Bila jednom jedna država koja se zvala Jugoslavija. Zapadni političari su pokušali sve kako bi je sačuvali. Nije im uspjelo, jer o njoj nisu znali puno. Nisu znali čak niti to da ni sami Srbi ne žele više Jugoslaviju nego teritorijalno uvećanu Srbiju. Jedno su ipak znali. Znali su da Titovi komunisti nisu ništa bolji od onih u Rumunjskoj ili DDR-U. Nije ih to smetalo. Zašto?
Piše: Dr. fra Luka Marković
Nitko nije dao bolji odgovor na to pitanje od poznatoga psihologa Junga koji je svojevremeno rekao kako se zapadnom svijetu iz onoga sovjetskoga (komunističkoga) društva u lice smije njegova vlastita sjena. Naime, ono što komunisti čine bez imalo srama, rade ovi drugi u rukavicama. Zar ne govori nešto o tome i embargo na oružje Hrvatskoj i BiH koje su se branile od velikosrpske ideologije – sprege komunizma i četništva? Danas se utrkuju političari iz tih istih zemlja u tome tko će više dati oružja Ukrajini, koja se brani od Rusa. Tko će znati što se iza toga krije?
Nagla promjena
Ljubav prema ukrajinskome narodu zasigurno ne. Čast izuzecima sada, ali i onima u vrijeme agresije na Hrvatsku i BiH. Kad smo već kod BiH, čovjek se ne može oteti dojmu da su pojedini zapadni krugovi dementni i ne znaju što su govorili do jučer. Građanska država u BiH im je bila cilj po svaku cijenu. Nije ih smetalo niti do što Izetbegović i SDA jasno daju do znanja da ih u konačnici zanima država poput one Erdognove u kojoj islam dominira. Otkuda sada takva nagla promjena kod određenih zapadnih političkih krugova? Ma ne radi se o nikakvoj promjeni.
Radi se samo o načinu igre koja bi dovela do zacrtanoga cilja. Je li Čović svjestan toga? Možda i jest. Možda je prisiljen na suradnju s onima koje zapadna politika podupire u stvaranju BiH kao građanske države? Teško je vjerovati da bi se tek tako olako odrekao Izetbegovića s kojim surađuje godinama, i to na obostrano osobno zadovoljstvo. Teško je nabrojati koliko je puta rekao kako je s Izetbegovićem i SDA sve dogovoreno glede Izbornog zakona. Ako je često istrčavao s takvim izjavama, znači da mu je vjerovao. Ako mu je vjerovao a ovaj ga svaki put izigrao, znači da nije političar od formata.
Tko će znati o čemu se u ovim čudnim igrama radi? U Mostaru su Bošnjaci mirne duše mogli imati gradonačelnika. Nisu ga dobili, jer je Izetbegović radije vidio na tom položaju Hrvata nego Bošnjaka koji nije na ideološkoj liniji njegove stranke. Pa kako mu onda Čović ne bi vjerovao. I kako povjerovati da je Izetbegoviću stalo do građanske države. Koliko mu je stalo vidi se danas. Da mu je stalo, nasmiješio bi se i podržao zamku u koju možda upada hrvatski narod. Jer ako se jedanput prekrši pravilo da narod predstavljaju stranke s najviše glasova, kršit će se i kasnije. Ako zapadna politika preko Visokoga predstavnika omogući formiranje nove vlade bez SDA, tko može garantirati da sutra neće biti sastavljena bez onih koje je izabrao hrvatski narod? Ta danas naizgled sklona zapadna politika Hrvatima, može se preko noći promijeniti. Uostalom kako povjerovati da će pitanje Izbornoga zakona u novoj koaliciji riješiti oni koji su bili najglasniji protiv njega. Možda je doista u pitanju jak pritisak sa strane?
Možda će doista doći do promjene Izbornoga zakona u korist hrvatskoga naroda, ali i u korist čitave BiH? Ali što ako se to ne dogodi, ili ako se dogodi i Bošnjaci krenu u masovne proteste koje bi organizirala SDA, i to samo zbog toga jer nije sama sudionik u tom procesu. Uostalom, promjene Izbornoga zakona lakše bi prihvatio Izetbegović da je imao hrabrosti nego neki od ovhi u današnjoj koaliciji. BiH predstoje turbulentni dani. Na to upućuju mnoge izjave predstavnika različitih bošnjačkih udruga i institucija. Kad se u obzir uzme i vrlo arogantno secesionističko lupetanje Dodika, ništa ne miriše na dobro.
Ne miriše na dobro
Ne miriše na dobro, jer se nigdje nikada, niti u jednoj državi svijeta, nije moglo silom naturiti nešto dugotrajno bez dogovora naroda. A u BiH su tri naroda. Istina, tu su i oni ostali. Upravo ti ostali, iako se mnogi od njih deklariraju Bošnjacima, preuzimaju polagano vlast u BiH. Među njima su mnogi koji su jedva dočekali ideju da se muslimanska nacija pretvori u bošnjačku. Iako pripadaju istom narodu, razmišljaju drugačije od onih koji prihvatiše bošnjaštvo u nadi da će tako lakše ovladati drugima. U tome se i krije opasnost po mir u BiH. Tek sada se pokazuje da onaj navodni građanski Bošnjak ne misli kao onaj drugi koji obožava SDA. Znaju li to oni u međunarodnoj zajednici? Možda neki i znaju. Većina nema pojma. Za njih su to smo političke opcije. Krivo. Radi se o puno više nego o običnim ideološkim pogledima na život, poput onih kod demokratskih partija u zapadnom svijetu.
Upravo je to neznanje, vjerojatno, i bio razlogom da su tako dugo podržavali unitarnu BiH. Vjerojatno je to bio i razlogom da su šutke prelazili preko Dodikovih ispada i secesionističkih težnji, uvjereni kako će to samo od sebe riješiti u građanskoj državi. Precijenili su u BiH ono građansko u odnosu na nacionalno. Puno su toga mogli naučiti iz raspada Jugoslavije. Nažalost, nisu. Da jesu, izvršili bi davno pritisak na bošnjačke unitariste i srpske separatiste preferirajući uređenje BiH poput Švicarske ili Belgije? Istina, u Belgiji ima još uvijek trvenja između Valonaca i Flamanaca. Ali, ono što je važno, nema sukoba. Vjerojatno ih neće biti. Tamo vrag ne spava svaki dan čekajući svoju priliku.
Građanska država
Nažalost, na Balkanu se još uvijek negdje skriva i nada nemirima. Da je zapadna politika bila malo mudrija ne bi u BiH nastale dvije republike s tri naroda, nego etnički organizirane županije, poput onih u Švicarskoj. Niti u Švicarskoj nije sve išlo tako glatko. Tek kad je shvaćeno da nema građanske države bez uvažavanja etničkoga, pronađeno je pametno rješenje. Da je to učinjeno u BiH, danas bi mnoge stvari izgledale drugačije. Ne bi bilo bošnjačkoga unitarizma niti ovako agresivnoga srpskoga secesionizma. Nažalost to se nije dogodilo. Zašto se nije dogodilo? Nije se dogodilo jer su trećerazredni zapadni političari željeli kreirati bosansko-hercegovačku politiku, dok su se njihove gazde bavile drugim problemima. Nedavno reče jedna izbjegla Ruskinja u srpskim medijima kako velika većina Rusa uopće nema pojma gdje se nalazi Srbija.
Neki misle da je u Slovačkoj. Što li tek znaju oni obični ljudi u Americi o BiH? Ne znaju niti to da se nalazi u Europi. Političari znaju nešto malo više, ali ne toliko da bi mogli ozbiljno shvatiti probleme koji muče ljude u BiH. Za Amerikance postoji državna nacija. Svi su Amerikanci, bez obzira da li dolaze iz Južne Amerike, Azije ili Afrike. Slično je i s Nijemcima. To je vjerojatno i bio razlogom da su nedavno u Bundestagu izglasali rezoluciju o BiH u kojoj se govori samo o važnosti građanskoga. A o Francuzima da i ne govorim. Tamo se čovjek kod popisa ne može izjasniti niti kojoj vjeri pripada.
Što reći tek o Englezima koji su stoljećima vladali narodima ne pitajući ih kako se osjećaju pod njihovom čizmom. Ruse koji još uvijek idealiziraju Staljina, ne treba niti spominjati. I sada od njih treba očekivati da riješe nagomilane probleme u BiH. Bit će hvale vrijedno ako uspiju to učiniti mirnim putem, na zadovoljstvo tri konstitutivna naroda i svih građana. Nažalost, ako ne uspiju, otići će pričajući kako na Balkanu ionako žive luđaci koji čeznu za ratom. Ima istine u tome. Ali ne može se zaobići niti ona druga istina da ratove u Ukrajini, Iraku, Siriji, Libiji, Afganistanu nisu pokrenuli ljudi s Balkana, nego neki drugi, i to oni „prosvijećeni i pravedni“ kod kojih je interes bio često bio jači od dobronamjernosti.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
