Iako se iranska vlast i Trump razbacuju pričom kako su pobijedili u međusobnom sukobu, djelomični dobitnik, ako dođe do dugotrajnog primirja, jest Izrael.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Trenutačno nije potpuni pobjednik, ali jest dobitnik, jer je slabljenjem vojne moći Irana uspio postići dugotrajnije primirje.
Ako bi došlo do pobune mladosti protiv teokratske vlasti u Iranu, neke vrste „iranske revolucije“, po uzoru na onu poznatu „Francusku revoluciju“, što se poslije svega ne može isključiti, Izrael bi napokon postigao ono o čemu duže vremena sanja.
Naime, sekularna vlast u Iranu napravila bi odmak od Hesbollaha i Hamasa, ali i od šijitskih grupacija u Iraku i Jemenu.
Ako dođe do toga, narodima na Bliskom istoku bi se pružila povijesna prilika za uspostavljanje boljih odnosa između Židova, Arapa i Irancima. U tom slučaju bi i mnoge arapske države bile prisiljene krenuti u određene reforme, s više socijalne pravednosti i manje utjecaja religije na društveni život.
Religijski fanatizam ne bi uspio nikada ovladati državom
Dugotrajni mir na Bliskom istoku bi rezultirao i boljim položajem Palestinaca, jer bi i sam Izrael bio prisiljen napraviti određene ustupke. Istina, u samom Izraelu postoji manje židovske političke grupacije koje sanjaju o eshatološkom Izraelu. Pa ipak njihov utjecaj bi u slučaju postignutog mira na Bliskom istoku postao beznačajan.
Židovi su jedan od ponajmanje religioznih naroda svijeta u kojem religijski fanatizam ne bi uspio nikada ovladati državom, bez obzira što trenutno surađuje s vladom Izraela, čiji je glavni cilj, prije svega, očuvanje i širenje države. Nažalost, mnogi od takozvanih svjetskih stručnjaka ne poznaju pravo stanje na Bliskom istoku.
Gledajući hrvatski televizijski program, čovjek se ne može oteti dojmu da je država puna stručnjaka za Bliski istok, koji vrlo često prognoziraju ono što se ne dogodi. Među ostalim čuju se i izjave kako je Izrael gubitnik primirja sklopljenog između Irana i Amerike. Prije bi se moglo reći da je Izrael dobitnik, jer će Iranu, sve kad i ne bi došlo do promjene vlasti, trebati desetljeća kako bi se ponovno obnovilo ono što je razoreno, pa i vojna moć.
Na drugoj strani, Izraelu primirje s Iranom, makar bilo kratkoročno, daje mogućnost jačeg obračuna s Hesbollahom u Libanonu, glavnim iranskim saveznikom, kojeg niti sami libanonski kršćani i suniti ne podržavaju. Privremeno primirje između Irana na jednoj strani i Izraela i Amerike na drugoj obradovalo je svakog normalnog čovjeka, i to ne samo zbog pada cijene nafte, nego i zbog prestanka stradavanja nedužnih civila. Bilo bi dobro kad bi na Bliskom istoku napokon zavladao dugotrajni mir.
Nažalost, neprijateljstvo između izraelskih cionista i iranske teokratske vlasti je opterećeno mnogim problemima, što ne daje puno nade u dugotrajni mir. Dok Izrael pokušava beskrupulozno ovladati prostorom koji pripada i Palestincima, Iran doprinosi svojim utjecajem na Hamas jačoj netrpeljivosti između ta dva zavađena semitska naroda. Da je Hamasu stalo do palestinskog naroda, ne bi nikada izveo onaj grozni teroristički čin nad civilima Izraela.
Iran ne prestaje poticati agresivnije palestinske krugove
Trebalo im je biti jasno, o čemu govori prošlost skoba, da će ovi uzvratiti višestruko. Očito je da su teroristi Hamasa radili za nečije interese, a ne za dobro samih Palestinaca u Gazi.Svakako je značajno spomenuti i to, što daje kakvu takvu nadu u dugotrajni mir, da je veliki dio arapskih država svjestan utjecaja Irana na Hamas, te se pokušava distancirati od te političke palestinske vojne formacije.
Sa sigurnošću se može reći da bi palestinskih žrtava bilo daleko manje da je u Gazi vladala neka druga politička frakcija, a ne Hamas koji stoji pod utjecajem Irana, ali i Iranu bliske libanonske šijitske grupe okupljene oko Hesbollaha. I dok se većina Arapa distancira od Hamasa, dajući prednost umjerenim palestinskim političarima, priželjkujući konačno primirje na Bliskom istoku, Iran ne prestaje poticati agresivnije palestinske krugove na obračun s izraelskom vlašću, što ide uglavnom na štetu samih Palestinaca.
Utjecaj Irana na Hamas ne leži, iako to tako na prvi pogled izgleda, u pripadnosti islamskoj religiji, nego u netrpeljivosti prema Izraelu. Također i stoljetna netrpeljivost između iranskih šijita i arapskih sunita postala je jačom dolaskom na vlast teokratske političke elite u toj državi. Utoliko se može reći da se varaju svi oni analitičari koji misle da su arapske države nesretne zbog napada Izraela i Amerike na Iran. Naime, Arapi imaju isto onoliko straha od iranskog atomskog oružja koliko i sam Izrael.
Sukobi ne koriste nikomu u svijetu
Vrijeme je da se religije na Bliskom istoku okrenu svojem poslanju, to jest služenju narodu, a ne kontroliranju društvenog života. Nešto od toga bi islamske zemlje, svejedno sunitske ili šijitske, mogle naučiti iz povijesnih promašaja kršćanskih vjerskih poglavara. Budu li razvijale osjećaj za služenje vlastitom narodu, a ne ovladavanju njegovim osjećajima i željama, promijenit će se stanje na Bliskom istoku.
Tomu bi doprinio i pritisak zapadne politike na Izrael da prestane s ekspanzionističkom politikom na račun Palestinaca. To bi bio pravi iskorak u pravcu dugotrajnog mira. Sve drugo je samo bolno odgađanje toliko nužnog suživota između naroda na Bliskom istoku.
Ti sukobi ne koriste nikomu u svijetu. Ne koriste niti Izraelcima, koji su se toliko navikli na ratno stanje da im je to postalo normalnim u svagdanjem životu, ali i bez nade, i to ne samo za Izrael, nego i susjedne narode.
Fenix-magazin/SČ/Dr. fra Luka Marković
