Vučić i Dodik su se u Donjoj Gradini ponovno poigravali poviješću uvjeravajući svijet kako je laž istina. Srećom međunarodna zajednica ih je već poodavno prozrela.
Piše: Dr. fra Luka Marković
Nažalost, velikosrpski ideolozi uspijevaju i dalje lažima trovati dušu vlastitoga naroda.
Posljedice tih laži, kako su Srbi uvijek bili žrtve a nikada zločinci, škodi susjednim narodima, ali i samim Srbima.
Odgovornost za odlazak mnogih Srba nakon „Oluje“ otišli iz Hrvatske, snosi upravo velikosrpska ideologija laži koja je uvjerila srpski narod da su Hrvati nepopravljive ustaše.
Oni srpski „heroji“ s četničkom kokardom i zvijezdom petokrakom na glavi, koji su počinili zločine u Hrvatskoj, pobjegli su, čim su namirisali opasnost.
Zavedeni srpski puk se kasnije kretao prema Srbiji sasvim mirno, i to u pratnji hrvatske policije, kako se ne bi netko od ojađenih Hrvata pokušao osvetiti.
Lekcije iz prošlosti
Nažalost, srpski ideolozi nisu naučili ništa iz posljedica koje su ih zadesile zbog laži. Nisu naučili iz povijesnih događanja da se lažima i prijetnjama ne može postići ništa dobro.
Vučićeve prijetnje u Donjoj Gradini kako nema više povratka kad Srbiji dozlogrdi, može se promatrati, s obzirom na povijesna događanja, kao prijetnju iz prazne puške.
Moglo bi ih se s obzirom na događanja u prošlom stoljeću interpretirati, parafrazirajući, i ovako: „Kad god Srbin poželi ovladati tuđim prostorom, završi u Srbiji.“
Atentat na Ferdinanda, iza čega se skrivala srpska želja ovladavanja Bosnom i Hercegovinom, završio je kobno za Srbe, ali i za čitav europski svijet. Želja devedesetih da se uzmu dijelovi Hrvatske i BiH, potaknuli su mnoge Srbe da se isele u Srbiju. Zločini nad Albancima, kao i pokušaj da ih se masovno potjera s Kosova, o čemu danas govori i sam Vuk Drašković, doveli su do iseljavanja srpskoga stanovništva.
Nažalost, „srpski svet“ nije naučio ništa iz prošlosti. Dodikove prijetnje secesijom i majčicom Srbijom, koji uglavnom čini ono što mu sugerira trenutna politička elita u Beogradu, mogle bi dovesti do katastrofalnih posljedica po sve narode u BiH, pa i šire.
Nešto od toga se da iščitati iz pojedinih odgovora bošnjačkih političara. Očito je da se srpska politika, čast izuzecima, kreće uhodanim stazama laži, krivih sjećanja i praznih prijetnji. Žalosno je da srpski političari nisu naučili ništa od onoga što se dogodilo nakon agresije na Hrvatsku i BiH.
Vrijeme je da se stratezi „srpskoga sveta“ upitaju: Gdje su sada oni „srpski patrioti“ koji su pokrenuli vražje kolo na prostorima bivše države, pogotovo u BiH? Ako su zaboravili, treba ih podsjetiti da se nalaze u Hagu? Nažalost, laž je kod mnogih Srba, zahvaljujući krivim sjećanjima, postala istinom. Zar se to ne vidi na primjeru Crne Gore?
Bez imalo srama govore pojedini srpski mediji kako nikada nije bilo autokefalne Crnogorske Pravoslavne Crkve, iako je svakome imalo upućenijem u povijesna zbivanja jasno da je postojala prije autokefalne Srpske Pravoslavne Crkve. Zavedeni narod govori i danas o srpskoj BiH, iako bi i povijesno polupismenom Srbinu trebalo biti jasno da su Srbi prije dolaska Osmanlija na prostoru Bosne i Hercegovine bili beznačajan brojčani faktor.
Priče i realnost
Nažalost, puno je laži koje običan srpski puk, zahvaljujući megalomanskoj politici „srpskoga sveta“, smatra istinom. Srpski političari u Srbiji i Republici Srpskoj pričaju rado o stradanjima Srba, preuveličavajući besramno brojke žrtava, kao one u Jasenovcu.
Hrane narod lažima i mržnjom umjesto da učine nešto pozitivno kako bi taj isti narod bolje živio. Istina, i na području ekonomije su im puna usta laži. Onaj tko ne zna pravo stanje stvari, mogao bi pomisliti kako u Srbiji i Republici Srpskoj teku med i mlijeko.
A stvarnost izgleda malo drugačije. Plaće i mirovine su u Srbiji među najmanjima u Europi, čak manje nego u Federaciji BiH. A o bijednom ekonomskom stanju u Republici Srpskoj da i ne govorimo. Što bi se dogodilo kad bi svi Srbi s prostora te Daytonske tvorevine koji rade u Federaciji BiH izgubili posao? Ionako bijedno ekonomsko stanje u Republici Srpskoj bi se pogoršalo.
Nažalost, ono što je posebno zabrinjavajuće, niti tada se ne bi puno promijenilo. Još uvijek bi podršku kod naroda imali oni koji sanjaju o uvćanoj Srbiji. Pa što će im uvećana Srbija, kad se zna da ju masovno napuštajući čak i oni koji su tamo rođeni, tražeći bolji život na prostoru omrznutoga zapadnoga svijeta. Laž je učinila svoje. Trebat će desetljeća da među Srbima pobjedi istina o realnom životu. Dogodila se neka čudna povijesna indoktrinacija. Hoće uvećanu Srbiju i Ruse vole, a kruh zarađuju kod onih koje mrze. Susjedi im ne valjaju, ali rado rade kod njih, jer su plaće veće. Što se treba dogoditi da Srbi ponovno progledaju i potraže novoga Đinđića? Što se treba dogoditi da prestanu prijetiti susjedima i shvate da su poslije svake prekomjerne želje da se dočepaju tuđega, završavali u Srbiji – da su čak i odatle ubrzo odlazili na „truli zapad“ u potrazi za boljim životom?
Da je bilo više pameti, a manje srbovanja, da su se republike bivše države, razišle mirnim putem, poput Slovačke i Češke, danas bi ih bilo više i u Hrvatskoj i BiH, a zasigurno i u samoj Srbiji.
Bilo bi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini više Hrvata i Bošnjaka. Pokušaj srpskih elita da laž pretvore u istinu, učinio je svoje. Zahvaljujući tom ludilu, danas se u pojedinim europskim državama nalazi više Srba, Hrvata i Bošnjaka nego u Bosni i Hercegovini. Rat je, nažalost učinio svoje. Ekonomska bijeda koja je nastala kao posljedica velikosrpske ideologije, pokrenula je val iseljavanja ne samo u Srbiji i BiH, nego i u Hrvatskoj. Čovjek se, nakon zadnjih Vučićevih i Dodikovih prijetnji može samo s čuđenjem upitati: Što će im uvećana Srbija bez Srba? Još intrigantnije pitanje glasi: Zašto su Srbima draži lažovi i okorjeli nacionalisti od dobrih političara?
Odgovor može ležati samo u tome da je običan svijet desetljećima, čak i stoljećima, bio izložen lažnim informacijama. A kad lažne informacije sjednu u glavu običnoga čovjeka, dolazi do krivoga sjećanja.
Naime, laž postaje istinom. Događa se nešto poput čovjeka s demencijom, koji od vremena do vremena umisli sebi da su drugi uzeli nešto od onoga što mu pripada. Psiholozi znaju jako dobro kako je teško takvoga čovjeka uvjeriti u to da mu je u dvorištu sve što mu pripada, da nitko nije otuđio ništa njegovo.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
