Nedavni potres u Mijanmaru je ponovno pokazao koliko je čovjek i pored svih tehnoloških mogućnosti nemoćan u odnosu na izazove pred koje ga stavlja priroda.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Prije nekoliko stoljeća se dogodio veliki potres u Lisabonu koji je odnio preko pedeset tisuća ljudskih života, više od onog nedavnog u Turskoj. Kroz čitavu ljudsku povijest religija, pa i danas, pojavljuju se oni klerici i vjernici koji u svemu vide Božju kaznu zbog lošeg ponašanja čovjeka.
Božja kazna ili ljudska greška?
Najjednostavnija i najpovršnija teorija koja od Boga pravi tiranina. Uostalom, kakav bi to bio Bog koji se na taj brutalan način odnosi prema čovjeku kojega je stvorio iz ljubavi (religijske knjige) ili dopustio da ga iznjedri evolucijski proces?
Onima koji u svakoj katastrofi vide Božju kaznu trebalo bi staviti pred oči riječi svetog Augustina koji kaže da o Bogu tek tada ne znamo ništa kad mislimo da o Njemu znamo sve.
Isusov Bog nije tu da samo kažnjava ili čini čudesa na zapovijedi nadobudnih čudotvoraca.
Nema sumnje da je čovjek svojim ponašanjem izazvao mnoge potrese i poplave, pa ipak za većinu od njih ne snosi nikakvu odgovornost.
Filozofija i vjera
Upravo je ta spoznaja poticala kroz čitavu ljudsku povijest velike diskusije o uzrocima i posljedicama prirodnih katastrofa. Najpoznatija je ona koja je vođena nakon potresa u Lisabonu, kad se filozof Voltaire na vrlo sarkastičan način obrušio na mišljenje filozofa Leibniza da je Bog stvorio najbolji mogući svijet.
U tom kontekstu je svakako zanimljivo razmišljanje pristalica antropijskog principa u fizici (antrophos – čovjek), prema kojoj je svemir stvoren ovakvim kakav jest da bi se u njemu jednog dana moglo pojaviti ljudsko stvorenje.
Svemir je mogao biti i drugačije uređen, bolje, misle pristalice te teorije, ali tada u njemu ne bi bilo ljudskoga stvorenja.
Da su prirodni zakoni nešto drugačiji, sve bi izgledalo savršenije, ne bi bilo katastrofa, ali niti čovjeka. Je li tada Bog svemoćan? Jest, ali ne u našem pojednostavljenom ljudskom shvaćanju.
Svemir je sa svojih dvjestotinjak milijardi galaksija i daleko više planeta, u kojem je naša Zemlja zrno pijeska, nešto neshvatljivo za ljudski ograničeni um.
Kad čovjek to zna, lakše je prihvatiti činjenicu da ni Bog, ljudski gledano, ne može kontrolirati sve. To i nije toliki problem koliki je problem ljudsko površno gledanje na zlo koje se događa u svijetu.
Svijest o slobodnoj volji i globalne tragedije
Prirodne katastrofe jesu veliki izazov za čovjeka, pa i vjernika. Ali što je s ljudskim ponašanjem? Kako stoji stvar s ljudskom slobodom da djeluje kako želi? Vjerski ratovi, pa i oni u kršćanstvu, kroz povijest su krivi za daleko više ubijenih nego prirodne katastrofe.
A što reći o današnjem teroru vjerskih poglavara u Iranu i nekim drugim islamskim zemljama? Fašizam snosi odgovornost za preko pedeset milijuna ubijenih ljudi, a komunizam za više od stotinu milijuna.
Može li se okriviti Boga što je dao čovjeku slobodnu volju, a time i mogućnost da čini dobro, ali, nažalost, i zlo? Ne može.
U tom konteksti je zanimljiva činjenica da se čovjek uzbudi uvijek više kad se dogode prirodne katastrofe, s daleko manje žrtava, nego kad čovjek zloupotrijebi slobodu. Netko bi mogao reći da Bog nije trebao dati čovjeku slobodnu volju. Da je nije dao, ne bi čovjek bio ono što jest, ostao bi na razini životinje. Srećom dao mu je slobodu i razum, što ga čini posebnim u poznatom svemiru. Ali to je upravo ono što ga i obavezuje na ponašanje, čini odgovornim. O tome bi, s obzirom na prouzročeno zlo u svijetu zbog zloupotrebe slobodne volje, trebalo više razmišljati, nego o prirodnim katastrofama.
Kako bi čovječanstvo moglo uništiti samog sebe?
Zastrašujuće velika je brojka od pedeset tisuća mrtvih u potresu u Turskoj. A što je s onim brojkama mrtvih koje je prouzročio čovjek iz slobodne volje u Ukrajini, Gazi i mnogim drugim zemljama svijeta? Ili što bi se moglo dogoditi, ne daj Bože, da ljudsko stvorenje zloupotrijebi atomsko oružje? Nažalost, malo je onih koji se uzbuđuju zbog toga. Ne će valjda Bog biti kriv i zbog toga ako čovjek jednog dana izgubi kontrolu nad sobom i upotrijebi to razorno oružje?
Dogodi li se to, izbaciti će sam sebe iz ovog, i pored svih prirodnih nepogoda, prelijepog svijeta.
Uostalom, nije Bog izbacio u mitskoj priči niti Adama i Evu iz raja, nego su to učinili oni sami svojim postupcima, zloupotrebom slobodne volje.
Nešto bi od toga mogao i trebao naučiti današnji čovjek.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
