Zapadna politika se s pravom postavila vrlo kritično prema „srpskom svetu“, iznjedrenom u beogradskim bolesnim političkim i intelektualnim krugovima, koji pokušavaju preko Dodika ostvariti barem djelomično zacrtane ciljeve Memoranduma „Srpske akademije nauka i umetnos“ (SANU).
PIŠE: Dr. fra Luka Marković
Shvaćajući da od dijeljenja Kosova nema ništa, kao i to da u Crnoj Gori ne ide sve po planu, okrenuo se „srpski svet“ agresivnije prema BiH, u nadi da bi mogao barem dobiti nešto.
Ne ostvari li Vučić ubrzo neki od zacrtanih velikosrpskih ciljeva, riješit će ga se Srbi kao i svih drugih koji su igrali na kartu nacionalističkih emocija, a nisu učinili ništa. Ona ekstremna Srbija je razočarana njegovom neučinkovitošću, dok se ona druga demokratska polagano diže iz pepela upozoravajući da joj je dosta neimaštine, laži o ekonomskom prosperitetu i diktature jednoumlja.
U čitavoj toj igri ludila Dodik nije ništa gori niti bolji od drugih srpskih političara u BiH, koji ga istina od vremena do vremena napadaju, ali nikada ne odustaju od nerealnih srpskih ciljeva. Galamdžija Mektić, koji se po potrebi kune u BiH, pokazuje zadnjih dana na svom facebook profilu sliku iz ratnoga vremena s takozvanoga koridora na kojem su Srbi počinili grozne zločine nad hrvatskim i bošnjačkim civilima.
Očito je da misli kako bi od „srpskoga sveta“ moglo biti nešto pa je potrčao promijeniti boje, pokazati kako je veći Srbin od Dodika.
Čović šuti zadnjih dana. Čeka da problem Hrvata u BiH riješi Hrvatska kako bi mogao slavodobitno reći da je to njegova zasluga. Srećom to bi se ubrzo moglo i dogoditi.
Bošnjaci, koji su se junačili zadnjih mjeseci, shvatili su napokon kako ludilu „srpskoga sveta“ nema kraja, kao i to da Dodik nije samo galamdžija nego igrač davno zacrtanih srpskih planova. Njegovo slavljenje Republike Srpske u Brčkom, u tom buretu baruta, ukazuje na to da je spreman izazvati i sukobe. Očito je da se i njemu i Vučiću žuri. Razloge za to treba tražiti i u uzavreloj situaciju u Srbiji koja se polagano počinje buditi.
Događaj u Banja Luci i Brčkom bi trebao biti upozorenje Bošnjacima da im je savez s Hrvatima potrebniji nego ikada. A potreban je i Hrvatima kako bi se sačuvao toliko potrebni mir, pogotovo na onim područjima gdje je u prošlom ratu bilo jako puno tragičnih sukoba.
Uostalom, nitko ne može biti siguran da netko zlonamjeran neće pokušati zapaliti vatru sukoba između Hrvata i Bošnjaka kao što je to bilo u prošlom ratu. Izetbegović stariji je otezao dugo vremena dok nije shvatio da su zavađeni Hrvati i Bošnjaci najjače srpsko oružje. Ponadati se a će to shvatiti i Izetbegović mlađi. Krajnje je vrijeme da to shvate i one opozicione galamdžije u Sarajevu koji su iz vlastitih egoističkih razloga protiv promjene izbornoga zakona.
Što više rješenje izbornoga pitanja otvorilo bi bolju suradnju između Hrvata i Bošnjaka. A ona je u ovim turbulentnim vremenima više nego nužna. Koliko su pouzdani srpski igrači građanske države, pokazao je najbolje galamdžija Mektić koji se preko noći pretvorio u nostalgičnoga srpskoga bojovnika. Ima takvih puno među onima koji se kunu u građansku BiH.
Vrijeme je da se Bošnjaci otrijezne i shvate da od građanske države bez uvažavanja etničkoga principa nema ništa. Sporazum s Hrvatima, otvorio bi mogućnost za ozbiljniji razgovor i sa srpskom stranom.
Sumnjam da bi se Dodik ponašao onako kako to danas čini da nije uvjeren u naklonost Hrvata. Ako te naklonosti u pojedinim političkim krugovima ima, onda krivicu za to snose dobrim dijelom i sami Bošnjaci koji nisu shvatili da se ne može i ne smije majorizirati jedan konstitutivni narod.
Vrijeme je za sporazuma po uzoru na onaj Tuđmana i Izetbegovića koji je završio sukobe između Hrvata i Bošnjaka.
Današnji sporazum bi zaustavio politička prepucavanja, oduzeo oružje iz ruku pristalicama građanske države koji svojim unitarističkim idejama iritiraju i Hrvate i Srbe. Na taj način bi se razoružalo „srpski svet“, koji gradi svoj secesionizam na ideologiji bošnjačkoga unitarizma. Otvorio bi se prostor za razgovore o uređenju Bosne i Hercegovine, a možda i nešto poput novoga Daytona.
Bošnjačko iščekivanje kako će svijet kazniti Srbe, a zatim i Hrvate, protežirajući građansku državu, je dokaz potpunoga nepoznavanja zapadne politike. Nikada se zapadna politika u BiH neće odlučiti za jedan narod protiv dva druga konstitutivna, bez obzir što pojedini zapadni novinarčići i senilni političari upravo protežiraju tako nešto. Svjesni toga, ali i vrlo opasne ekonomske situacije koja bi mogla nastati kao posljedica korone, svi političari – ako im je stalo do mira – trebaju djelovati što prije u pravcu pronalaženja razumnih političkih rješenja za BiH. A takvoga rješenja nema bez istinskoga uvažavanja sva tri konstitutivna naroda.
Najgore što se može dogoditi jest to da kontrolu preuzmu ulica i na njoj oni koji ne žele mir. Ako se posreći pa ubrzo dođe do sporazuma između Hrvata i Bošnjaka, otvorit će se nada za mir. Dođe li do toga, morat će i Plenković razmisliti o tome što je u Banja Luci tražio njegov koalicijski partner. Nije to prvi put da se Pupovac priklonio radije „srpskom svetu“, koji je na putu da zapali ponovno vatru rata na prostorima bivše države, nego razumnom rješenju.
Čović je, očito pod pritiskom hrvatske političke javnosti, ali i vrlo neuspješne dugogodišnje politike, shvatio da mu zadnjih dana nije bilo mjesto u Banja Luci. Zašto to nije mogao shvatiti i Pupovac, pogotovo kad je zasigurno znao da će tamo biti otkrivena spomen ploča čovjeku koji je svjesno odveo u smrt dvadesetak srpskih i hrvatskih vojnika?
Nakon, nadam se uspješnog razgovora s Izetbegovićem u Dubrovniku, postavit će si i sam Plenković to pitanje. To je pitanje vrlo važno. Jer, uvjeren sam, kolikogod se oni s desnice u Hrvatskom Saboru ponekad ponašali nerazumno, lakše će ih odvratiti od ponekih neprikladnih ideja, nego Pupovca od „srpskoga sveta“.
Fenix-magazin/MMD/ Dr. fra Luka Marković
