Zadnja tri pape su na svoj način različita, ali istovremeno i slična. Njihova sličnost se sastoji u tome da su sva trojica, Ivan Pavao II., Ratzinger i papa Franjo, pokušali voditi Crkvu u skladu s vremenom u kojem su živjeli.
Za Fenix-magazin piše: Dr. fra Luka Marković
Ivan Pavao II. i i njegova hrabrost suočavanja s crkvenim zabludama glede osuda znanstvenika
Ivan Pavao II., čovjek koji je doživio i proživio sve strahote komunističke diktature u Poljskoj, pokazao je veliko razumijevanje za patnje nedužnih od strane tog zloglasnog sistema, koji se rado kitio perjem antifašizma iako se nikada nije oslobodio staljinističke ideologije ugnjetavanja neistomišljenika.
U tom duhu treba promatrati i njegov odnos prema Stepincu, čovjeku kojemu je komunizam nanio velike nepravdu.
Ono po čemu će spomenuti papa ostati poznat u povijesti Katoličke Crkve, jest i njegova hrabrost suočavanja s crkvenim zabludama glede osuda znanstvenika, jer se nisu uklapali u njezinu nauku, koja nije išla uvijek s vremenom i znanstvenim otkrićima.
Isprika pape Ivana Pavla II. znanstvenicima zbog povijesnih pogrješaka crkvene hijerarhije u odnosu na njih je veliki i hrabar iskorak, koji je otvorio put sporazumijevanju religije i znanosti.
Papa Ratzinger – intelektualac vjere i primjer odgovorne odluke
Veličina pape Ratzingera leži u njegovom predanom intelektualnom radu kojim je želio približiti kršćanski pogled na svijet i onima koji su iskoračili iz čistog tradicijskog pogleda na Crkvu. Naime, Ratzinger je ukazao na to da vjera nije samo pitanje tradicije i onoga što Crkva stoljećima naučava, nego i stvar osobnog promišljanja o Bogu, o svijetu i ljudskom ponašanju.
Za razliku od Ivana Pavla II. i pokojnog pape Franje, odstupio je s dužnosti u onom trenutku kad je shvatio da tu važnu dužnost ne može više obavljati iz zdravstvenih i staračkih razloga.
Potez koji ukazuje na to da papinstvo nije bezuvjetno vezano uz doživotnu službu, jer svijetu, koji se neobično brzo mijenja, trebaju novi, zdravi i dalekovidni ljudi koji će se moći nositi s problemima modernog društva, ali i zahtjevima koje vrijeme stavlja pred Crkvu, pa, globalno gledano, i pred sve religije uopće.
Religije se moraju povremeno oslobađati i onog mitološkog kako bi bile prihvatljive i obrazovanom djelu vjernika, pa i znanstvenika. Pogotovo se moraju oslobađati uvjerenja kako su pozvane vladati a ne služiti. O kakvim se zabludama radi, pokazuje se najbolje u pojedinim islamskim zemljana, kao što su Iran i Afganistan.
Papa Franjo – promicatelj služenja i prilagodbe Crkve suvremenom društvu
Papa Franjo, koji dolazi kao nasljednik Ratzingera, pokušava upravo učiniti taj važni iskorak, ukazujući na to da je zadaća kršćanstva biti služiteljicom a ne vladaricom.
U tom kontekstu pokušava voditi Crkvu, prilagođavajući je zahtjevima vremena. Njegov odnos prema mnogim izazovnim pitanjima modernog vremena doveo je do razmišljanja o nužnosti sinoda unutar pojedinih crkvenih zajednica.
Može se pretpostaviti da je i sinoda od strane Njemačke Crkve motivirana idejama pape Franje, ne ulazeći u to koliko je bila u skladu s njegovim željama.
Možda je i bila, ali kasnije od njega nedovoljno podržana, jer je i sam Franjo shvatio da je Katolička Crkva i previše pluralna, te da se pojedinim problemima mora pristupiti vrlo oprezno.
Izazovi pluralizma i razlike unutar Katoličke Crkve
Nisu osjećaji i razmišljanja, pa ako hoćemo niti religijska zrelost, kršćana u Africi isti kao u zapadno europskim državama, koje uz to još i stenju pod teretom pretjeranog liberalizma. Pa ipak jedno je sigurno, papa Franjo je, za razliku od pojedinih konzervativnih krugova u Katoličkoj Crkvi, shvatio nužnost promjene određenih struktura, kako bi bile osposobljene uvažavati i potrebe onih koji se osjećaju zapostavljenima.
U tom kontekstu treba promatrati njegov odnos prema diskriminaciji žena u crkvenom životu, pokušaj da im se dadne ono mjesto koje im pripada. Uostalom, vrijeme je da kler shvati da žena nije ništa manje vrijedna od muškarca, što više da bi crkve bez žena bile poprilično prazne.
Kao što su pape Ivan Pavao II. i Ratzinger pokušali ugraditi u povijest Crkve svoje posebne želje, učinio je to i papa Franjo. Nema sumnje da mu je jedan od ideja vodilja bila približiti i izmiriti pravoslavlje i katoličanstvo.
Nažalost, papa Franjo nije poznavao dovoljno gibanja unutar čitavog pravoslavlja, o čemu sam jednom zgodom pisao, upozoravajući da vjerojatno nikada ne bi hvalio srpskog patrijarha Irineja da mu je netko pojasnio njegov sklonost velikosrpskoj ideologiji.
Kontroverze oko Stepinca i stavovi Hrvata prema papi Franji
Naravno da je mnoge Hrvate iritirao stav pape Franje glede pitanja Stepinčevog proglašenja svetim, kao i njegovo uvažavanje mišljenja Srpske Pravoslavne Crkve glede tog pitanja. Pa ipak, pojedini komentari navodnih hrvatskih katolika o njemu su prešli sve granice dobrog ukusa, nad čime bi se Crkva u Hrvata morala zamisliti.
Nažalost, i kod Hrvata postoje katolici koji uvažavaju crkvene strukture samo do tada dok ne počnu odstupati od njihovih pogleda na život, pa i onih skučenih. Zar nije to doživjela Crkva u Hrvata za vrijeme pandemije korone? Nema sumnje da se papa Franjo morao podrobnije informirati o Stepincu, zanemarujući mišljenje Srpske Pravoslavne Crkve, jer ona nije nikada bila objektivna kad su u pitanju susjedni narodi, pogotovo Hrvati. Pa ipak to ne opravdava pojedine primitivne komentare, pogotovo od strane onih koji se smatraju velikim vjernicima. A takvih je bilo.
Pape su ljudi – važnost sagledavanja cjelokupnog djelovanja
I pape su ljudi koji čine pogrješke. I to treba uzeti u obzir, ali i isto tako znati vidjeti i ono što je u njihovom djelovanju dobro. Kod pokojnog pape Franje je bilo jako puno dobrih i dobronamjernih stvari. Nažalost, ponekad se sve dobre nakane ne mogu sprovesti u djelo.
Fenix-magazin/MMD/Dr. fra Luka Marković
