razgovora s njim. Naime, kao predstavnik hrvatskih zajednica iz Nordrhein-Westfalen, običavao sam nakon sjednice prespavati u dušobrižničkom centru u Frankfurtu kod fra Bernarda Dukića. Jedno vrijeme je spomenuti Živko Kustić bio urednik našega glasila „Živa Zajednica“ u Frankfurtu. U nekoliko navrata izašli smo s fra Bernardom zajedno na večeru. Za vrijeme jednoga od tih zanimljivih druženja, ispričao nam je gospodin Kustić jedan vrlo zanimljiv događaj sa sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost Hrvatske. U vrijeme rata bio je sudionik spomenutoga Vijeća u ime Hrvatske Katoličke Crkve, moglo bi se reći, kao izaslanik kardinala Franje Kuharića. Prije sjednice obratio se Kustić Franji Tuđmanu sa željom da mu prenese kardinalovu poruku. Na njegovo zgražanje, upitao ga je Tuđman: A tko je Franjo Kuharić. Što reći o tom bezobrazluku? Ništa. On najbolje govori o samom Tuđmanu, a ne o Franji Kuhariću koji je bio jako cijenjen u međunarodnim krugovima zbog svojega ispravnoga domoljublja, ali također poštenja i ljudskoga odnosa prema onima koji su razarali Hrvatsku.

‘Veliki’ Hrvati

Upravo je zbog toga uvijek pozivao na odmjerenost i u izjavama, znajući da se svaka politički izgovorena riječ u međunarodnim krugovima mjeri. Nikada nije niti jednom riječju opravdavao hrvatska nedjela u ratu, kako su to činili srpski episkopi. To je i bio jedan od razloga da je bio cijenjen u međunarodnim krugovima, te bio rado viđen gost u svijetu politike, koji je ipak radije izbjegavao. To se ne bi moglo reći za neke od tadašnjih hrvatskih političara koji se danas razbacuju velikim susretima. Naime, dok nisu postali nešto u Hrvatskoj vladi, za većinu od njih nije nitko nikada čuo u svijetu. Taj isti Kuharić je doprinio jako puno smirivanju napetosti između Hrvata i Bošnjaka u BiH. Je li Tuđman pokušao biti ironičan jer se bojao onih koji su mu dali putovnicu ili je to bio njegov osobni stav, ne znam.

Nije bilo jasno niti Živku Kustiću. Pa ipak jedno znam, Hrvatska nije stvorena zaslugom bivših udbaša i komunista, pa niti velikom političkom vizijom samoga Franje Tuđmana, nego, prije svega, spremnošću hrvatskih rodoljuba da dadnu živote za slobodu hrvatskoga naroda. Ovo se usuđujem reći, jer ne pripadam onima koji su oduševljeni Antom Pavelićem niti pripadam onim „velikim Hrvatima“ koji od vremena do vremena po potrebi zapjevaju ustaške pjesme. A takvih ima i među opasnim bivšim udbašima, kao i među onima koji u glavi nemaju dovoljno potencijala da shvate kako se budućnost hrvatskoga naroda ne može graditi na onome što zapadna politika prezire. To je jedan od razloga zbog kojega sam i pripadao onima koji su svojevremeno mislili kako je unutarhrvatsko pomirenje nužno, ali ne bez
lustracije koja bi odvila žito od kukolja. Jer niti su svi bivši hrvatski komunisti bili zločinci ili protiv slobode hrvatskoga naroda, niti su udbaški zločinci doista iz dobrih namjera prihvatili slobodnu Hrvatsku.

Besramna polemika

Da je bilo na vrijeme lustracije, ne bi se danas odvijala beskrajno besramna polemika između predsjednika Milanovića i premijera Plenkovića. Hrvatska bi djelovala kao normalna demokratska država, a ne kao cirkusni prostor za glasno izražavanje frustracija nedozrelih političara. Niti bi u njoj dominirali medijski povjesničari poput Klasića koji će rado primijetiti da je među hrvatskom emigracijom bilo i ljudi skloni terorizmu. Ta njegova objekcija i ne bi bila toliko besmislena kad bi bio sposoban shvatiti da je partizanski terorizam bio način komunističkoga ratovanja, vrlo lukavo uvijen u platno antifašizma. Hrvatskom narodu je doista potrebno iskreno izmirenje onih koji nisu činili zločine, ali i lustracija kako bi zločinci odgovarali za svoja nedjela.

Lustracija i izmirenje su nužni ukoliko se želi spasiti hrvatsko društvo od srljanja u provaliju. Ali isto tako je važno obrijati one koji nose Hitlerove brčiće, bez obzira kolike su im bile zasluge Domovinskom ratu.  Hrvatskom narodu trebaju normalni političari koji znaju što je povijesna istina, ali isto tako kako se treba i smije ponašati na trgu svjetske politike. Današnji političari bi trebali učiti od kardinala Kuharića koji je jako dobro znao da političari svijeta analiziraju, pa i danas, svaki potez hrvatske politike. Zasigurno i opasnu diskusiju oko pomilovanja dvojice bivših udbaša, kao i prepucavanje između dvije najvažnije političke osobe, i to u vrijeme dok čitav svijet strahuje od mogućeg Trećeg svjetskoga rata.

Fenix-magazin/SIM/IK/Dr. fra Luka Marković

Pogledajte drugo

posrska palestini sarajevo

TRANSFORMACIJA “GRAĐANSKE” U BOŠNJAČKU OPCIJU: Evo što bi se moglo dogoditi u BiH zbog krive procjene zapadne politike

Nakon kratke stanke ponovno su oživjeli agresivna diskusija oko Izbornoga zakona u BiH i pritisak …