Zadnjih dana prisutne su u medijima dvije vijesti: postavljanje spomenika prvom bosanskom kralju Tvrtku i odluka Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu. Tvrtkov spomenik je ukazao ponovnu na različite poglede na povijest Bosne i Hercegovine. Dok Srbi u svom megalomanskom stilu krivih sjećanja govore o Tvrtku kao srpskom kralju, Bošnjaci ga veličaju, iako bi jedan dio njih radije vidio Titov spomenik, a drugi Mehmeda II. Osvajača (el-Fatih) koji je uništio bosansko kraljevstvo.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Opsjednutost partizanima, bolje rečeno komunistima, je toliko velika kod ponekih povjesničara da omalovažavaju Tvrtka kao kralja, iako se radi o jednom od vrlo značajnih vladara toga vremena. Za njih počinje sve s Titom i partizanima, pa i povijest Bosne i Hercegovine.
Ne bi me začudilo da ti komunizmom zadojeni povjesničari jednoga dana iznesu teoriju kako su Tito i komunisti stvorili svjetsku demokraciju u kojoj su vladala ljudska prava i sloboda mišljenja, dok su Bleiburg i Goli otok izmislili neprijatelji komunizma. Nažalost, sjećanja takvih mudraca nisu daleko od onih srpskih s iskrivljenim sjećanjima kako svijet svoju opstojnost duguje srpskom narodu.
Čiji je Tvrtko?
Prema mišljenju prvih partizani i Tito su bili bezgrešni anđeli, čak i tad kad su nakon Drugoga svjetskog rata mnogi od njih pokazali pravo komunističko lice, koje je danas osuđeno od čitavoga demokratskoga svijeta. Vratimo se Tvrtku. Čiji je Tvrtko? Ni komunistički, ni srpski, ni bošnjački – istina, iz tadašnje perspektive gledanja, ako želimo biti objektivni, niti hrvatski. Bio je veliki vladar svojega vremena u kojem nije bilo ni etnija ni nacija u današnjem suvremenom poimanju.
Utoliko bi bilo korektnije reći da Tvrtko pripada i Hrvatima, i Srbima, i Bošnjacima s obzirom da postoji BiH i u njoj tri konstitutivna naroda, koja nisu izmišljotina komunističke ideologije i Tita, nego produkt povijesnih procesa.
Pokušaji da se potisne etničko u BiH u korist građanskoga, o čemu se ponovno spekulira nakon odluke Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu, nema veze s Tvrtkom. Problem nije u Tvrtku, nego u onima koji ga zlorabe svojim prljavim rabotama, jer ne znaju u koju bi se etničku grupu svrstali.
Jesu li „nesvrstani“ ispravni?
Rado bi se deklarirali kao Titovi Jugoslaveni, ali ne ide, jer bi to izazvalo sumnju kod onih drugih u BiH koji su se zasitili Tita i Jugoslavije. Šute o Titu, jer ih je strah da bi netko mogao pomisliti kako žele obnovu Jugoslavije, ili urediti BiH poput Jugoslavije, u kojoj bi svi drugi bili uvijek krivi, a oni „nesvrstani“ ispravni. Boje se, jer znaju da neku novu Jugoslaviju ne žele „svrstani“ – za razliku od njih „nesvrstanih“.
Znaju dobro ti „nesvrstani“ da bi se danas mogli vratiti svi dugovi država koje su nastale raspadom Jugoslavije kad bi se uspjelo skupiti na jedno mjesto sav novac koji je diktator Tito spiskao na svoje vile i bunkere. Kad bi se to moglo učiniti, ne bi niti jedna od spomenutih država trebala milostinju sa strane.
U BiH vlada velika podvojenost
Radost određenih krugova zbog odluke Europskoga suda za ljudska prava u Strasbourgu ne treba promatrati pojednostavljeno. Ima među njima i onih koji misle da bi se preko građanske države moglo s vremenom doći do muslimanske. Ali tu su među Bošnjacima i oni koji se ne slažu s njima, niti s onim „nesvrstanim“, svjesni toga da bi se moglo dogoditi i nešto drugo – moglo bi se dogoditi da utjecaj religija bude potisnu iz javnoga života.
Kakva bi to bila BiH u kojoj bi islam bio sam religija kao i sve druge? Velika podvojenost vlada u BiH. Sve bi to trebali i morali znati oni koji se trude urediti Bosnu i Hercegovinu prema svojim potrebama. Nažalost, zapadna politika se ponaša kao da to ne vidi, kao da nije svjesna tih razlika.
Nije lako učiniti stabilnom državu u kojoj vladaju tolika proturječja, i to ne samo između konstitutivnih naroda, nego i unutar jednoga. Umjesto eksperimenata i pokušaja davanja prednosti onim „nesvrstanim“, koji navodno nisu ni Srbi, ni Hrvati, ni Bošnjaci, nego su po potrebi i Hrvati, i Srbi i Bošnjaci, a najradije bi bili Jugoslaveni, bilo bi bolje tražiti realno rješenje za bosansko-hercegovačke probleme.
Kako dalje?
Projekt zvani Jugoslavija, koji je zapadna politika svom silom podržavala, raspao se. Istina, BiH nije niti projekt sličan Jugoslaviji, kako misle Srbi i Dodik, koji bi se mogao prema njihovim namjerama podijeliti, nego država triju konstitutivnih naroda i onih istinskih manjina, koji neće pola države prepustiti „srpskom svetu“.
Problem u BiH pojačava i to da se one istinske manjine daju zloupotrijebiti od strane „nesvrstani“. Kako dalje? Izlaz leži samo u iskrenom pristupu problemima u BiH. Svako eksperimentiranje kao u Afganistanu, Iraku ili Libiji može krenuti po zlu. To je ponajmanje potrebno ljudima u Bosni i Hercegovini.
Ako je zapadnim političarima stalo do mira u BiH, a ne do njihovih vlastitih interesa, neka se ozbiljnije pozabave onima koji sustavno rade na secesiji Republike Srpske, ali i onima koji pokušavaju na sve načine pretvoriti BiH u državu jednoga naroda.
Želja Hrvata da biraju svoje predstavnike u bosansko-hercegovačke institucije neće doći BiH glave, ali ove dvije isključive opcije hoće, ukoliko im se ne stane na kraj.
Fenix-magazin/SČ/dr. fra Luka Marković
