Po čemu se najlakše raspoznaju oni koji ne mogu prežaliti Jugoslaviju? Po navodnoj nostalgiji za Josipom Brozom, kojega tako rado svrstavaju među značajne antifašiste, i to samo zbog toga jer se borio protiv njemačkih nacista. A moglo je biti i drugačije da Hitler nije prekršio sporazum sa Staljinom. Ako je on istinski antifašista, unatoč njegovoj brutalnoj diktaturi, onda je to i Staljin, koji je ubio dvadesetak milijuna nedužnih sovjetskih seljaka. Uostalom, i Tito je imao svoj Goli otok, ali i one druge „manje otočiće“ na kojima se policija iživljavala nad svojim neprijateljima.
Piše: Fra Luka Marković
Ustvari, nije jugonostalgičarima toliko stalo do Tita koliko do onoga čega je taj diktator bio simbol. Žale oni za svojim privilegijama, ali i za vremenima kad su bez ikakvog ustezanja mogli napadati one koji su se suprostavljali komunističkoj diktaturi. Bilo bi zanimljivo pronaći jedan jedini tekst u kojem su se te današnje navodne demokrate, takozvani borci za ljudska prava, zauzimali za slobodu misli u propaloj državi. Da jesu, završili bi u zatvoru.
Da su okusili slast komunističkih zatvora, znali bi cijeniti današnju slobodu koju danas uživaju.. Ovako pričaju nebuloze o dobro uređenoj Jugoslaviji, slobodi i ravnopravnosti naroda, koje nije bilo. Upravo zbog toga nisu danas vjerodostojni.
Žao je njima Jugoslavije, tvorevine u kojoj su bili privilegirani, iako o tome ne govore rado kako se ne bi razotkrili. Mnogi od njih, pogotovo oni koji su pobjegli iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku, trebali bi imati barem toliko dostojanstva da promatraju stvari nešto realističnije.
Nažalost, ne mogu, jer nisu pobjegli iz BiH iz ljubavi prema Hrvatskoj, nego jer su na vrijeme shvatili da ta država neće postati mini Jugoslavijom, te da od njihovih privilegija u Sarajevu neće biti ništa.
O kakvim se podmuklim igrama radi, pokazuje ponajbolje nedavni vrlo afirmativni tekst u Večernjem listu o Budimiru Lončaru. Čovjek koji je radio do zadnjeg dana na očuvanju propale države, nanoseći veliku štetu svom narodu i njegovoj borbi za slobodu, biva predstavljen kao veliki humanista.
Što o tome trebaju misliti oni koji su izgubili tolike drage, jer ih je vojska te države, JNA, pobila zajedno s četnicima? Pisac teksta ga je gotovo proglasio svetim. Takvi tekstovi i provokacije na području kulture, u službi demagoškog prikazivanja povijesti, iritiraju hrvatske branitelje i domoljube. Pa ipak ne smiju ih izbaciti u potpunosti iz takta. Na njih ne treba odgovarati nepromišljenim izjavama, upitnim pjesmama i simbolima, jer upravo to oni i žele. Cilj je pokazati svijetu da u hrvatskom narodu još uvijek živi ljubav prema ustaštvu.
Oni koji tako reagiraju, iako često to i ne misle, čine uslugu mrziteljima hrvatske slobode, jer sami sebe, ali i svoj narod, diskreditiraju pred svjetskom javnošću. To i jest cilj onih koji se ne mogu nikako pomiriti s postojanjem hrvatske države.
Izazovna vremena
Hrvatskom narodu u ovim izazovnim vremenima ne trebaju nostalgičari za ustaštvom i komunizmom, nego razumni domoljubi koji će se znati nositi s ostacima komunističke ideologije, ali isto tako i sa suludom idejom kako je ustaštvo bilo na ponos hrvatskom narodu. Umjesto nerazboritih reakcija treba se jugonostalgičarima suprotstaviti istinom o komunističkim ratnim i poratnim zločinima, koji su odraz destruktivnog zla a ne antifašizma. Antifašizam uključuje uvijek borbu za slobodu i demokraciju svakog naroda i pojedinca. Komunistički pokreti od Sovjetskog Saveza pa do Jugoslavije to nisu bili.
Istina, borili su se protiv nacizma, ali ne s ciljem postizanja demokracije nego zamjene jedne tiranije drugom. Ne postoji niti jedna komunistička zemlja koja se može podičiti demokracijom. Nažalost, to današnji jugonostalgičari ne mogu ili ne žele shvatiti. Upravo je to razlog da sustavno pokušavaju na svaki način prikazati hrvatski narod u lošem svjetlu, ne zanimajući se za tolike žrtve za vrijeme srpske agresije na Hrvatsku i BiH. Svaka nedužna žrtva u prošlom ratu, bez obzira na naciju i vjeru, zaslužuje poštovanje. Pa ipak, čudno je da isti ljudi sustavno spominju samo malobrojne srpske žrtve, prikazujući hrvatsku borbu za slobodom zločinačkom, dok se istovremeno uopće ne zanimaju za one silne zločine koje su počinili četnici i JNA u Vukovaru, Škabrnji i drugim mjestima.
Hrvati im krivi
Da ih zanimaju, barem one porijeklom iz BiH, napisali bi nekoliko redaka o tome da su Srbi u Bosanskoj Posavini ubili preko 3000 Hrvata, za koje još uvijek nitko ne odgovara, a protjerali oko 100 tisuća. Što reći na kraju? Bilo bi lijepo doživjeti da neki Pusić, navodni humanista, napiše nešto o tome kako su žene u Beogradu bacale cvijeće na tenkove koji su se kretali prema Vukovaru. Ili da netko od njegovih istomišljenika progovori o srpskoj laži kako su Hrvati u Jasenovcu ubili 700 tisuća Srba.
Nažalost, to njih ne zanima. Radije traže pogreške Hrvata, jer ih smatraju krivim za raspad drage im Jugoslavije.
Fenix-magazin/IK/Dr. fra Luka Marković
